(Jutarnji.hr) Opozicijski zastupnik predložio je da se iz državne blagajne u idućoj godini odvoji jedan, Äak i ne osobito velik iznos za obroke siromaÅ¡noj Å¡kolskoj djeci, ali prijedlog nije proÅ¡ao glasanje. Vladajuća ga je većina, s izuzetkom tek jednog neustraÅ¡ivo suzdržanog esdepeovca, potopila. Milanović i njegovi pokazali su napokon miÅ¡iće pravim protivnicima, nekome njihova uzrasta. MaliÅ¡anima iz osmoljetke.
Nije to, uostalom, ni bila nekakva ozbiljna parlamentarna bitka s bijesnim optuživanjem, vrijeÄ‘anjem i ruganjem, na rubu fiziÄkog incidenta. Mnogo zastupnika tada uopće nije bilo u dvorani. Znate li gdje su bili? Ja ću vam reći. NaÅ¡i politiÄki predstavnici nisu se trudili oko jeftinih, subvencioniranih obroka za Å¡kolarce jer su upravo u to vrijeme klopali vlastite jeftine, subvencionirane obroke u saborskom restoranu. Noževima su spretno komadali meso i brzo žvakali, odluÄni da ni sa kime neće dijeliti svoj objed za dvanaest kuna.
Sol zemlje
Poželite li, kao Å¡to sam ja poželio, da ste se naÅ¡li tu, kod stola za kojim je blagovao takav jedan ugledni, mudri i poÅ¡teni zastupnik, cijenjeni Älan zajednice, sol ove zemlje, i da ste ga rukom zgrabili za mesnatu Å¡iju, lice mu nabili u dinstani graÅ¡ak i pire i rekli: “Evo ti! Jedi! Nažderi se, marvo!â€
Kad su se prije nekog vremena u naÅ¡im novinama nastavnici jedne slavonske osnovne Å¡kole ispovjedili kako ih uÄenici moljakaju za hranu, svakoga je pristojnog u ovoj zemlji to potreslo, užasnulo i posramilo. RijeÄ je, bez konkurencije, o najužasnijemu od bezbroj užasnih naÄina na koji neimaÅ¡tina može poniziti Äovjeka. Kojem se god bogu molite i za koju god stranku glasate, gladno dijete će vam slomiti srce. Ako vas takvo neÅ¡to ne potrese, prestravi, zasrami, ponizi i slomi vam srce, onda ste naprosto sociopat.
Sedamdesetak takvih gadova, kakvi valjda postoje samo u politiÄkim partijama, zainatilo se protiv ruÄka za djecu iz socijalno ugroženih obitelji, a nije to, nažalost, usamljen sluÄaj. Predstavnici vlasti sve se Äešće ponaÅ¡aju kao bezobzirni moralni idioti. Ministar financija na televiziji je siromaÅ¡ne nehajno nazvao Å¡pekulantima, koji su se, kao, zaigrali preko svojih mogućnosti i pravo im budi da su danas kažnjeni, da im banke blokiraju raÄune, otimaju namjeÅ¡taj i televizore i izbacuju ih iz stanova. Država je, misli ministar, u tome savrÅ¡eno nedužna, država nije odgovorna ako je banka nekoga ogulila zelenaÅ¡kim kreditom koji je u devet godina doÅ¡ao tri puta veći, kako je pismom na druÅ¡tvenoj mreži ministru Lalovcu inteligentno objasnila jedna samohrana majka Å¡to se 2005. zadužila na dvadeset jednu tisuću eura, a sada duguje Å¡ezdeset Å¡est, država nije obavezna zaÅ¡tititi svoje graÄ‘ane od nepravde i nasilja, država je tu da… pa, ne znamo, ustvari, zaÅ¡to.
Bijedni argumenti
Vlast koja za svoj neuspjeh okrivljava narod nije bolja od silovatelja koji se brani da su sve žene drolje. Nakon tri izgubljene, jalove, kukavno potraćene godine esdepeovci sve Äešće posežu za takvim bijednim argumentima, neodgojeno i nezahvalno upiru prstom u ljude koji su ih izabrali. Jedna lijena, rastroÅ¡na i glupa vlast vlastite podanike naziva lijenim i rastroÅ¡nim glupanima. Oni su im postali glavni neprijatelji, ti neodgovorni Å¡pekulanti, ti obijesni idioti, ta nerazumna Äeljad koja troÅ¡i viÅ¡e nego Å¡to zaraÄ‘uje, objaÅ¡njava Zoran Milanović uslužno toÄeći suradnicima iz Å¡este, upravo pristigle butelje Krauthakerova sivog pinota, dok se zimski mrak lagano spuÅ¡ta na kroÅ¡nje hrastova prekoputa restorana TaÄ.
Blistavi plan
Tu su valjda i zamislili svoj novi, blistavi plan, da se više ne zamaraju uzrocima, već da napadnu posljedice ekonomske krize. Umjesto da se bore sa siromaštvom, oni će udariti protiv siromašnih.
ÄŒitali ste možda u novinama prije nekoliko dana o najavljenoj reformi socijalne skrbi, koja se perfektno slaže s uskraćivanjem subvencioniranih ruÄkova Å¡kolskoj djeci i LalovÄevim tvrdnjama o kreditnim Å¡pekulatnima, koja je cijela u duhu borbe protiv siromaÅ¡nih i divne neoliberalne istine kako su sve to neradnici i paraziti koji su viÅ¡e ili manje sami krivi za svoju nesreću. Primjetilo se tako da je novac od socijalne pomoći Å¡to ga neke obitelji dobivaju veći od iznosa koji bi zaraÄ‘ivali da se netko od njih zaposli. I da ta pojava, prirodno, jel’te, destimulira ljude da rade. Drznicima se, mamicu im njihovu, viÅ¡e isplati povazdan gledati turske serije ÄeÅ¡kajući jaja na kauÄu nego da se trgnu, uzmu Äitati oglase i naÄ‘u nekakav posao kojim će poÅ¡teno zaraÄ‘ivati za sebe i svoju djecu.
I sad je država zamislila da im radikalno sreže socijalna davanja, a svi će se neobrijani i raÅ¡Äupani socijalni sluÄajevi redom, preko noći, uljuditi i zaposliti. Jer, posla, Bogu hvala, ima. Popunit će do jedno od onih nekoliko stotina tisuća radnih mjesta Å¡to ih je Vlada Zorana Milanovića otvorila. U blagoj i sunÄanoj poduzetniÄkoj klimi, u gospodarskom procvatu kakav je SDP napravio, naći će se kruha za svakoga.
Ovo je, ispravno ste primijetili, ironija.
Upravo kao Å¡to je neÅ¡to ironiÄan i Milanovićev pokuÅ¡aj da ljude potakne da rade. Kako bi, zaboga, on, ili Branko GrÄić, ili Boris Lalovac, ili Arsen Bauk, ili itko od te tragikomiÄno neuspjeÅ¡ne bande nesposobnjakovića i ljenguza, ijedan iz te najgore vlade u kratkoj povijesti hrvatske državne samostalnosti, ikome mogao biti svijetli uzor marljive, savjesne i druÅ¡tveno korisne osobe?
Autor: Ante Tomić