(Večernji list) Djeca koja u tekućoj godini do 1. rujna navrše šest godina ubuduće bi se te godine trebala upisivati u prvi razred osnovne škole. Razredna nastava će se sa četiri godine produljiti na pet, a time će i obvezna škola trajati devet umjesto sadašnjih osam godina. Tako bi se djeca u srednju školu upisivala s 15, a ne kao sada s 14 ili 14 i pol godina.
U gimnazijama će se povećati izborna nastava, a reorganizirat će se i mreže strukovnih škola. Plan je tako da se škole koncentriraju u pojedinim središtima, odnosno da nema previše istovjetnih škola. Kao loš primjer navodi se da Hrvatska ima čak 130 elektrotehničkih škola, a Nizozemska samo sedam. Umjesto takve disperziranosti išlo bi se na velike regionalne školske centre u kojima bi se učenici obrazovali za određena zanimanja, a takve škole bi morale imati učeničke domove i svu ostalu djeci potrebnu logistiku. Razmišlja se i o tome da strukovne škole u prvom dijelu imaju opće strukovne predmete a tek u drugom dijelu bi se učenici specijalizirali za precizno definirano zanimanje. Predviđeno je i povećanje udjela gimnazijalaca u populaciji srednjoškolaca sa sadašnjih 30 na 40 posto. Od nedavno najavljenog spajanja i smanjenja predmeta neće biti ništa.
Škole su spremne
Tu neslužbenu informaciju dijelom nam je potvrdio i voditelj Nacionalnog operativnog tijela za donošenje strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije prof. dr. Neven Budak. Iako nije želio detaljnije govoriti i komentirati planiranu reformu škole, prema njegovim riječima osnovne škole u Hrvatskoj mogu prostorno, materijalno i kadrovski podnijeti željene promjene.
– Škole su u većini slučajeva spremne jer je omjer učenika i nastavnika uglavnom vrlo povoljan, a demografska situacija je takva da će se broj učenika idućih godina dodatno smanjivati. O preciznim rokovima provođenja reforme teško je govoriti jer nakon strategije potrebno je donijeti novi nacionalni kurikulum pa nakon toga predmetne kurikulume, za što će nam trebati još dvije-tri godine – kaže Budak. Dodaje da će službena prezentacija promjena biti sredinom rujna, umjesto početkom srpnja, kako je to bilo planirano. Budak tvrdi da im je želja reformu obrazovanja donijeti konsenzusom pa će o njoj razgovarati i s političkim strankama.
Provjeriti situaciju
U prosvjetarskim krugovima se o planiranim reformskim zahvatima dosta toga zna, a prve reakcije su uglavnom pozitivne. – Razgovarali su s nama, znam da se ide na licenciranje ravnatelja i mi smo kao Udruga to podržali. Osobno, mislim da bi trebalo provesti i licenciranje učitelja – prokomentirao nam je Nikica Mihaljević, predsjednik Udruge osnovnoškolskih ravnatelja. On i ostali njegovi kolege strepe samo od toga hoće li dodatni priljev djece, ali i produljeni boravak sa 8 na 9 godina škole moći prostorno podnijeti.
– Roditeljima je potreban cjelodnevni boravak djece u školi, a to znači da za svaki novoupisani razred moramo imati učionicu. Ne znam hoćemo li svi to moći organizirati – ističe Ljiljana Klinger, ravnateljica zagrebačke Osnovne škole Matije Gupca.
– Nadam se da su autori reforme svjesni toga da prije njezina provođenja neke stvari treba provjeriti na terenu. Ako njima to nije jasno, svima ostalima jest. I manje je bitno hoće li djeca ići u školu osam ili devet godina, važnije je što će raditi to vrijeme – upozorava Dalibor Perković iz Udruge nastavnici organizirano.
Irena Kustura
Fali nam vrtića, fali nam škola… Svega nam fali. Dostojanstva nam fali ponajviše.
Samo stratega imamo za izvoz. Nažalost, ima inozemstvo svoje stratege pa neće naše ni besplatno, a i duboko su se stratezi ukorijenili u zemlju hrvatsku pa vlada opći strah da bi njihovo čupanje proizvelo tektonske poremećaje.
Praše tako stratezi ovim prostorima sve u šesnaest.
Živi dakle strateg u nekom ostarjelom kvartu. Generacija podigla kredite u švicarcima i odselila rađati djecu i stvarati obitelj tamo gdje je izgrađenost veća, a stanovi jeftiniji. Kada se popodne vraća sa svog preplaćenog radnog mjesta gleda strateg usnulu zgradu kvartovske osnovne škole kako se odmara od jutarnje dječje cike.
Nije strateg blesav! I njemu je pomalo nelagodno što ga toliko plaćaju da ništa ne radi. Još iste večeri sjeda za tipkovnicu i eto ti nove Nacionalne strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, radnog naslova: plaćaš devet dobivaš osam.
Na zaslonu računala nižu se rečenice i slažu same od sebe. Mudre premise pretječu jedna drugu, a zaključci se kočopere podcrtani i podebljani: „osnovne škole u Hrvatskoj mogu prostorno, materijalno i kadrovski podnijeti željene promjene, „omjer učenika i nastavnika je uglavnom vrlo povoljan“, a njegovi poslodavci tako uzorito vode državu „da će se broj učenika idućih godina dodatno smanjivati“.
