(Novi List) Reforme bi trebale u idućih desetak godina približiti hrvatsko školstvo skandinavskim uzorima, a koliko će se u tom skupom poslu uspjeti ovisi o novcu, ali i političkoj volji za provedbu ovakve strategije
ZAGREB » Finska škola model je kojemu teže mnoge države Europe i svijeta. Finski su građani među najobrazovanijima u svijetu, obrazovanje je jednako dostupno svima, a Finska učinkovito raspolaže svojim resursima. Njihova škola u prvom redu ima dobru financijsku podlogu, ali je od većine drugih školskih sustava razlikuje i bitno drukčiji pristup nastavi i obrazovanju djece. Dok naš obrazovni sustav jedva krpa kraj s krajem, ni u pogledu inovativnosti nastave ne može se pohvaliti da je odmaknuo daleko od modela po kojem su podučavane generacije djece prije pola stoljeća.
Reforme školstva koje nam predstoje prije svega su skupe, ali će jednako zahtjevno kao i skupiti dovoljno novca za opremanje modernih škola u kojima stropovi ne padaju na učenike, biti i mijenjanje paradigme učenja koja se danas temelji na dobroj staroj matrici u kojoj učitelj ili nastavnik predaje, a djeca s manje ili više uspjeha reproduciraju naučene podatke.
Finski model
Zašto bi svi htjeli škole kao Finska? Uspjeh njihovog obrazovnog sustava se dijelom može pripisati dobroj logistici, a dijelom načelu dobrobiti i sreće učenika kojem se teži u finskim školama. Većina finske djeca pohađa izborni predškolski odgoj u dobi od šest godina, dok obavezno obrazovanje započinje sa sedam godina. Finska svim roditeljima nudi jedinstvenu i subvencioniranu skrb o djeci, među ostalim pravo na vrtić u okruženju pogodnom za razvoj i individualni rast bez pritiska. Igra, glazba i socijalizacija s drugom djecom uobičajeni su dio dječjih života u finskim vrtićima. U nižim razredima osnovne škole, osim što se uče brojke i slova, odvija se i sustavna potraga za dobrobiti i srećom.
U finskim se školama djeca ne moraju bojati kompetitivnosti ili neuspjeha, koje u većini obrazovnih sustava u državama Europe potiču standardizirani testovi za provjeru znanja. Svaka škola u Finskoj ima »tim za dobrobit učenika« koji se bavi pitanjima vezanim uz ponašanje, zdravlje i napredovanje svakog pojedinog djeteta. U timu su ravnatelj, defektolog, medicinska sestra ili liječnik, psiholog i socijalni radnik, a cilj im je spriječiti probleme koji bi na bilo koji način mogli ugroziti dobrobit djece u školi.
Finska je jedna od nekoliko europskih zemalja koje razvijaju tehničke i strukovne škole te se mnoga djeca koja ne namjeravaju studirati humanističke znanosti odlučuju za upis u strukovnu školu. Nastavni plan u tim je školama prilagođen gimnazijskim standardima, a niz stručnih predmeta vezan je uz praksu na konkretnom radnom mjestu. Strukovne škole i gimnazije omogućile su učenicima više fleksibilnosti i veći izbor predmeta zbog čega sve više učenika upisuje neki od sveučilišnih programa. Stručni studiji omogućili su pak maturantima strukovnih škola nastavak obrazovanja.
Obrazovanjem iz krize
Finci su svoj obrazovni »bum« postigli za nekih 20-tak godina. Svoj su odgojno-obrazovni sustav promijenili iz osrednjega, kakav je bio 1980-ih, u jedan od primjera izvrsnosti. Početkom 1990-ih obrazovanje u Finskoj nije iskakalo iz međunarodnih okvira: uspjeh finskih učenika bio je prosječan. Duboka gospodarska kriza dovela je tada Finsku do ruba financijske propasti, i natjerala je da promijeni sustav poučavanja i prilagodi ga novim potrebama. Za tim modelom danas idu mnoge države, u kojima učenici i studenti postojeće oblike poučavanja sve više smatraju dosadnima i neusklađenima s njihovim potrebama.
I hrvatsko bi školstvo u idućih desetak godina moralo proći ključne reforme da bi se barem donekle približilo skandinavskim uzorima poput finskog modela. Prema strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja je upravo na javnoj raspravi, 2018. godine hrvatski će školarci krenuti u drukčiju školu, koja će za njih trajati godinu duže, ali će promijeniti i naučene obrasce poučavanja kojih nikako da se ostavimo. Osim jednakih mogućnosti, kakve danas imaju mali Finci, i hrvatska bi djeca u školi trebala razvijati kreativnost, inovativnost, autonomiju i odgovornost.
snovna će škola za djecu počinjati ranije, godinu više provodit će u razrednoj nastavi, novi kurikulum tražit će drugi pristup poučavanju, gdje količina naučene faktografije neće biti jedini kriterij ocjenjivanja.
