(H-alter) Traženjem od učenika da razvijaju faktografsko pamćenje i isključivo memoriranje gradiva, ističe se njihova pasivna uloga u obrazovnom procesu, a vrijednosti koje se ističu i cijene su marljivost i disciplina. U začetku se ubija ono što je prirodno dano mladom čovjeku, a to je mašta i snaga kreativnosti.
Prije dvije godine, nakon provedenog ispita državne mature i prezentiranja hrvatskoj javnosti projekta Ministarstva obrazovanja u vezi kurikularnog osmišljavanja hrvatskog obrazovanja, napisala sam tekst u kojem sam kritički preispitivala njegovu implementaciju. Budući na tadašnju situaciju u našem društvu, poučena prijašnjim osobnim iskustvima kao nastavnica, nisam se usudila sa svojim stavovima izaći u javnost. Osobno, ostajem pri svojim stavovima, jedino što se promijenilo u ove dvije godine je moja prosudba da se ne trebam bojati i da tekst potpisujem svojim imenom. Sapienti sat!
Odustajanje javnosti od problema obrazovanja u Hrvatskoj
U sklopu postojeće financijske krize, kriminala, korupcije i svih daljnjih negativnosti koji nas preplavljuju u našem društvu, govoriti o problemu obrazovanja nameće se kao nešto nevažno za interes hrvatske javnosti. Naše Ministarstvo obrazovanje može biti bez brige, ima projekt, državnu maturu, a jedini uznemirujući glasovi su za sada male skupine srednjoškolaca koje žele po uzoru na svoje kolege u prošloj godini, protestirati na ulicama gradova. U Ministarstvu se za njih, za sada, ne trebaju bojati dok u prosvjetnoj javnosti prevladava mišljenje da su učenici neradnici koji bez učenja žele uspjeh u životu. Da rezimiram: Ministarstvo obrazovanja ozbiljno radi na velikom projektu državne mature, radi na izradi kurikuluma, ali bez stručne i ozbiljnije rasprave.
Smatram da je državnom maturom zacementirano postojeće stanje u školstvu. Kako? Ispiti za predstojeću državnu maturu se pripremaju prema sadašnjem planu i programu koji kao što znamo traže od učenika faktografsko pamćenje i isključivo memoriranje usvojenog gradiva. Sukladno s takvim zahtjevima koji se stavljaju pred učenika, ističe se njihova pasivna uloga u obrazovnom procesu, a vrijednosti koje se ističu i cijene su marljivost i disciplina. U začetku se ubija ono što je prirodno dano mladom čovjeku, a to je spontanitet mašte i snaga njegove kreativnosti. Takva nastava postaje dosadna, demotivirajuća za učenika jer kroz nju ne potvrđuju svoje osobne interese i sposobnosti. Da nešto nije u redu govore nam i glasovi iz Ministarstva obrazovanja sa zahtjevima osmišljavanja kurikularnog obrazovnog sustava . Među profesorima vlada pomutnja: Što je to? Nova obaveza tj. da li su to novi administrativni poslovi bez svrhe i smisla?
Kao profesorica po kuloarima sam čula da škole moraju osmisliti kurikularnu nastavu, a ja se pitam: Kako do sada Ministarstvo obrazovanja nije pokušalo promišljati koji je cilj obrazovanja u Hrvatskoj? To bi logično vodilo do daljnjeg pitanja cilja i svrhe pojedinih predmeta u obrazovnom procesu, kako bi nastavnik u radu s učenicima u razredu imao jasno poimanje što traži od učenika. U tako osmišljenom obrazovnom procesu i pitanja na maturi bi dala jasniju sliku kvalitete obrazovanja u Hrvatskoj da bi se daljnjom evaluacijom mogla poboljšavati. Tek nakon ovih koraka, izrada kurikularne nastave je moguća i može dovesti do strukturnih promjena u obrazovanju.
Mišljenja sam da su ovi koraci nužni kako bi učenici bili formirani kao subjekti koji na osnovama znanstvenog razvoja racionalno oblikuju svoja mišljenja. Švicarski mislilac Jean Piaget je na tragu Kantove filozofije istaknuo da je logika moralnost razuma, te dalje istaknuo da je moralnost logika praktičnog djelovanja. U tom kontekstu možemo sagledati vrijednost obrazovanja u oblikovanju osobnosti. Na tragu takvog promišljanja se otvaraju mnoga pitanja u sferi obrazovanja.
No, zašto se akademska, prosvjetna javnost ne brine o tako važnim nacionalnim pitanjima? Mislim da to nije slučajno, budući da naše društvo još nije dosegnulo razinu građanskog društva kroz koje bi se trebala potvrđivati individua kao društveno biće. S obzirom na gore navedene teškoće, kako se može ozbiljno u javnosti razmišljati o niti vodilji prosvjećenosti koju je istaknuo veliki njemački mislilac Kant “Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom”. Ova ideja trebala bi biti sidrište u oblikovanju obrazovnog sustava civilizacije koja se izgrađuje na osnovama razvoja znanosti. Ali za njeno sustavno promišljanje treba željeti izići iz, kako Kant kaže, “samoskrivljene nezrelosti”.
