Kako bi bilo?

Posljednji ‘školski’ slučaj je cijelim nizom bizarnih događaja, situacija i neočekivanih obrata ponovo aktualizirao ‘bolest’ obrazovnog sustava RH – pretjeranu i zagušujuću proskribiranost.

Nakon što su se svi oglasili sa svojim verzijama, jasno je jedno, da su svi napravili propuste. Vjerojatno s dobrom namjerom i u famoznom ‘interesu djeteta’ koje je, nažalost, na kraju ispalo kolateralna žrtva svih uključenih, od roditelja, do škole, AZOO-a prosvjetne inspekcije i ministarstva. Na površinu je, dakle, mimo interesa djeteta, isplivala javna pravna bitka i šamaranje pravilnicima i zakonima između škole, AZOO-a, prosvjetne inspekcije i Ministarstva. Tragikomičnost ove situacije je što nitko od uključenih nije pravnik, a svi nastupaju kao Perry Mason. To amatersko pravno laprdanje dovelo je djevojčicu u nemoguću situaciju, da istovremeno bude i u petom i u šestom razredu ili da ne bude ni u jednom. Porota još vijeća po tom pitanju.

Cijeli sustav je pretjerano proskribiran, svaki korak učitelja, svaka situacija u školi nasilno programirani i protokolirani gdje se autonomija učitelja otkriva kao najveći mit koji su nam prodali, taman uz rame jednom drugom mitu, da se pedagoške mjere ne provode kao upravno-pravni postupak ili da su učitelji službene osobe. Ok, de jure možda, ali de facto? Ni blizu!

Škola je javna ustanova i tu se primjenjuju zakoni, propisi, protokoli, procedure kao u drugim javnim ustanovama. Samo što škola NIJE kao druge javne ustanove i to bi se moralo uzeti u obziri. Škola je prvenstveno odgojno-obrazovna ustanova sa specifičnim pedagoškim pristupima i metodama. Forsiranje suhih, birokratskih protokola o kojima slušamo ovih dana guši školu, veže ruke učiteljima i uskraćuje jedinstveno iskustvo školovanja učenicima. Svaka situacija i odnos u školi su posebni i jedinstveni. Korisnici ‘naše” javne ustanove su djeca i mladi sa specifičnim razvojnim obilježjima i potrebama, a škola je dinamično okruženje puno nepredvidivih situacija gdje se ponekad mora djelovati u djeliću sekunde, a neki drugi put mjesecima. Kako onda primijeniti na njih iste šablonizirane protokole i hodograme kao u drugim javnim ustanovama.

Dok slušamo o prijavnicama, UR brojevima i klasama, pišemo zapisnike, i izvještaje, često se pitamo koji je naš posao zapravo. Friziranje podataka? Kuhanje knjiga? Jer i u ovom, kao i u mnogim dosad slučajevima poručuju nam da je to jedino bitno, da je ‘papirnato’ sve u redu.

Zanimljiva je ta dihotomija – kad se učitelji strogo drže uzusa struke i svojih kriterija, onda ih se potiče da budu fleksibilni, da se pravila zaobiđu u interesu djeteta, a kad dođe do prijave učitelja nijedna alineja se ne maši, sve je strogo po propisu. Dapače, očekuje se od nas, kojima to nije primarna struka, da budemo ‘svetiji od pape’, upućeniji u pravne zavrzlame od samog zakonodavca koji ih ni sam ne zna jednoznačno protumačiti!?!

Kako bi bilo da svi razrednici, učiteljska i nastavnička vijeća, baš kao neki savjetnici i inspektori, počnu doslovno tumačiti i primjenjivati svaki članak, svaku stavku i svaku alineju svakog zakona, pravilnika i uredbe koji se primjenjuje u školstvu.

Kako bi, na primjer, bilo:

  • da se više nikad ne omogući nijedan ‘ispravak” ocjene jer ne postoji ni u jednom pravilniku, niti zakonu
  • da se više nikad ne odobri ispis iz izbornog predmeta mimo roka bez dokumentiranog razloga
  • da se više nikad ne ‘oproste’ neprimjerena i neprihvatljiva ponašanja, nego odmah izreče odgovarajuća pedagoška mjera
  • da se više nikad ne omogući dodatno ispitivanje za povećanje ocjene, ako su svi elementi dostatno ocijenjeni
  • da se više nikad ne organiziraju dodatna odgovaranja izvan redovne nastave
  • da se svaki put roditelji koji nijednom u polugodištu ne dođu na roditeljski ili informacije prijave socijalnoj službi bez da se čuju razlozi
  • Itd, itd, lista se nastavlja…

Bilo bi puno više savjetničkih i inspekcijskih posjeta, to je sigurno.

Škole moraju biti fleksibilne, ponekad brze, ponekad strpljive i metodične, ali uvijek prilagodljive kako bi omogućile učinkovito obrazovanje i odgoj učenika. Škole zahtijevaju specifične pristupe u donošenju odluka koji su usklađeni s pedagoškim načelima, individualnim potrebama učenika i specifičnim uvjetima rada i nema tih članaka, paragrafa ili protokola kojima bi ih mogli sve propisati, osim na silu kao što se to sada čini.

Kako odnos između učenika, učitelja ili roditelja temeljen na povjerenju i obojan tisućama emocionalnih nijansi pretočiti u formalni zapis?

Učitelji i nastavnici trebaju imati autonomiju, pravu, a ne deklarativnu, u donošenju odluka koje se temelje na njihovom stručnom znanju i iskustvu. Upravni postupak je formaliziran i pravno reguliran, često bez prostora za pedagoški diskurs, što može ograničiti učitelja upravo u donošenju takvih profesionalnih odluka koje su ključne za kvalitetan obrazovni sustav. Škola jest javna ustanova, ali mora joj se dodijeliti poseban status i izvući iz limba u kojem stoji u mjestu između upravno-pravnog i odgojno-obrazovnog kaosa.

Kako bi bilo da netko iz ministarstva to napokon prepozna i napravi?

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!