(Index.hr) Velik broj osnovnih škola na području Osječko-baranjske županije nastoji se riješiti djece s problemima u ponašanju tako da traže njihov premještaj u druge škole. Budući da je riječ o dosta velikoj županiji s puno sela i zaseoka, škola od Županije traži da se toj djeci osigura i prijevoz u drugu školu.
Upravo je takva “pedagoška praksa” ravnatelja škola razljutila županijsku pročelnicu Upravnog odjela za prosvjetu. Ona je poslala dopis na sve osnovne škole, u kojem traži od stručnih službi škola da se potrude oko djece s problemima, umjesto da ih šalju u druge škole i povećavaju time troškove.
“Zbog učestalih izricanja pedagoških mjera odnosno preseljenje učenika iz jedne u drugu osnovnu školu, dolazi i do povećanih troškova prijevoza učenika. S obzirom na to da dodatnih sredstava za prijevoz učenika nemamo niti u planu, niti u proračunu, škole će morati iz vlastitih prihoda plaćati navedeni trošak.
Zahvaljujemo na dosadašnjem trudu i molimo stručne službe u školama da ulože dodatni napor u odgojno obrazovnom procesu za problematične učenike, kako ne bi dolazilo do povećanih troškova”, stoji u dopisu Snježane Staščik, pročelnice Upravnog odjela za prosvjetu, Osječko-baranjske županije.
“Novca za prijevoz nemamo, a preseljenje nikome neće pomoći”
Pročelnica Staščik u razgovoru za Index, osvrnula se na spomenuti dopisu, ističući kako Županija za takve stvari nema novaca te dodala kako to, uostalom, nije ni rješenje.
“Mi smo po javnoj nabavi ugovarali prijevoz učenika do 44 škole i za to su osigurana sredstva. No, sad se često provode pedagoške mjere premještaja problematične djece u drugu školu. Naime, škola ima učenika koji im je nemoguć i žele da se preseli u drugu školu, kako bi rasteretili svoju školu. Potom Ured državne uprave donese naredbu da dijete ide u školu u drugom mjestu, a otac djeteta se pita kako će dijete ići u školu jer do te škole nema prijevoz.
Mi bi sad trebali plaćati jedan bus ili taksi djetetu da ide u školu. Dosad smo takve slučajeve odrađivali, ali to nam je dodatni trošak i za to više nemamo novaca. Država pak donosi razne pravilnike kojima obvezuju osnivača da izvrše ono što su oni zamislili, a ne pošalju nam sredstva.
Ovo s premještanjem djece je sad postala pošast, a mi bi kompletan proračun Uprave trebali trošiti na putovanje i prijevoz djece. To nije rješenje, to se treba drugačije riješiti, a ne preseljenjem jer se time neće pomoći nikome, treba raditi s djetetom koje im stvara probleme”, rekla je pročelnica.
Buljan Flander: Protiv sam da se djeca s problemima u ponašanju premještaju
S tim se složila i poznata psihologinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, te ujedno osnivačica udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci Hrabri telefon.
Ona je kazala kako premještanje djeteta u drugu školu nikako nije rješenje.
“Djeci s problemima u ponašanju treba pomoći. Ako ih samo premjestimo u drugu školu, nismo ništa napravili. Takvo ponašanje možemo zaustaviti jedino ako riješimo uzrok. Treba razgovarati i raditi s djetetom i njegovom obitelji”, rekla je prof. Buljan Flander.
Dodaje kako se prije par godina stvorila ideja da se nemirna djeca suspendiraju sa sata, no ističe, kako je protiv toga.
“Iskustva iz Amerike su pokazala kako se uvijek jedna te ista djeca suspendiraju. Znači da suspenzija nikako ne pomaže i zato je jako bitno raditi s djetetom i obitelji. Mi smo nekad U Klaićevoj bolnici imali sistematske preglede djece od pete godine. Tako smo mogli prepoznati rizičnu djecu i obitelji već od njihove pete godine. Odmah smo krenuli raditi s njima kako bi se prevenirala problematična ponašanja. Na žalost, danas toga nema jer je mentalno zdravlje zapušteno. Jedina su rješenja takvih problema s djecom, rano prepoznavanje problema i rana intervencija”, zaključila je prof. Buljan Flander.
Pozivam gospođu Pročelnicu i gospođu psihologinju prof. dr.sc. G.B.F. da dođu u moju školu i „poprave“ djecu koju bismo trebali preseliti u drugu školu. Neka “razgovaraju s djetetom i obitelji“ i riješe nasilje u obitelji, alkoholizam, duševne poremećaje, tešku neimaštinu i druge sitnice koje mi ljenjivci u školama ne znamo riješiti. Što je to takvim pametnicama i kapacitetima? Sitnica!
Da ne spominjem kako nam se šalju naputci da u rješenjima o obliku školovanja ne stavljamo da djetetu treba pomoć nekih stručnjaka (logopeda, defektologa…) jer ih na našem području nema ili da ne predlažemo školovanje u posebnoj skupini, koje također nema.
Uvažene „stručnjakinje za tuđi posao“ možda ne znanju da se dijete seli u drugu školu radi njega samoga, a ne da se „rastereti svoja škola“. U onih nekoliko primjera iz mog iskustva, bilo da je dijete došlo k nama ili smo ga premjestili, rezultati su za dijete bili pozitivni.
Pa što vi koji ste stručni suradnici ne odgovorite pročelnici?
Koji “vi koji ste stručni suradnici”?