(Index.hr) Premijer Milanović očito u Gunji dobije posebnu inspiraciju za razgovor s građanima. Nakon što je prošle godine potopljenim mještanima rekao da je i on imao poplavu u stanu, danas je nezaposlenoj učiteljici poručio – neka se bavi politikom.
Ona mu se, naime, požalila da ne može pronaći posao jer ravnatelji čuvaju radna mjesta “za svoje”, rekla je da je tražila i primanje kod ministra, no i on se oglušio. “Što da radim”, pitala je za savjet Milanovića.
“Bavite se politikom”, poručio joj je premijer i rekao da on ne može dijeliti radna mjesta. “Doviđenja”, pozdravio ju je.
Što je najbolje, dobro joj je rekao. Njlakše je sjediti, kukati i moljakati da ti netko da posao. Pa ako ravnatelji čuvaju mjesta za “svoje”, neka ih prijavi, može i anonimno. Neka se objavi. Koji su ti ravnatelji? I to je politika, a ako se nisi sam spreman boriti za sebe, zašto bi se itko drugi borio?
Ovdje nije riječ o nezaposlenoj učiteljici već učiteljici koja je tehnološki višak. Po zakonu ravnatelji su dužni zaposliti učiteljici ukoliko postoji upražnjeno radno mjesto. Očigledno ravnatelji nisu poštivali zakon i što tu radi Ured državne uprave, sindikati i naposljetku Prosvjetna inspekcija. Ne rade ništa i štite bezakonje i normalan je upit ove kolegice koja je tehnološki višak premijeru koji je najodgovorniji za stanje u zemlji zašto se zakon ne poštuje. Međutim Vi kolega branite jednog neodgovornog, nekompetetnog, nekulturnog i infatibilnog premijera, a ne branite kolegicu koja je postala tehnološki višak, a ta sudbina može dohvatiti mnoge od nas. Znači kolegici ne treba politika već poštivanje zakona tj. pravna država.
Nemam ga što braniti. Nije on taj koji zapošljava učiteljice, dakle pitanje je otišlo na krivu adresu. Je li kolegica pozvala inspekciju? Je li se obratila sindikatu kojeg spominjete? Je li se obratila državnom odvjetništvu? Je li se obratila medijima i iznijela detalje slučaja? Ne, ona je iz zasjede uhvatila aktualnog feudalca i postavila mu pitanje: “A što sa mnom, možete li me zaposliti?”
U normalnim državama svi ni koji su namjerno kršili zakon isti tren bili bih smjenjeni. Zašto je odgovoran Milanović. Zato jer konkretno U Splitu dolaskom Kukuriku koalicije za šefa Prosvjetne inspekcije SDP je postavio svog čovjeka. Opravdano ! Međutim klika koja je drmala i drma prosvjetom isti tren su ga kupila na način da su mu suprugu koja radi u prosvjeti premjestili da radi u blizini mjesta stanovanja. Odmah nakon toga ta inspekcija opet radi kao i što je radila štiti nezakonitosti i izdaje nalaze i riješenja koja nemaju veze sa zakonom. Ovakvih priča kao kod ove kolegice ima koliko hočeš. Znači kolegica se prvo obrati inspekciji koje bi trebala štiti zakon, a ona radi suprotno. Obrati se sindikatu, a sindikati mjesto da štite članstvo zajedno sa ravnateljima i političarima trguju utjecajem. A za državno odvjetništvo trebate imati odvjetnika i novce i snagu koju gubite kada ostanete bez posla i egzistencije. I sada se Vi javite novinarima, pa ne znate gdje ste. Zato je kriv Milanović jer sustav ne vrijedi, a on je onaj koji je najodgovorniji u državi.
Svatko od nas ovu vjesticu iščitava iz svoje perspektive. Iz moje to izgleda kao da učiteljica nije tražila da joj se osigura zaposlenje, nego da je zaista pitala što da radi. Činjenica da je uputila takvo pitanje može ukazati na to da je već pokušala rješavati svoj problem uobičajenim putevima.