Mijenjat će se i zastarjeli gimnazijski programi, uvesti više izbornih predmeta, a poradit će se i na prilagođavanju nastavnika za novi način rada u školama. U strukovnim školama programi bi napokon trebali početi pratiti potrebe tržišta rada, a uklonit će se, tvrde autori strategije, »slijepe ulice« zbog kojih učenici iz strukovnih škola danas ne mogu nastaviti obrazovanje.
Ocjena (ni)je bitna
Ono što će roditelje i učenike najviše zanimati, promjena je u sustavu ocjenjivanja i vrednovanja znanja: brojčano ocjenjivanje neće baš ući u povijest, ali će se razviti cjelovit sustav praćenja, vrednovanja, ocjenjivanja i izvještavanja o rezultatima svakog učenika. Ocjene više nežće biti same sebi svrha, već će cilj biti unaprjeđivanje učenja učenika. Izradit će se novi sustav ocjenjivanja, u kojem će učenici, nastavnici i roditelji puno više komunicirati o toj temi, bit će puno više vrednovanja učeničkog rada od ispitivanja i testiranja dvaput u polugodištu, kod učenika će se razvijati sustav samoprocjene vlastitog učenja, planiranja koraka u učenju i planiranju učenja, a izbjegavat će se velika testiranja, osim postojećih ispita državne mature na kraju srednjoškolskog obrazovanja.
Neke od novosti djecu bi trebale stići već za godinu dvije, no koje će to novosti biti i kojim tempom će se uvoditi, ovisi ne samo o novcu, već i političkoj volji za provedbu ovakve strategije. U međuvremenu, hrvatski će školarci i dalje zavidjeti finskim vršnjacima na školi kakvu imaju.
Autor: Ljerka Bratonja Martinović
Ako se ta nova paradigma provede kao Bolonja gdje će nam biti kraj … 🙂
“Učenje” će se svesti na svaštarenje i zato će se izbjegavati svaka moguća testiranja kako nas ne bi bilo sram koliko ta djeca ni o čemu neće znati ništa.
Kraj svega ovoga vidim na Hušnjakovom brijegu u Krapini, ali s mobitelima i ostalim gadgetima u rukama. Za ponovno spuštanje sa spomenutog Brijega trebat će proći vremena i vremena…….
Hušnjakov brijeg, mobiteli, tableti… Vođa tima na pametnoj ploči objašnjava strategiju lova za taj dan… he, he… zanimljiva slika :green:
Dolazim do zaključka da zapravo ne shvaćamo bit problema: nikakve strategije ni metode ne mogu promijeniti jednu važnu činjenicu, a to je da roditelji ne postavljaju visoke ciljeve djeci, znanje se u Hrvatskoj općenito ne cijeni, roditelji se žale na preopterećenost učenika, a djeci je sve teško i dosadno, nisu zainteresirani ,ni roditelji ni djeca, za neke vrhunske rezultate. Prije nekoliko desetljeća ni djeca ni roditelji nisu govolrili “a što mi/mu to treba”,već smo odgajani da nam treba što više znanja, da ga nikad nije previše…a sada, što više urlati oko škole,lutati po gradu, pa na pizzu i hamburgere, po marketima, u kino, nabijati loptu po parku cijeli dan- to s namjerom da u budućnosti postane nogometaš i zaradi novce…Neće biti boljeg školstva u Hrvatskoj dok se ne promijeni sustav vrijednosti, a u to je teško vjerovati,pogotovo s obzirom na svjetske trendove.
Slažem se s Melanie. Naša su djeca nemotivirana za učenje, jer svjedoče hrvatskoj stvarnosti – (vidi samo nas) što si školovaniji, to ti je niža plaća(uz dužno poštovanje, jeste li se, kolegice i kolege nastavnici i profesori, uspoređivali s plaćama SSS sestara ili liječnika, objavljenih u novinama?), faktično nemaš nikakve mogućnosti napredovanja, radio izvrsno ili ne radio uopće( jesu li mentori uvijek najbolji profesori u školi ili ne?), zakašnjavao stalno ili nikada, pojavljivao se na nastavi ili ne, a svejedno upisivao satove, najbolji i najgori potpuno izjednačeni, prosvjeta je idealni primjer za to. Nemotiviranost podržavana često nerealnom ambicijom roditelja, pokornim ravnateljima u očajničkim nastojanjima da se što dulje održe u fotelji, sa stupovima društva utjelovljenima u AZOO-u i MZOS-u, vođena providnošću i genijalnošću naših (redovito nezainteresiranih i nestručnih) ministara-amatera i njihovih pomoćnika dovela nas je do sadašnje situacije. A što je najgore, ne dijeli nas desetljeće od Finske, već svjetlosne godine. Svejedno hoće li ocjene biti brojčane ili opisne, imenici papirnati i iz godine u godinu sve konfuznijeg rasporeda( jeste li to uočili, designer je zaslužio otkaz, zar ne?) ili elektronski, u školama 22. stoljeća ili onima, poput moje, gdje je najveći napredak poneka nova klupa ili stolac, sustav koji se ne temelji na radu(učenju) kao preduvjetu znanja te podlogom kreativnosti nekih budućih genijalaca, već na mediokritetima, pokornosti lažnim autoritetima, fascinacijom trivijalnostima, nema budućnosti.