Ministar pere ruke? Nastavnici, snalazite se kako znate!

(T-Portal) Ministar Jovanović predstavnike udruge Nastavnici organizirano još nije primio, a jedini susret s predstavnicima ministarstva nije pridonio rješavanju problema. Kako zamišlja suspenziju, hoće li djeca udaljena s nastave biti prepuštena sama sebi, što sve zamjera ministru i koja je razlika između novih generacija i onih od prije 20 godina otkrila nam je Sanja Lukić, potpredsjednica udruge

Zašto ste predložili suspenziju kako pedagošku mjeru. Nemamo li već pravilnik o pedagoškim mjerama, nisu li one dovoljne?

Osnovnoškolsko obrazovanje zakonski je obavezno za sve. Tu ne postoji gotovo nikakva selekcija pa u osnovnim školama ima svakakve djece. Odgojno i emocionalno zapuštene, pristojne i nepristojne, odgojene, neodgojene, pa čak bih rekla i neodgojive djece. Takvi učenici remete mir i red ostalim učenicima koji imaju pravo sudjelovati u nastavnom procesu. S obzirom da ovih koji žele učiti i raditi ipak ima više od ovih koji ne žele, smatramo da izgrednike treba udaljiti s nastave, tj. iz učionice u kojoj se nastava odvija i ispitati u čemu je problem. Tom i takvom djetetu očigledno treba pomoć, ali takvu vrstu pomoći učitelj na satu ne može osigurati i pružiti.

Za takve učenike, koji kontinuirano ometaju nastavu gotovo svih predmeta, neobazrivi su i nisu im važne opomene, ukori i dobronamjerna upozorenja predlažemo suspenziju s nastavnog sata, a za teže prekršaje suspenziju koja bi mogla trajati cijeli dan pa čak i nekoliko dana. Želimo naglasiti da dijete koje bi bilo udaljeno s nastave ne bi bilo prepušteno samo sebi ili ulici, kako su neki to interpretirali. Možda zvuči grubo i bezosjećajno, ali u trenutku kad je netko toliko neugodan, nepristojan, agresivan i nedokaziv, mene nije briga što će biti s njim jer sam više zabrinuta što će biti s ostatkom djece koja sjede i očekuju od mene ono za što sam plaćena i stručna, a to je poučavanje, izvođenje nastave i motiviranje na usvajanje znanja. Također sam dužna osigurati djeci ugodnu i bezbrižnu atmosferu, što znači da ih nitko na nastavi neće ometati, verbalno i fizički zlostavljati, psovati, pljuvati…

Tko se onda tom djecom treba baviti?

Upravo je to ključno pitanje. Ministarstvo i Agencija za odgoj i obrazovanje pitaju se što bi bilo s tom djecom, a oni su ti koji moraju znati odgovoriti na to pitanje i osigurati stručnu pomoć. O toj djeci trebali bi brinuti stručnjaci, a znamo da u školama kronično nedostaje stručnoga kadra jer ih se ne želi zaposliti. Ako u školi i postoji stručni suradnik pedagog, psiholog, defektolog… ja ne znam koja je njihova zadaća ako nije ta da se brinu o djeci koja imaju neku potrebu ili problem. Pristojno odgojenoj i socijaliziranoj djeci psiholog i pedagog gotovo da i ne trebaju.

Oni su tamo upravo zbog problematične djece i ponekad još problematičnijih roditelja. Potpuno je jasno zašto suspenziju prihvaća široka javnost, ali je ne prihvaćaju nadležni. Zato što bi trebali zaposliti djelatnike koji bi se tim problemom bavili. Suspenzija zahtijeva daljnje korake i mjere koje bi se provodile. Netko bi trebao istražiti uzrok problema i poduzeti određene mjere za rješavanje problema i rehabilitaciju, socijalizaciju takvih učenika.

Potpise ste odnijeli u Ministarstvo, no ministar vas nije primio. Imaju li oni sluha za probleme nastavnika i profesora?

U nadležnom ministarstvu upoznati su s našim prijedlozima jer smo potpise i tekst peticije dostavili osobno. Od tima koji je primio naše predstavnike, jer ih nije primio ministar, doznali smo njihov stav. Pravilnik o pedagoškim mjerama mijenjan je mnogo puta i ne bi bilo poželjno ponovno ga mijenjati. Također je spomenuto da bi nastavnike i učitelje trebalo educirati u kojim bi situacijama smjeli učenika udaljiti s nastave kako ne bismo zlorabili to svoje pravo. Krajnje je neozbiljno uopće tako nešto izjaviti dok istovremeno ministar stalno ponavlja kako ima beskrajno povjerenje u nas nastavnike i učitelje.

Ako imate povjerenje da djecu obrazujemo i odgajamo osam godina, pa ukažite nam onda povjerenje da na temelju zdravog razuma procijenimo u kojim ćemo situacijama dijete udaljiti s nastave. Å kolski sat traje 45 minuta, ja moram obraditi gradivo, ponoviti gradivo, pregledati zadaću, posvetiti se djeci koja nastavu pohaÄ‘aju prema prilagoÄ‘enom programu, posvetiti se i nadarenoj djeci…Sada zamislite u čitavoj toj situaciji, u 45 minuta, da vam netko opstruira sat. Pjeva, baca stolce, sluÅ¡a glasno glazbu, ima upaljen radio, Å¡eće razredom, upada u riječ, postavlja neukusna pitanja…Izgleda da za to nema sluha nitko tko nije barem jednom doživio takvo Å¡to.