I gle, sve se odjednom mijenja! Nestaje svakodnevne učmalosti jer „nakon strategije potrebno je donijeti novi nacionalni kurikulum pa nakon toga predmetne kurikulume, za što treba još dvije-tri godine“. Godina više-manje nema veze. Kad smo mi u našoj preciznosti gledali na sitnice. Podređeni plješću, a njegovi poslodavci hvataju se za slamku spasa koja se zove privid dinamičnosti društva i iluzija privida kao oni znaju što rade.
U svojoj egocentričnosti nije strateg sposoban vidjeti da već u susjednom kvartu djeca iz među-smjene pred vratima učionice čekaju da jutarnja smjena lijepo ode doma kako bi oni mogli započeti svoj prvi školski sat udišući zadnje molekule kisika iz već potrošenog zraka.
Ne može on vidjeti učitelja koji u razredu od trideset učenika s godišnjim fondom svog predmeta od trideset pet sati, izvodi mađioničarske trikove kako bi djeci istumačio, s djecom utvrdio i na kraju istu tu djecu ispitao te njihovo znanje pretvorio u, jednu jedinu, zaključnu ocjenu. I naravno usput pričao s malim bićima u formativnim godinama o životnim stvarima koje nisu propisane u programima i kurikulumima.
Ne može vidjeti ni mažoretkinje koje u školi nakon osam sati navečer u atriju pripremaju nastup, male karatiste koji u svom kutku atrija treniraju kimona natopljenih znojem, a u učionici koja je po planu čišćenja zadnja na redu, male glave provode svoju izvannastavnu aktivnost.
Podrazumijeva nacionalni strateg da hrvatske škole nakon šesnaest sati mahom utonu u svoj mir kao što utonu uredi nacionalnih ministarstava, instituta i agencija.
I nižu se tako nacionalne strategije pisane iz kvartovskih perspektiva od autora egocentrika koji ni ne misle da bi trebali vidjeti išta više od vlastite promocije i koristi. A djeca brzo rastu i odrastu, generacije se gube u bespućima promašenih strategija.
Bravo, kolega. Sve ste rekli.
Hvala, drago mi je što vam se sviđa.
Povjerit ću vam da s tekstom nije išlo sve otprve. Do samog kraja, svugdje gdje piše „strateg“, pisalo je „budaletina“. Na kraju, u svjetlu činjenice da smo već sedam dana u Europi, nadvladao sam vlastiti balkanski primitivizam i demonstrirao svekoliku hrvatsku uljudbu.
Neka Europa zna kako, već od stoljeća sedmog, svekoliki hrvatski puk svoje „nacionalne budaletine“ naziva nacionalnim stratezima. 😀
Ovo je izvrsno! Vidi se da u Hrvatskoj ima novca: za novih 1400 učitelja razredne nastave i još toliko učitelja u boravka. Ima novca i za nove škole, i za učeničke domove i za putne troškove učenika srednjoškolaca. Imaju novca i roditelji koji će podmirivati boravak svoga djeteta u nekom drugom, tko zna koliko udaljenom gradu!
I ideja o više gimnazijalaca je genijalna. Proizvodna zanimanja, obrtnici – što će nam to uopće? Trebaju nam gimnazijalci, dakle planira se otvaranje novih 10% više mjesta na fakultetima. Dakle i za to ima novca! Jupi!
Sarkazam i pol. Bazinga!
Sarkazam nastranu, ja oduvijek tvrdim da love ima samo je pitanje kako se raspoređuje i što Oni vide kao prioritet. Kad su nam ukidali materijalna prava Mrsić je stalno ponavljao nema novca, nema novca, a onda su sebi digli plaće. A koliko je love utučeno u ove e-upise? Zar se moralo baš sad usred krize ići s time samo zato da bi ministar mogao reći da je RH prva u Europi to provela? Što je najgore, sad kažu da “pamet” čak ne mogu ni prodat drugim zemljama zbog specifičnosti naših upisa. Dalje, zašto se baš sad morao uvesti ZO pod svaku cijenu, koliko su koštale radne skupine za to? Odmah su se našla i sredstva za vanjsko vrednovanje istog?! A Grad? Grad ima love za besplatne udžbenike (i kome treba i kome ne treba). Kakva rasipnost i jeftin populizam. Sad ova strategija. Što mislite koliko će povjerenstava i radnih skupina trebati da se (ponovo) napravi NOK? A zatim još radne skupine za predmetne kurikulume? Kad bi čovjek imao nadu da će to barem biti smislena, dugoročna strategija za opće dobro, a ne “privid da se nešto radi do smjene vlasti”, čovjek bi još i durao sva poniženja i ignoriranja. Nažalost, tijekom svog radnog vijeka vidjela sam i kusala previše propalih “strategija”.
Bilo kakva rasprava o reformi školstva je gubitak vremena tako dugo dok se ne riješi slijedeće:
1. plaćanje profesora sukladno njihovoj važnosti i stručnoj spremi
2. hitna izmjena pedagoških mjera – mogućnost izbacivanja iz osnovne škole, ozbiljne sankcije za škole koje zataškavaju učeničko nasilje i diljanje
3. pod hitno postrožiti uvjete za ravnatelje osnovnih škola – obavezno VSS, dokaz o poznavanju rada na računalu, dokaz o aktivnom poznavanju barem jednog svjetskog stranog jezika. Sada doslovce svatko tko je olitički podoban može postati ravnatelj.
4. pod hitno zakonski ograničiti ravnateljevanje na maksimalno dva mandata
Bez ispunjenja ovih uvjeta, nemamo o čemu raspravljati!
Hvala!