(T-Portal) Otkako sam vidjela onog medu-kentaura u bizarnoj i tužnoj akciji ‘Ovo nije moj medo’, još sam sigurnija da je potrebno uvesti zdravstveni i seksualni odgoj u škole, i to za svu djecu. Oni koji propagiraju diskriminaciju preko plišanih igračaka nisu dostojni pažnje, ni kao ljudi ni kao medvjedi
Vaša djeca o seksu ionako ‘znaju sve’, pitanje je samo hoće li to ‘sve’ saznati iz porno filmova i priča balavih pubertetlija ili iz školskog programa koji su za njih sastavili stručnjaci.
Prije nekoliko godina, kad se prvi put počelo ozbiljnije govoriti o potrebi uvođenja zdravstvenog, a time i seksualnog odgoja u naše škole, bila sam inspirirana nastalim komešanjem raznih dušobrižnika, pa sam za jedne novine napisala tekst pod nazivom ‘Kondom na pogrešnoj glavi’. Taj tekst je predstavljao i nimalo sentimentalno prisjećanje na period seksualne samoukosti kroz koji su u osnovnoj i srednjoj školi prošle generacije i generacije, a sadržavao je i rečenice poput ovih:
‘Osmaši su u školskom WC-u oformili omanji krug oko duplerice s golom ženom, ali ne da bi zapjevali klapsku pjesmu. Mnogi bivši dječaci koje poznajem prošli su u svojim nježnim godinama kroz tu indiskretnu fazu, a ne samo ti, smjerni čitaoče. A mamine princeze? Zbog stanovitih tehničkih prednosti još ranije same otkriju svoje zrno graška ispod baldahina… Dapače, neki su poletarci, baš poput Romea i Julije (i njihove dobi) zdušno prakticirali gubljenje nevinosti prije kraja osnovne škole. Da ne govorim o srednjoj školi u kojoj su se i u mom štreberskom i većinski ženskom razredu pedagoškog usmjerenja, između matematičke bilježnice i školske marende, redovito znale zateći i porno kaseta ili časopis. U svojoj petnaestoj prvi put sam čula za dijafragmu od razredne štreberice, praktično upućene. Nisu to neka tuđa djeca, nego vaša, kao što i ona dva do tri homoseksualna djeteta koja, statistički gledano, sjede u svakoj učionici i slušaju kako se o njima govori kao o stvorenjima s tri glave ili šesnaest nogu, mogu biti upravo vaša djeca…’
A bilo je i ovakvih:
‘Vježba navlačenja kondoma na tikvicu, osim što može biti korisna, kod srednjoškolca će u najgorem slučaju izazvati hihot i grohot, ukoliko ga prethodno mentalno ne uškope u osnovnoj školi, posrame ga, nabiju mu grižnju savjesti, navuku mu kondom na pogrešnu glavu…’
Nisam tada, kao ni sad, mislila da je prerano stupanje u seksualne odnose, prije emotivne i intelektualne zrelosti, dobro, dapače, ali je prilično jasno koliko je rašireno, pa je, eto, i to jedna od stvari zbog kojih je važno ponuditi klincima, ne zabranu (koja ih nikad nije i neće zaustaviti u ičemu) nego neko normalno, racionalno objašnjenje za sve što im se događa; ne pretvarati njihovu seksualnost u babarogu, u mračnu tajnu, nešto zbog čega će postati jadni i nesretni, u ono čega se srame ili, s druge strane, u ono što ne uspijevaju ni razumjeti ni kontrolirati.
Jedino što se u međuvremenu, od nastanka tog teksta do danas, promijenilo je to da sam sada, a pogotovo otkako sam vidjela onog medu-kentaura u bizarnoj i tužnoj akciji ‘Ovo nije moj medo’, još sigurnija da je potrebno uvesti zdravstveni i seksualni odgoj u škole, i to za svu djecu. Oni koji propagiraju diskriminaciju preko plišanih igračaka nisu dostojni pažnje, ni kao ljudi ni kao medvjedi.
U onih nekoliko godina što sam ih nakon diplome provela radeći kao profesorica po raznim školama upoznala sam velik broj djece i njihovih roditelja, i sama sam roditelj već nekih jedanaest godina, a među mojim nećacima čak je troje veselih adolescenata, i ono što sa sigurnošću mogu kazati jest da djeca prije puberteta u teoriji i ovako i onako nauče ‘sve’ o seksu od pubertetlija koji, naravno, prepričavaju klasične budalaštine, ili s porno sajtova koji su dostupni svugdje, a ako im i nisu dostupni, pornografija ih ionako bombardira iz medija.
