U komesarijatu obrazovanja ništa novo

(Tekst prenesen s bloga Pax et Discordia)

Budimo iskreni, nakon dva mjeseca vladavine ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića još uvijek je prerano išta reći o rezultatima nove prosvjetne administracije. Mnogo toga smo čuli iz hodnika i ureda Ministarstva, ali s jednom stvari se sigurno možemo složiti: pitanja obrazovanja previše su osjetljiva da bi se neke stvari mogle odlučiti preko noći i za dobar dio njih treba provesti javnu raspravu prije nego što se donese ikakva konačna odluka (koliko već bilo kakva odluka koja se tiče obrazovanja može biti konačna).

U tu otprilike završava slaganje koje bilo tko tko se imalo razumije u obrazovanje može imati sa sadašnjom prosvjetnom administracijom.

Nastavite niz: Vokić, Pugelnik, Strugar, Primorac, Fuchs…

Jer iako, istina, uglavnom nikakvi potezi do sada i nisu mogli biti povučeni, mnogo se toga moglo iščitati iz Jovanovićevih najava i programskih izjava, iz projekata koji samo što nisu pokrenuti, a posebno iz državnog proračuna za 2012. godinu koji je sastavila aktualna vlast (a u kojemu je obrazovanju, koje je već sada na pola od onoga što bi trebalo biti, oduzeto, dok je nekim drugim sektorima još i dodano).

Zaključak koji se iz svega toga može izvesti je da administracija Željka Jovanovića nema ni znanja ni sposobnosti ni stručnosti, a, sve vuče na to, ni snage ni volje, da hrvatsko školstvo izvuče iz kaosa, neefikasnosti, korupcije i besmisla u koje je uronjeno već dvadeset godina. Isto tako, ukoliko se vrlo brzo nešto ne promijeni u pristupu koji prema obrazovanju ima ne samo Jovanović, nego cijela vlast, na kraju ovog četverogodišnjeg mandata vrlo vjerojatno će se moći reći da je i on bio samo još jedan u dvadesetogodišnjem nizu ministara koji su iza sebe ostavili još veći nered nego što su ga naslijedili. Jer, iako se za sadašnju postavu ne može reći da je imanentno kriminalna i feudalno-autokratska kao ona prije nje, sasvim je moguće da će zbog neznanja, nezainteresiranosti i fokusiranja na potpuno pogrešne probleme konačni i zbirni efekt za sam sustav biti potpuno identičan.

Za početak, iako još nikakvi potezi nisu povučeni, iz dosadašnjeg javnog djelovanja se vidi što je novoj administraciji važno. Nije važno to što hrvatske škole grcaju u dugovima i nemaju novca za grijanje. Nije važno to što se po trideset učenika nagurava u učionici što se može nazvati svakako, samo ne radnom atmosferom. Nije važno što još uvijek postoje škole koje rade ne u dvije, nego u tri smjene. Nije važno što u nekim školama matematiku predaju frizerke, što djeca ne znaju zbrajati, oduzimati, množiti, što desetogodišnjaci još ne znaju sva slova, što hrvatski nastavnici imaju manju plaću od vozača tramvaja i što, posljedično, sve manje entuzijasta, a sve više mediokriteta kojima je vrhovni cilj u životu domoći se slabo plaćene, ali sigurne državne službe u kojoj će se mirno odraditi dani do penzije, uopće dolazi raditi u školu, a o onima koji su već tamo, a tamo im nije mjesto, da i ne govorimo.

Umjesto svega toga, do sada je najviše pažnje u istupima ministra Jovanovića posvećeno temi koja za samo hrvatsko školstvo nema apsolutno nikakvog značaja, ali je zato dobro izgleda na novinskim stupcima: spolni odgoj. Naravno, nije tu riječ o nečemu nebitnom, ali činjenica da je ovo pitanje pretvoreno u ključnu točku programa nove administracije govori koliko je ta nova administracija svjesna sektora kojim bi, kao, trebala administrirati. Slikovito rečeno, svo ovo forsiranje jednog, i to sporednog predmeta u situaciji u kojoj se obrazovanje trenutno nalazi najviše nalikuje brizi o šlagu na torti, a to što torta uopće nije torta, nego pljesnivi, u startu zagoreni i triput podgrijani sirotinjski kruh bez jaja, kvasca, a možda čak i brašna, nije ni najmanje bitno. Da, spolni odgoj je hvalevrijedan za svaki sustav koji teži ući u 21. stoljeće, ali prije toga bi bilo dobro najprije izaći iz 19-og u koje je hrvatsko školstvo uronjeno do grla.