Nameće se zaključak da u hrvatskim školama učenici trebaju memorirati, ne promišljati, trebaju slušati, a ne postavljati pitanja da bi kao podanici omogućavali “uspješnima” očuvanje postojećih privilegija u društvu. Ideje prosvjetiteljstva da čovjek kao ćudoredan subjekt može autonomno misliti i živjeti, su za naše društvene prilike puke sanjarije koje se još jedino kao fraze mogu izgovoriti u zatvorenim intelektualnim krugovima. Iz usta ministra obrazovanja stalno slušamo o Hrvatskoj kao društvu znanja. Njegovi stručnjaci iz Ministarstva ponavljaju kao papige “društvo znanja”. Ne čuje se jednostavno pitanje u javnosti: Za koje obrazovanje nam treba znanje: Da li je to neka količina koju ćemo mi profesori ulijevati u glave naših učenika? Za sada naše školstvo se trudi oko toga, a državna matura će pokazati koliko smo uspješno izvršili naše zadatke, pa ćemo stručnom evaluacijom i javnosti pokazati koliko je taj trud bio uzaludan. Na žalost ovakva nepromišljenost i neodgovornost imat će jednu malu žrtvu, a to je učenik. Za sad je teško samo jednom dijelu profesora koji s društvenom odgovornošću obavljaju ovaj častan i prevažan poziv.
Nakon dvije godine od gore napisanog članka o problemima i pitanjima u vezi obrazovanja u hrvatskom društvu, suočavamo se s istim problemom neodgovornost, nemara, površnosti pa bih opet postavila jednostavno pitanje: Koji je cilj obrazovanja u hrvatskom društvu? Ili, s obzirom na sadašnje sociološke, kulturološke, ekonomske i cjelokupne povijesne okolnosti u hrvatskom društvu, kako treba promišljati promjene u obrazovnom sustavu? Ukoliko želimo ozbiljnije doći do odgovora na ovo pitanje, moramo se suočiti sa sadašnjim stanjem u hrvatskom društvu, promatrajući ga u elaciji spram općeg civilizacijskog razvoja u svijetu. Iz toga odnosa se nameću sljedeća pitanja: Gdje vidimo sebe, koje vrijednosti ističemo, i na kraju za što se učenici trebaju obrazovati?
Budući da se po Ustavu Republike Hrvatske izražavamo kao društvo liberalne demokracije, nužno stavljamo naglasak na vrijednost “građanina” kao konstitutivnog dijela društva ili još bolje kazano nositelja hrvatskog društva. Ako promislimo značenje pojma građanina unutar njegovog povijesno, filozofijskog značenja nama je bliže određenje i samog cilja obrazovanja u hrvatskom društvu. Da se konkretnije izrazim: Obrazovanjem moramo odgajati građanina koji će moći upravljati svojim životom i životom društva. Obrazovanje građanina traži od škole prakticiranje takve nastave u kojoj učenik kao subjekt promišlja i aktivno sudjeluje u samom procesu nastave. Unutar toga procesa svaki predmet dobiva poseban značaj, a osoba profesora je ključna u interaktivnom odnosu između nastavnika i učenika. Iz mojeg osobnog iskustva kao nastavnice došla sam do saznanja da put obrazovanja nastavnika npr. literatura koju je čitao, pitanja s kojima se osobno suočavao u svom obrazovanju tj. cijeli njegov put formiranja u profesionalnom pogledu se treba preslikavati i u njegovom radu s učenicama.
U tom smislu njegova osobnost postaje nezamjenljiv dio u obrazovnom procesu jer omogućava oživljavanje samog predmeta obrazovanja, s kojom se tek može učenike motivirati da promišljaju, da pitaju itd. Dobiti učenika kao zainteresiranog subjekta u nastavi ima veće vrijednosti od bilo kakve akumuliranosti znanja koje se iskazuje kao faktografsko pamćenje. Ova zbrka oko pitanja iz hrvatskog jezika za državnu maturu sramotno razotkriva kakvo se traži obrazovanje učenika. No, ne zatvarajmo oči, i matematika i svi ostali predmeti u školi na sličan način pokazuju koliko smo daleko od zahtjeva vremena u kojemu živimo. Kao što sam u tekstu napisanom prije dvije godine istaknula, uvođenje državne mature bez rasprave o programima u školi je bilo krajnje neozbiljno. Ne smijemo se bojati rasprave, moramo kritički propitivati sadržaje koji se traže i uče u našim školama, a što je najvažnije omogućiti profesorima da javno progovore što misle o programima. Po zbornicama oni samo očajavaju pod težinom natrpanih i nedomišljenih programa u svojim predmetima. Neka prvo progovori razum u prosvjetnoj javnosti, pa ćemo ga onda moći tražiti i od učenika. Odgovornost ide po crti od ministra, savjetnika, stručnih timova iz Agencija pa profesora, kako bi u tom slijedu i učenici dobili vrijednosna mjerila za orijentaciju u svojim školskim obavezama.
Ali meni se nameće jedno važnije pitanje: Da li se u našem društvu želi obrazovati građanina? Nažalost nisam sigurna.
Ranka Vrdoljak-Radić