Modus operandi našeg Ministarstva je već dosadno predvidiv: when in doubt, osnuj povjerenstvo. Nakon tragičnog događaja u beogradskoj školi, ministar je ustanovio da su hrvatske škole sigurne, iako su nastavničke grupe brujale o tome kako su škole otvorene i dostupne svima, a već tada spominjali su se zaštitari, detektori metala, posebne brave…
Na sve to se ministarstvo oglušilo, a onda se dogodilo Prečko. Iako nitko ne može predvidjeti što se zbiva u glavama ljudi, neobranjiva je činjenica da se poslije beogradskog ‘upozorenja’ ništa nije učinilo po pitanju sigurnosti u hrvatskim školama.
Tek sad u ministarstvu uviđaju koliko skupo su koštale sve one odbijenice za zapošljavanje domara, spremačica, portira… jer su ulazi u većini škola slobodni i svatko, ovlašteno ili neovlašteno može ulaziti kako hoće. Osim toga, škole iznajmljuju dvorane i druge prostore privatnim osobama, udrugama, klubovima kako bi popravile tanki budžet za svoje potrebe i tko god ima loše namjere bez problema može doći u izvidnicu…
Novca već dugo “nema” ni za pedagoge, psihologe, edukatore-rehabilitatore, socijalne pedagoge i ostale stručnjake. Novaca toliko nema da su 43 milijuna ‘viška’ iz našeg resora vratili u državni proračun! Postojeći kadar, kako bismo rekli, puca po šavovima. Pa zašto ne onda od učitelja očekivati da ‘malo počiste, pa što vam je teško, ipak vi tu boravite. Zar doma ne pometete malo i ne pobrišete prašinu?’ Jednako kao što se i potencijalno dežuranje na ulazima sada pokušava podturiti pod ‘pa što vam je teško?’ i ‘svi trebamo dati svoj obol’.
MZOM se već godinama ne drži pedagoškog standarda ni kad je riječ o broju stručnih suradnika, ni kad je riječ o administrativno-tehničkom osoblju, dakle, dokumenta koji je propisao Sabor!! I onda će učitelje prozivati za neosjetljivost!
No, ovaj put ministarstvo se trglo i reagiralo…. osnivanjem još jednog povjerenstva. Povjerenstvo je po hitnom postupku donijelo Protokol. Kažu, to je kratkoročno, dok se ne obuče zaštitari za rad s djecom, roditeljima itd. U Protokolu se, između ostalog, pogađate, spominju i učitelji i nastavnici kao osobe koje se mogu zadužiti za provođenje sigurnosnih mjera. Prijedlozi obrazovnih sindikata da učitelji/nastavnici imaju opciju odbiti posao za koji nisu kvalificirani i nije u njihovoj ingerenciji, a pri tome mislimo na osiguravanje objekta, premetanje torbi, legitimiranje i provođenje posjetitelja po zgradi, a ne sigurnost učenika, glatko su odbijeni.
A rješenje je bilo dohvatljivo i puno jeftinije nakon Beograda od kerefeka koje se sad izvode: zaposliti portira ili ekstra domara. U Protokolu su, zanimljivo i pomalo prijeteći, crno na bijelo navedeni i svi pravni akti kojima se obvezuje učitelj/nastavnik u zaštiti prava učenika.
Već i sam taj popis od 16, što zakona, što pravilnika, što protokola, dovoljan je da mozak prokuha, no, koliko još povjerenstava/povjerenika imamo po školama u kojima sudjeluju učitelji/nastavnici: tim za kvalitetu škole, povjerenik za zaštitu dostojanstva, etičko povjerenstvo, povjerenik za sigurnost u prometu, povjerenstvo za zaštitu prava učenika, povjerenstvo za prehranu i zdravstvenu zaštitu, povjerenstvo za upis u 1.razred, povjerenstva za zapošljavanje, povjerenstvo za zaštitu na radu, povjerenstva za terenske nastave i ekskurzije, povjerenstvo za otpis knjižne građe, povjerenstva za inventuru, koordinator za nacionalne ispite, povjerenstva za učenike s teškoćama u razvoju, školsko ispitno povjerenstvo, tim za krizne situacije, povjerenstva za natjecanja, povjerenstva za popravne, razredne i predmetne ispite, sigurnosni tim… (nastavi niz)
Da ne govorimo o tome da svaka škola ima još i svoja interna povjerenstva, za udžbenike, za projekte, za tematske dane, priredbe…
Naravno, neka su višegodišnja, neka jednogodišnja, neka jednokratna, neka čisto formalna, no nije u tome bit, nego u njihovoj progresivnoj produkciji. Kao da se ništa više ne može riješiti bez povjerenstva.
Umjesto da se ovako važni problemi konkretno rješavaju, zatrpavamo se beskonačnim povjerenstvima i administrativnim obvezama. Dok se iscrpljujemo u ispunjavanju zapisnika i provođenju protokola, suštinska pitanja ostaju zanemarena. Administracija je postala samoj sebi svrha, potiskujući sigurnost i zdravi razum u drugi plan.
Nije li ovo dovođenje sustava do apsurda? Ili, možda da ipak osnujemo povjerenstvo da o tome odluči?