Academia diletantica

Druga tema koja je mnogima izazvala dizanje kose na glavi je na sva zvona razglašena najava da se ušlo u partnerstvo u Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti te da će ove dvije institucije “zajedničkim snagama sastaviti strategiju hrvatskog obrazovnog sustava”, “po svim uzusima modernih pedagoških i didaktičkih znanosti”, koja će trajati, ako treba, “i za sljedećih vlasti”, dakle koja će poslužiti kao temelj obrazovanju naraštaja i naraštaja hrvatskih školaraca i studenata, za vjeke vijekova, amen.

Problem s ovime je da se do sada, svaki put kad je HAZU iskoračila iz svog rezervata pokazalo da bi bilo bolje da su se akademici držali svojih sinekura i da bi bilo bolje da se nisu pokušali petljati u modernu stvarnost koju niti razumiju niti ih zanima, po principu da, ako stvarnost ne korespondira sa slikom svijeta kakvu vidi HAZU, tim gore po stvarnost.

Svi kojima se ovo spomene u kontekstu obrazovanja odmah će se sjetiti nesretnog HNOS-a, najveće promašene investicije hrvatskog školstva za koju se odmah znalo da neće dovesti ni do čega dobrog, koja je najprije forsirana, zatim formalno provedena, u stvarnosti zaobiđena, da bi na kraju tiho i neprimjetno bila i potpuno napuštena, samo što to još nitko ne želi priznati. (To nepriznavanje posebno vrijedi za više ešalone obrazovne hijerarhije koji nikad nisu bili ni svjesni što se to zapravo u školama događa, uvijek se oslanjajući na dokumentaciju, papirologiju, hrvatski: mrtvo slovo na papiru, a ne na pravo stanje stvari, i to iz jednostavnog razloga što pravo stanje stvari nikad nisu bili ni sposobni razumjeti.) I u takvoj situaciji, nakon dvadesetogodišnjeg propadanja kojemu su kumovali i veleštovani akademici, kretanje baš od HAZU-a u svom traženju suradnika za spašavaje hrvatskog školstva ne može se nazvati nikako drugačije nego diletantizmom.

Caru carevo

Iz ovog primjera može se izvesti zaključak o tome kako točno nova vlast percepira državu i svoje mjesto u njoj. Bez previše pjesničke slobode možemo reći da je riječ o pojednostavljenoj mehanicističkoj utopističkoj filozofiji iz 18. i 19. stoljeća po kojoj je društvo po svemu jednako stroju: postoje zupčanici koji rade svoj posao, postoje poluge vlasti, postoji kotao koji daje energiju, postoje ulazni i izlazni parametri. Potpuno je jasno tko što radi: radnici rade, zabavljači zabavljaju, učitelji podučavaju, administratori administriraju. Svatko je zadužen za svoje mjesto, postoji stroga podjela po razinama odgovornosti, nitko se nikome drugome ne petlja u posao zato jer svatko svoj zna najbolje. I tako je sasvim logično zašto se, u toj slici idealnog društva gdje sve teče kao po loju, gdje građani i otvoreno i argumentirano sudjeluju u javnim raspravama i zajednički dolaze do najboljeg rješenja, prvi na listi poželjnih partera MZOS-a našla HAZU. Valjda po onoj zdravoseljačkoj: pa to su akademici, ako oni ne znaju, tko zna? Jednostavno, aktualni vlastodršci sebe vide u ulozi prometnika koji će samo usmjeravati promet, dok su svi drugi zaduženi za vožnju: akademici za izradu strategije, agencije za planove i programe, ravnatelji za ravnanje, psiholozi za psihologiziranje, pedagozi za peda… nešto već, i sve to pomalo liči na sliku svijeta četverogodišnjaka koji, kad ga pitate kako bi riješio neki bitan društveni problem, odgovori “Ja bih taj problem stavio na javnu raspravu, skupio bih najpametnije ljude koji najbolje znaju i pustio njima da odluče kako treba i onda bi oni to najbolje odlučili jer su oni najpametniji i oni najbolje znaju, a onda bih ja napravio onako kako su mi oni rekli jer je najpametnije da probleme rješavaju pametni ljudi koji sve znaju, a pametni ljudi se zovu akademici i oni rade u velikoj zgradi koja se zove HAZU a svi ostali nisu pametni kao oni jer da jesu i oni bi bili akademici”.

I sve to lijepo zvuči, samo ostaje jedno ključno pitanje: ako je sve to tako jednostavno, bogamu, pa kako se nitko drugi nije toga već sjetio?

