“Brigo moja prijeđi na drugoga” – praktično načelo za (re)organizaciju školske prakse

Ako sumiramo rezultate dosadašnjih Vlada, vidimo da sva  rješenja ovog, već davno aktualnog pitanja, uvijek slijede isto načelo: “brigo moja prijeđi na drugoga”. Za očekivati je, dakle, da će se i aktualna vlast držati istog principa. Ta strategija, međutim, ne mora biti uvijek pogrešna. Dapače, mislim da i nema boljeg načina, samo je bitno razumjeti logiku ovog načela i uspostaviti pravilan mehanizam prijenosa BRIGE unutar sustava, što do sada nije bio slučaj.  A stvar je veoma jednostavna. No, krenimo redom; i to onako pravo po školski – slovo po slovo:

Sagledavajući neka osobna profesionalna iskustva i analizirajući odgojno-obrazovnu praksu u sustavu hrvatskih škola, dolazim do zaključka da je centar pažnje pretjerano usmjeren na pedagoške modele, a premalo na nešto što se zove: ORGANIZACIJA RADA.

U bilo kojoj vrsti posla, organizacija rada je temelj uspjeha pa tako i osnovni preduvjet jedne sigurne, disciplinirane i uspješne školske nastave. Stoga, Ministarstvo obrazovanja, kao najodgovornija institucija u ovom resoru, treba uspostaviti organizacijske uvjete koji će osigurati nesmetano odvijanje nastavnog sata. Drugim riječima, prije nego što se  teorija odgoja i obrazovanja prepusti pedagozima, socijalnim radnicima i psiholozima, a sama praksa učiteljima i nastavnicima, potrebno je uspostaviti  učinkoviti sustav prenošenja BRIGE o različitoj vrsti posla s jednih na druge. U tom bi slučaju i ovo naše aktualno poslovno načelo – “brigo moja prijeđi na drugoga”, dobilo pravi smisao.

Primijenjeno na konkretan slučaj, to bi  značilo slijedeće:

U razredu gdje nastavnik ne može uspostaviti red, postoje samo dva  ORGANIZACIJSKA rješenja:

1. Razred mora napustiti učenik sa kojim se ne može vladati.
2. Razred mora napustiti nastavnik koji nije u stanju disciplinirati takvog učenika.

Svako treće rješenje odlaže rasplet ove ODGOJNE KRIZE za slijedeći nastavni sat, što ide direktno na štetu ostalih (pristojnih) učenika, kojima država u svakom trenutku mora osigurati:

1. Stopostotnu sigurnost.
2. Nesmetani rad.

Vjerujem da ste sada već primijetili kako smo ovaj “veoma slojeviti pedagoški problem” znatno pojednostavili i samo smo na korak da ga jednim elegantnim pomicanjem BRIGE na neko drugo mjesto trajno eliminiramo iz razreda (gdje u biti i pravi najveću štetu).

Obzirom da glavni uzrok ovoj pojavi leži u nedostatku osnovnog kućnog odgoja – te imajući u vidu da hrvatski fakulteti još nisu uspjeli obrazovati učitelja i nastavnika koji će takve propuste ispraviti na nastavi – sasvim je logično da “big brader kuću” napušta nedisciplinirani učenik, a  BRIGU o  daljnjem nastavku njegovog školskog odgoja i obrazovanja  treba prepustiti pedagozima, sociolozima i psiholozima (ukratko, piscima školskih zakona i pravilnika, koji su u biti, svojim teoretskim pravno-pedagoškim djelima, najviše – tako mi se barem čini –  i kumovali općem raspašoju).

BRIGU smo, dakle, prenijeli na drugoga. Ali ovoga puta ona je  prenijeta u pravom smjeru – na leđa i dušu najkompetentnijih stručnih osoba za rješavanje misterije zvane “ponašanje problematičnih đaka” (prvaka, osmaka i srednjaka ).

Direktna posljedica ovog postupka je mirna reintegracija svih odgojno-obrazovnih područja u školski program, kao i trenutna uspostava zdrave radne atmosfere u razredu (osnovne pretpostavke odvijanja uspješne školske nastave koja ujedno predstavlja i preventivnu mjeru glede pojave i razvoja maloljetničke delikvencije ).

Sve što je sada dalje potrebno napraviti jeste spriječiti da se  ova BRIGA ponovo ne vrati učiteljima i nastavnicima, jer se time cijeli problem vraća na sami početak. Na žalost, upravo ta metoda  je postala  redovita praksa, a tom činu upravo su sklone nadležne stručne službe spomenutih profesija,  koje mahom ne razumiju da školski razred nije mjesto resocijalizacije, niti je preodgoj problematičnih učenika zadaća učitelja i nastavnika, nego upravo njihova.

Drugim riječima, škola nije “popravni dom”,  i vrijeme je da to prestane biti.

POST SCRIPTUM

Vjerojatno ste i sami uspjeli uočiti da je rješenje postavljenog problema uprošćeno do krajnjih granica, i sasvim sam siguran da profesije na koje smo prenijeli BRIGU imaju niz primjedbi  po već ustaljenoj shemi liberalne školske pedagogije, prema kojoj sva BRIGA oko problematičnih učenika  ostaje na leđima prosvjetnih radnika.  No, treba reći da namjera ove kolumne i nije bila ponuditi pedagoški scenarij nego ukazati na potrebu pravedne i nadasve realne raspodjele odgovornosti u području odgoja i obrazovanja te osobito sagledavanja cijele situacije sa stanovišta stvaranja optimalnih uvjeta za odvijanje školske nastave kako bi pedagoški koncepti (aplicirani na bilo koju skupinu učenika) dali učinka.

Jednako tako želim naglasiti da pravilo izdvajanja iz razreda ne obuhvaća učenike koje možemo opisati kao, popularno rečeno –  hiperaktivne ( mislim da se oko toga slažu i sami kolege nastavnici). Riječ je isključivo o učenicima sa klasičnom dijagnozom poremećaja u ponašanju – koje u  višim razredima degradira u totalnu delikvenciju –  i kojima školska nastava postaje “zabavni” poligon za vlastito iživljavanje. A sve to poradi uporne i sasvim pogrešne  “pedagoške” prakse da se ovaj iznimno komplicirani problem rješava u razredu, u sklopu redovitog školskog programa koji u postojećim uvjetima (zakonskim, kadrovskim i organizacijskim)  po niti jednoj pedagoškoj osnovi nema realne mogućnosti obaviti ovako složenu zadaću. Takav pristup je naprosto naivan i jednostavno ne vodi na dobro. Štoviše, samo pogoršava cijelu stvar, jer glavni “zabavljači” na satu povlače za sobom i ostale učenike, što je potpuno predvidljivo i nadasve razumljivo. Mehanizmi obrane naprosto prilagođavaju ego uvjetima okoline, i tu više nema puno priče. U takvom društvu, lakše je biti mangup nego biti “štreber”, zar ne?