Susreću li se nastavnici oduvijek s takvim problemima, ili se nešto u posljednje vrijeme promijenilo? U školstvu ste 19 godina, kakva su djeca bila ranije?

Ja mislim da tu nema nekih velikih promjena, nasilja je uvijek bilo. Ali nije bilo nepoÅ¡tivanja autoriteta u ovolikj mjeri kao danas. Obijesno, nekulturno i nadmeno ponaÅ¡anje, nepoÅ¡tivanje bilo čijeg iskustva, bilo čijeg znanja, bilo čije stručnosti. Takvoj su djeci svi prijetnja i svi su nevažni…O spremačicama, kuharicama i domarima da ne govorim. Njima se obraćaju sa ‘ti’…jednostavno je poremećen sustav vrijednosti. Tu elementarnu pristojnost i kulturu, ono Å¡to nazivamo odgojem, to bi djeca trebala dobiti joÅ¡ kao mala, od svojih roditelja. Stalno se govori da smo mi dužni odgajati djecu. Odgojno nadograÄ‘ivati svakako smo dužni, no smatramo da je dijete u dobi od 10 godina naučilo nekakva pravila ponaÅ¡anja koja su druÅ¡tveno prihvatljiva.

Spomenuto je u medijima da škola ne kažnjava učenike. Pitam se koji je onda smisao svih pravilnika, propisa i zakona ako ne postoji kazna, tj sankcija za njihovo nepoštivanje i kršenje. Ako je ograničenje brzine na nekoj cesti 50, a vi vozite 90 i zaustavi vas policija, što će vam reći? Nemojte više brzo voziti jer će netko stradati, a vi ćete reći: Neću više nikada, obećajem, a iza ugla ćete opet stisnut gas. Međutim, kad vas klepi po džepu, oduzme vozačku dozvolu i kad vas kazni onda ćete malo razmisliti hoćete li drugi put napraviti tu istu grešku. Što bi se dogodilo da pomahnitali igrač za vrijeme utakmice udara druge igrače, pljuje po njima i psuje im sve po spisku? Dobio bi crveni karton i bio bi isključen iz igre. Sigurno se ne bi oformio tim koji bi ga tijekom utakmice pratio i bilježio njegove ispade, a on bi i dalje divljao. Na što bi to sličilo?

Kako procjenjujete mandat Željka Jovanovića?

Teško mi je uopće nešto procjenjivati jer smo ogorčeni. Ne samo njegovim radom ili neradom. Mi smo ogorčeni svim ministrima u posljednjih 20 godina. Ne možemo reći da je sve crno, no ima puno više stvari koje nisu dobro napravljene ili nisu uopće pokrenute. Pozdravljamo elektronske upise, prijave u nekoliko srednjih škola. No obrazovni sustav totalno se urušio. Trebalo bi ga od temelja revidirati, a ne sporadično i polovično rješavati probleme. Programi su loši, pedagoški standard je ispod svake kritike, nedostaje stručnoga kadra. Pustimo Zagreb, u Zagrebu ima škola koje su odlično opremljene, no ne možemo se ravnati samo po glavnom gradu. Učitelji i djeca u mnogim školama nalaze se i snalaze se u jezivim uvjetima. Pada im žbuka sa zida, nemaju grijanje, nemaju novaca za plaćanje režija, za plaćanje stručnog usavršavanja učitelja…

Uvođenje zdravstvenog odgoja podržavate, no ne i način na koji je uveden. Što zamjerate ministru?

Nas bi trebalo educirati u kojim situacijama smijemo udaljiti učenika sa sata ali nas ne treba educirati kada se uvodi jedan novi predmet ili novi sadržaji. Mi očito ne moramo biti nužno educirani na koji se način metodički pripremiti za predavanje sadržaja od kojih su neki poprilično škakljivi i neugodni. Roditelji i sami priznaju: Hvala Bogu da će netko s djetetom o tome pričati da to ne moram ja. Znači za to smo educirani i osposobljeni, a nismo educirani za situaciju u kojoj dijete treba s nastave udaljiti.

Podržavamo uvođenje zdravstvenog odgoja, ali ne na način na koji je uveden u škole.
Zašto je baš trebalo zdravstveni odgoj uvesti na početku drugog polugodišta?! Ako do sada nije bilo zdravstvenog odgoja, ništa se strašnog ne bi dogodilo da smo pričekali, osmislili pripreme i kvalitetno uveli te sadržaje od početka slijedeće nastavne godine.

Dotaknuli smo masu problema no ima li vaš posao dobrih strana?

Apsolutno, ja ovaj posao obožavam, nikada ga ne bih mijenjala. Ono što me smeta je percepcija javnosti o ovom poslu. Percepcija je da mi imamo tri mjeseca praznika, da radimo četiri sata dnevno i što hoćemo uopće, još smo i previše plaćeni za to. Ali dobro. Da ne volimo ovaj posao ne bismo niti osnovali udrugu niti pokrenuli peticiju. Pokrenuli smo to zato što volimo djecu, volimo ovaj posao, ali želimo da se stvari promjene upravo za onu djecu koja žele učiti i kojom se želimo ponositi.

Osobe koje su zalutale u ovaj posao ili imaju problema s djecom jer se ne snalaze u komunikaciji s njima nikada vam neće o tome javno govoriti. Mi znamo da radimo ovaj posao dobro, nismo tu zalutali i voljeli bismo tu i ostati.