Politička podobnost Trećeg puta

Ono što je najtragičnije jest da se ovako nešto moglo i očekivati, s obzirom na sve najave i pokazatelje koji su prethodili stupanju Kukuriku koalicije na vlast. Prvi od njih bio je famozna rečenica Zorana Milanovića da “ovo neće biti tehnička, nego snažna politička vlada”. On je vjerojatno htio da to zvuči drugačije, međutim, ono što je doprlo do javnosti bilo je: i nova vlast će se voditi kriterijem podobnosti, a ne sposobnosti.

No, tada smo još htjeli vjerovati da to baš neće biti baš tako. Nadali smo se da će se iza ugla pojaviti sunce čak i u trenutku kad su se već bila izvukla imena svih ministara, samo je još onaj “naš”, znanosti, obrazovanja i športa, još uvijek čamio u bubnju. Već tada su se čuli glasovi skepse koji su govorili da to što se ne zna ime još samo tog jednog ministra govori o odnosu koji će i nova vlast imati prema dugoročno najvažijem sektoru društva, no tiha većina se i dalje tiho nadala. Kad je napokon, u zadnji čas, iz šešira izvučeno ime Željka Jovanovića, još uvijek smo se htjeli nadati: govorili smo. “Pa dobro, što ako nije stručnjak, imali smo do sada i stručnjake pa smo vidjeli kako je to ispalo.” Kad je taj nestručni Željko Jovanović, poput svih ministara do sada, počeo govoriti ono što smo htjeli čuti, značajno smo kimali glavom i govorili da, eto, napokon netko tko zna što u školstvu treba napraviti, ne mora biti stručan, bitno da je odlučan. A Željko Jovanović je izgledao odlučan. Ako ništa drugo, onda bar odlučan.

I svi smo skupa potpuno smetnuli s uma da možeš biti odlučan koliko god želiš, da možeš biti spreman jurišati u pogibelj dok ti srce ne izađe kroz grlo ako ta odlučnost nema podlogu u stručnosti, ako ti ne kaže u kojem smjeru treba jurišati. Jer tada od te odlučnosti ostaje samo posvemašnja zbunjenost dok nesigurno ispipavaš kojim putem bi valjalo ići.

Zbog svega toga je jasno čemu neprekidna ponavljanja o javnim raspravama, povjerenstvima koja trebaju riješiti neki problem, o tome da “nema rješenja preko noći” (čak i ako se neke očigledne poteze zaista itekako moglo provesti preko noći); jednostavno, ako nemaš pojma ni o čemu, ako nemaš pojma ni kamo si došao ni što zapravo trebaš raditi, onda je logično da ćeš trebati godinu dana da “snimiš stanje”, da vidiš “kakva je situacija” prije nego što je ideš mijenjati, da “napraviš pažljive analize prije povlačenja ikakvih poteza koji bi mogli napraviti više štete nego koristi”. Jedino što onda nije jasno je, ako već nisi doselio u Hrvatsku prije tri dana, ako si proteklih osam godina proveo u Saboru i uredno primao finu saborsku plaćicu koja ti je omogućila da ništa drugo ne radiš nego da promatraš i analiziraš i planiraš, kog si vraga radio tih osam godina?

Politički komesarijat za prikupljanje bodova

Dobro, znamo da prethodnu vlast nije ni zanimao obrazovni sustav i da postavljanje nekoga na ministarsko mjesto nije za cilj imalo prosvjetljenje nego uhljebljenje, ali tek se trebamo uvjeriti da Jovanovićevo postajanje ministrom nije samo imenovanje osobe od povjerenja koja će isključivo održavati red u sektoru. No, s obzirom na dosad viđeno, sve je izgledniji scenarij da Milanovićev čovjek i nije ništa više od političkog komesara kojemu nije zadaća nešto napraviti, nego prije svega biti vojnik u službi Partije (kao i oni prije njega) čiji je posao prije svega “ne talasati” (kao i onima prije njega), povremeno u neinformiranoj i nezainteresiranoj javnosti koja nema pojma što obrazovanje jest ili bi trebalo biti (kao i onima prije njega) prikupiti nešto političkih bodova neobaveznim ćakulanjima o građanskom i spolnom odgoju pri čemu će se potpuno nevažne obrazovne teme pretvoriti u prvorazredna politička pitanja (kao i mnogo puta prije njega), dok ostatak sustava i dalje nepovratno tone u trulež i raspadanje.

Čak i u tom najgorem slučaju SDP-u ostaje utjeha da Jovanović sigurno neće ostati upamćen kao najgori ministar obrazovanja, eventualno isti kao i svi prije njega.

Hrvatskim nastavnicima – bar onom dijelu koji radi taj posao iz uvjerenja – đacima koji će (opet) biti uskraćeni za značajan dio budućnosti i tek dolazećim generacijama koji će naslijediti Horvatistan koji je sanjao da je Mitteleuropa, ne ostaje ni to.