Zato što su takvi zakoni tržišta, zato što je to najčitaniji, ‘najklikaniji’ sadržaj na svijetu, zato što te iste sadržaje konzumiraju upravo njihovi roditelji, zabrinuti manje za zdravlje, fizičko i mentalno, a više za nepoćudni školski zdravstveni odgoj svog potomstva. Pa ukoliko zabrinuti roditelji i ne odgovaraju gornjem opisu, svejedno, ne postoji način da svoje klince zadrže ispod staklenog zvona. I u običnom, nedužno glupom teen časopisu pronaći će više ‘opscenosti’ negoli u toj grozomornoj Sodomi i Gomori zvanoj seksualni odgoj, a koja im samo može pomoći da se ne pogube u svijetu koji je sam sebe pervertirao, da odrastu u, koliko je to moguće, sretnu i stabilnu čeljad koja ne zagorčava život sebi i drugima.
To da ‘roditelji najbolje znaju što je dobro za njihovu djecu’, nažalost, baš i ne vjerujem.
Kad bi mnogi roditelji znali razgovarati sa svojom djecom vjerojatno ne bi bilo ovoliko maloljetničkih trudnoća, preuranjenog stupanja u seksualne odnose, spolnih bolesti i abortusa zbog nekorištenja kontracepcije, zlostavljanja partnera (uglavnom partnerica) među mladima, silovanja, homofobije i huliganstva, nasilja, smrti, nesretnih i upropaštenih života.
Bila sam godinu dana razrednica jednom maturalnom razredu, i tijekom cijele te, presudne, školske godine neke roditelje nisam ni vidjela ni upoznala. Imala sam učenike iz popravnih domova, zlostavljanu djecu koju sam navodno trebala naučiti nešto o futuru drugom egzaktnom i nešto o Proustu, narkomane od šesnaest, dilere od sedamnaest, klince koji su ujutro u osam dolazili u školu pijani, dvanaestogodišnjaka koji na nastavu nosi nož, trudne djevojčice, maturante kojima su profesori na svoju odgovornost ‘sušili neopravdane’, molili smo ih i uvjeravali da ne napuštaju školu, jer ponekad nije bilo ikog drugog, njima bližeg, tko bi za to njihovu školu i školovanje mario.
Među mojim bivšim učenicima, srednjoškolcima, bilo je i onih koji nisu heteroseksualne orijentacije, koji to nisu skrivali i nisam primijetila da ih razredni kolege zbog toga doživljavaju kao onog medu-kentaura, dijete-nakazu, kao što žalosno i čudovišno sugeriraju nekakve udruge ćudorednih fanatika.
Ono što sam zapazila je da većina roditelja voli svoju djecu i istinski brine za svoju djecu. Ali također i ovo: većina roditelja su konformisti koji će odgojiti nove konformiste zbog straha u kojem su i sami odrasli, zbog, iskustvo mi govori, krivo usmjerene brige za vlastito dijete koje će možda taj isti konformizam, ili nepodnošljive konvencije okoline jednog dana stajati zdravlja, sreće, pa i života. Konvencije su te koje treba mijenjati.
(Ili kako je to Philip Roth u svom romanu ‘Ogorčenost’ (2008), a koji ne spominjem slučajno, zapisao: ‘Ne traži uzrok u porodici mama, potraži ga u onome što konvencionalni svijet smatra nedopustivim.’)
Zato mislim da je seksualni odgoj u okviru zdravstvenog danas neophodan za svu djecu, da se tu radi o socijalnoj pismenosti, o stvarima koje su osnova demokracije, humanosti, međuljudskih odnosa, ali i osobne higijene, i kao takvi su samorazumljivi, nisu predmet za raspravu kao što to već neko vrijeme nije ni ‘Zemlja kao ravna ploča’.
Naime, ne zbunjuje i ne plaši ni djecu ni odrasle ljude ono što znaju nego ono što ne znaju, zato je bitno naučiti te važne stvari o svome tijelu i o svojim emocijama, o samopoštovanju i o poštivanju prava na različitost, o tome da je ljubav lijepa, a tjelesnost prirodna.
Posebno mi se čini da je ovo važno za konzervativne sredine u kojima je prisutan opasan nerazmjer između sadržaja kojima su djeca i mladi ljudi izloženi i pritisak patrijarhalne okoline. Takav zbunjujući i frustrirajući nerazmjer, sudar krajnosti, mora proizvesti pukotine u glavama i u društvu, pa ne čudi da je posljednjih godina upravo u ovakvim sredinama došlo do eskalacije seksualnog nasilja.
Kažem vam, vaša djeca o seksu ionako ‘znaju sve’ (ili će uskoro znati), pitanje je samo hoće li to ‘sve’ saznati iz pornića i lovačkih priča balavih pubertetlija ili iz školskog programa koji su za njih sastavili stručnjaci.
Ukoliko je nepomirenim roditeljima koji kane protestirati protiv zdravstvenog odgoja toliko stalo do dobrobiti potomstva, imaju barem stotinjak razloga zbog kojih bi bilo korisnije i plemenitije izaći na ulicu, a svi se tiču budućnosti njihove djece. Evo, kad smo već oko škole, neka na primjer dignu svoj glas protiv unižavanja onih s kojima njihova djeca provode najviše vremena, a to su njihovi potplaćeni nastavnici.
OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ za T-Portal
šta netko želi ukinuti zdravstveni odgoj?
ne, nego izražavamos svoje nezadovoljstvo 4.modulom zdravstvenog odgoja. Tražimo izmjenu ili uvođenje zdravstvenog odgoja koji će biti u skladu sa našim uvjerenjima i odgojem. dakle, podržavamo uvođenje zdravstvenog odgoja ali ne ovog niti ovakvog.
Poštovana Olja, iako u ime tolerancije tvrdite da ja nisam dostojna pažnje, kao ni moj medo, jer nas dvoje čini vam se propagiramo diskriminaciju,(nadam se da vam nije potrebno nacrtati krug vase proturjecnosti) pokušajte mi odgovoriti barem na ovo prvo i osnovno pitanje: Navedite molim vas ime barem jedne inicijative u Hrvatskoj koja se protivi uvođenju zdravstvenog odgoja. O čem vi pišete? Kada završite s Rothom, pročitati upute za korištenje novinarstva.
Jesu li svi u Hrvatskoj autistični pa nitko ne viče “Car je gol!” kada gđa Olja i ostali sateliti gay lobija kažu da je DISKRIMINACIJA plakat na kojem piše “To nije moj medo”, a ispod toga na slici – medo???
Brate mili dosta više tog terora!
Brate mili dosta je terora klerofašista. Dosta je da nam govorite kako ćemo živjeti, što ćemo misliti, kako ćemo se seksati. DJECA IMAJU SPOLNE ORGANE i pravo na punu informaciju je ljudsko pravo u demokratskoj zemlji u osvit 21. stoljeća.
Na tvoju žalost, Hrvatska nije teokracija i posebno nije diktatura nedemokratski izabranog pape koji i ionako ne prestavlja narod nego nevidljivog prijatelja.
Vjeronauk van iz škole!
Poštovana profesorice Olja, mene su moji roditelji i nastavnici učili da je RH demokratska država u kojoj svatko ima pravo na svoje mišljenje i stavove. S obzirom da više nismo pod komunističkom ideologijom (bar bi tako trebalo biti) imamo pravo ispovijedati svoju vjeru koja god ona bila. Ja se dakle, identificiram kao katolkinja koju vrijeđa promiskuitetno ponašanje bilo koje vrste.
Tome moram pridodati da su moji roditelji sa mnom mnogo razgovarali o spolnosti, kontracepciji, pornografiji, a sve to usađujući mi katoličke stavove, po meni ispravne stavove. Prema tome, smatram da svaki roditelj u ovoj demokratskoj državi ima pravo odabrati što želi da njegovo dijete uči u školi, počevši od odabira vjeronauka ili etike, pa sve do odabira zdravstvenog odgoja.
Ja kao katolkinja koju su tako odgojili ‘konformistički’ roditelji, ne želim da moja sestra, rodica i u krajnjoj liniji jednog dana moja djeca, u školi uče sve o ‘dobrobiti’ kontracepcije, pornografije, predbračnih odnosa jer ja to kao ‘mladi konformist i član udruge ćudorednih fanatika’ ne prakticiram i to ne želim znati jer mi to ne treba.
Za kraj, kao jedna akademska građanka drugoj željela bih vam samo reći da kakvi god vaši stavovi bili, nije u redu vrijeđati, niti omalovažavati mišljenja drugih osoba. Ja svoje mišljenje znam, sada znam i kakvo je vaše mišljenje. Ja vaše mišljenje primijeniti neću, a nećete vi sigurno niti moje, niti će ga promijeniti nedemokratski zakoni i nametanje stavova i mišljenja.
Hvala
Htio bih pitati akademsku građanku tko točno u školi podučava o “dobrobiti pornografije i predbračnih odnosa”. O nevjerovanju u “dobrobit kontracepcije” ne bih. Neki i danas vjeruju da je Zemlja ravna. Mislim da to najbolje govori o dobrobiti kontracepcije.
Ana,
mislim da nije lijepo da vjernike nazivaš klerofašistima. Otkud ti taj zaostali termin? Daj molim te nemoj tako nazivati ljude, neki su ti i susjedi, školske kolege, s tobom se voze u tramvaju, s tobom će raditi na poslu, to su sasvim normalni ljudi.
A što se nametanja tiče, pa mi tebi ništa i baš ništa ne namećemo. Naprotiv, i borimo se protiv nametanja.
Ako si protiv nametanja, onda si s nama, jer mi se upravo borimo protiv toga da se onima koji to ne žele, nameće ono što ne žele.
Ljudi imaju pravo na mišljenje, ali mišljenje samo po sebi nema nikakva prava. Vjernički nasrtljivci su poznati po dvostrukim mjerilima i svom osjećaju uvrijeđenosti. Ne nazivam vjernike klerofašistima. Klerofašiste nazivam klerofašistima.