Ne smatram da joj je premijer trebao “dati” zaposlenje, zapravo je trebao šutjeti. Naš trenutni premijer voli misliti da su njegove izjave i odgovori lakonski, a da bi odgovor bio lakonski potreban mu je pravi duh i pogodak u sridu.
Ono što mene beskrajno rastužuje je što se ovdje vodi više rasprave nego o tekstu o izvještahu OECD-a o tome da zemlje s lošim obrazovanjem propadaju, kao i više nego kod teksta o tome kako MZOS uništava hrvatsko obrazovanje. Umjesto toga, svađamo se o jednoj učiteljici koja se uspjela progurati do premijera kako bi se požalila na svoju osobnu situaciju. Ako je ikad bilo dobre metafore za percepciju glavnih problema ovog društva i države, onda je to ovo.
Da je učiteljica u podobnoj stranki, bila bi ravnateljica(premijer joj želi samo dobro kako to ne shvaćate?).
Mislim da tamo premijerova stranka nije podobna stranka ali nije važno, jer ionako svatko tko od učitelja uđe u stranku ne postaje ravnatelj.
Iz ovoga se da zaključiti važnost onoga što učitelj kaže. Naime, najveća nepravda po meni je “nebitnost” stručnog mišljenja. Učitelji su dovedeni u poziciju da nakon godina studiranja, godina i godina staža (iskustva), naše mišljenje je najmanje važno ili još bolje nevažno. Svi (ministarstvo, roditelji, djeca, ravnatelji) mogu govoriti da sve i svašta i njima se vjeruje, ali kad to kaže učitelj, onda mu s ne vjeruje, osim ako je napravio zabilješku (naravno savršeno gramatički i jezično ispravno). Naravno, bilješka mora biti uljepšana. Svaka promjena u društvu kreće kroz školu, sve i svašta ubacuju u programe, onda smo stručni (psiholozi, pedagozi, defektolozi, zdravstveni djelatnici, …). U nastojanju da ispunimo sva ta očekivanja i za najmanju grešku dovedeni smo u situaciju da se opravdavamo, tj. MI smo krivi. Ne ministarstvo, ne roditelj, ne učenici, ne ravnatelji, ne izvrnute moralne vrijednosti u društvu, ma ne… Kriv je UČITELJ/ICA.
Točno tako!
No, pitanje je – što smo spremni poduzeti u obranu digniteta struke?
Hoćemo li i idućih četvrt stoljeća biti žrtve svih koje ste pobrojali, ili ćemo, kao obrazovani i samosvjesni ljudi (to bismo barem trebali biti) nešto i poduzeti?
Sad pogledajte svoju zbornicu, ili barem prosječnu hrvatsku zbornicu, i odgovor će Vam se vjerojatno nametnuti sam po sebi!
Koliko god teško to bilo prihvatiti, položaj koji uživamo tek je odraz, refleksija nas samih!
Slažem se u potpunosti …”refleksija nas samih!” No, mene tu u toj refleksiji nema!? Kako? Ne napravim ono što je rečeno, ako smatram da je samom sebi svrha. Roditeljima otvoreno kažem što mislim, ali dozvoljavam da se ne slažu s mojim mišljenjem. Npr. ako se ne slažu s zaključnom ocjenom, slobodno mogu doći i reći koju ocjenu hoće da zaključim njihovom djetetu i ja ću je zaključiti-NITKO nikad nije došao. Ravnatelju kažem što mislim, učenicima isto, i to su moji mali koraci kojima pokušavam održati mrvicu svog dostojanstva i nije me strah. Naše zbornice su pune straha.
Vi i ja bismo se lijepo slagali!
Međutim, premalo nas je da bi se stvari počele mijenjati!
No, od nekud ipak treba početi!