Društvo znanja postalo društvo zvanja

(Index.hr)
piše: Tomislav Klauški
Prije četiri godine učenici su zasuli Ministarstvo prosvjete jajima i rajčicama, prosvjedujući protiv uvođenja državne mature. Ministar Dragan Primorac poručio je da su apsolutno u pravu i odgodio maturu za godinu dana.

Ovoga puta bilo je puno lakše.

Maturanti su u pravu

Učenici nisu trebali čak ni izaći na cestu. Dovoljno je bilo da njihovi roditelji nazovu na mobitel samog ministra Željka Jovanovića i pobune se zbog teÅ¡kih pitanja na testu iz hrvatskog, pa da se odmah sazove povjerenstvo, a ministar zaključi: “Maturanti su u pravu!”.

Eto, tako izgleda društvo znanja. Kao društvo zvanja.

Možda maturanti ne znaju odgovore na pitanja, ali se itekako znaju izboriti za svoja prava. Nisu naučili koliko ljudi ima u Hektorovićevu čamcu, ali znaju koga treba nazvati da se to riješi.

Odgovori se ne trebaju tražiti u udžbenicima, čitankama, pravopisima, lektirama, pa čak ni na Wikipediji. Trebaju se tražiti u politici.

Izbori se za pravo da ne znaš

Time su napokon razuvjereni svi koji su mislili da su mlade generacije inertne, kilave i tulave. Daleko od toga. One su vrlo agilne kad se treba izboriti za svoja prava. ÄŒak i za svoje pravo da ne znaju odgovore na pitanja u maturi.

U cijeloj ovoj aferi s državnom maturom, upravo ta komponenta čini se najintrigantnijom. Čak i bez ulaženja u duboku analizu školskog sustava, u kompetentnost profesora i zlonamjernost sastavljača tih prokletih pitanja, dovoljno je pogledati kako je ministru prosvjete uopće palo na pamet da zakotrlja cijelu lavinu.

Naime, nazvali su ga maturanti i njihovi roditelji.

Obično iživljavanje na učenicima

“Nije mi prestao zvoniti telefon od poziva ogorčenih i razočaranih maturanata, njihovih roditelja i nastavnika koji smatraju, najblaže rečeno, da pojedina pitanja u testu iz hrvatskog jezika nisu objektivan test srednjoÅ¡kolskog znanja, već obično iživljavanje na učenicima!”.

To je procedura u ovoj zemlji. Koju je Jovanović, kao pravi političar i iskonski populist, ali i kao ministar koji priznaje da nije nadležan za pitanja provedbe državne mature, ispoštovao.

Pa izmeÄ‘u zaÅ¡tite struke i pomoći onima koji su zapeli na testu, priklonio se onima koji su brojčano nadmoćniji. I sve ono Å¡to je učinio sad – a to zapravo nije niÅ¡ta suvislo – mogao učiniti kad državna matura u cijelosti bude zavrÅ¡ena.

Kao da nije dovoljno skandalozno da je učenicima i roditeljima uopće palo na pamet da zbog vlastitog neznanja zatraže pomoć ministra, nego je taj ministar brže-bolje ustao u njihovu obranu.

Bitni su bodovi u javnosti

Time nije samo osramotio sastavljače pitanja, profesore, one učenike koji su znali odgovore, kao i one koji uz odgovore nisu znali ni broj ministrova mobitela, te zaradio packu prosvjetnog sindikata koji su ga upozorili da njegove intervencije “mogu dovesti do daljnjeg naruÅ¡avanja tijeka mature, pa i dovesti u pitanje njenu regularnost”.

Time je zaradio bodove u javnosti. A to je ipak bila svrha cijele ove operacije.

Štreberi ili klikeraši

DruÅ¡tvo znanja tako je i službeno postalo druÅ¡tvo zvanja. Ako neÅ¡to ne znaÅ¡ – nazovi ministra. On će sigurno biti na usluzi.

Sve ovo Å¡to dolazi kasnije, nije viÅ¡e bitno. Ni natjecanje tko će bolje rijeÅ¡iti taj ukleti test, ni medijski linč protiv sastavljača pitanja, ni bazično propitivanje smislenosti državne mature, ni visokoparno analiziranje obrazovnog sustava o tome stvara li Å¡trebere ili kliekraÅ¡e…

Nisu više bitni ni nalazi Jovanovićeva povjerenstva. Nisu bitna ni dva sporna pitanja, ni pet, ni sedam.

Bitno je samo da je politika poslala poruku.

S faksa na burzu

U društvu u kojem se kupuju ispiti i dijele doktorati, u kojem vas visoko obrazovanje može odvesti ravno na burzu, a stranačka iskaznica u hrvatsku Vladu, i u kojem je obrazovanje hendikep dokle god vam ne pomaže da se ogrebete za soma kuna u Tarikovu kvizu, doktor znanosti s pozicije ministra znanosti poručuje kako je politika ta koja kroji znanje u ovoj zemlji.

Ako su pitanja teška, stavimo lakša. Ako su pitanja nejasna, srušimo sustav.

I za sve to nije bilo potrebno čak ni izaći na ulicu. Čak ni zavitlati paradajz na ministarstvo. Bilo je dovoljno samo okrenuti ministrov broj mobitela.

I tko kaže da nismo napredovali.