Staščik-Flanderičin poučak: Ako se iz učionica čuju krici, zatvorite vrata

Da mnogi škole smatraju zgradama koje služe čuvanju djece, dok su sve ostale funkcije sekundarne, znali smo i prije. No, materijalni dokaz tome dobili smo ovih dana u obliku dopisa Snježane Staščik, pročelnice za obrazovanje Osječko-baranjske županije, kojim se škole na tipičan šerifski način obavještava da će, ukoliko učenicima izreknu pedagošku mjeru preseljenja u drugu školu, za to same snositi troškove “jer županija za to nema sredstava”. U dopisu se “zahvaljuje na dosadašnjem radu” i mole stručne službe da “ulože dodatni napor u odgojno obrazovnom procesu za problematične učenike kako ne bi dolazilo do povećanih troškova”.

Možda treba pojasniti, iako je vjerojatno dovoljno jasno, ali teško za povjerovati: pod “povećanim troškovima” misli se na autobusne karte.

Da bi cirkus bio potpun, o postupku premještanja učenika u drugu školu oglasila se i psihologinja dr.sc. Gordana Buljan-Flander ponovivši mantru kako to “nikako nije rješenje”. U ovoj mantri – koju služamo već desetljećima – dr. sc. Buljan-Flander se poziva na “američku praksu” po kojoj, kaže, mjere isključenja ne donose rezultate.

Ipak, s obzirom na različite situacije u različitim podnebljima, možda bi imalo više smisla pozivati se na hrvatsku praksu koja kaže da ovaj postupak itekako jest rješenje. Kao prvo, iz prakse znamo da učenik nakon preseljenja uglavnom promijeni ponašanje, a kao drugo, zahvaljujući osnovnoj logici znamo da se svakako pomoglo ostalim učenicima koji više ne moraju trpiti verbalno i fizičko nasilje i konačno mogu pratiti nastavu bez ometanja, čak i ići u školu bez straha.

No, za dr. sc. Buljan Flander “praksa” očito znači “netko je u Americi napisao, a ja sam pročitala”, a ne “istražila sam na terenu”.

Zanimljiva je i rečenica da “preseljenje nikome neće pomoći”. Naime, svi u čijim školama se izrekla mjera preseljenja mogu potvrditi da ta mjera ima penicilinsko djelovanje i na ostale učenike sklone izgredima. Učenici odjednom vide da određena ponašanja nose određene posljedice i odjednom i ostale pedagoške mjere imaju određenu težinu. Ako ništa drugo, kao stanice na putu do one zadnje – koja ih miče iz poznate okoline, oduzima im njihovu publiku i stalne žrtve i šalje ih na nepoznat teren. Pa se odjednom učenik koji bi se inače smijao na izrečen ukor, nakon što je kolega i uzor nestao iz okoline – smiri i ponaša kulturno. No, i on je, prema mišljenju uvaženih pročelnice i dr. sc. psihologinje, “nitko”. Kao i drugi (m)učenici u njegovom razredu, koji mogu predahnuti i od njega. Svi su oni “nitko”.

Indikativno je da je “preseljenje u drugu školu” za sada jedina pedagoška mjera koja ima pravu, stvarnu i opipljivu posljedicu. Do ove školske godine se rijetko koristila jer joj mora prethoditi cijeli niz drugih mjera koje imaju otprilike vrijednost papira na kojemu su otisnute (što mekši, to bolji), plus tromjesečni “stručni tretman”, a kvaka se dosad sastojala da su se sve te mjere krajem školske godine poništavale i brojač se vraćao na nulu. No, ove godine, novim pravilnikom, ovog poništavanja više nema i u novoj školskoj godini, naslijeđivanjem prošlogodišnjih pedagoških mjera, odjednom je postalo lakše doći do one posljednje, jedine stvarne, realne, materijalne, s osjetnim posljedicama.

Koju je sada županijska birokracija odlučila sasjeći zato jer “dodatnih sredstava za prijevoz učenika nema niti u planu, niti u proračunu”.

Ono što bi bilo zanimljivo utvrditi je kolika su sredstva u pitanju u usporedbi s “troškovima reprezentacije” ureda pročelnice za obrazovanje, zapravo, u usporedbi s troškovima bilo kojeg županijskog ureda

U konačnici, sve ovo nas dovodi do toga da će jedinu pedagošku mjeru koja sa sobom nosi konkretnu posljedicu moći izricati dvije vrste škola: one koje su u gradovima u kojima postoje bar dvije osnovne škole i one koje imaju novaca. U svim ostalima, učitelji će biti zamoljeni da čvrsto zatvore vrata kako uvažene prosvjetne vlasti i “stručnu” vrhušku ne bi uznemiralavli krici iz učionice.

Zato, stisnite zube. Imamo pedagošku mjeru koju nemamo. Županija ne želi plaćati – pa ćemo onda plaćati svi ostali.