Nismo htjeli ranije pisati o ovome iz pijeteta prema žrtvama i jer nismo htjeli skretati pažnju na nas da ne bude opet ‘oni prosvjedni radnici’.
I nismo od onih koji prvoloptaški traže glave na pladnju…no…
No, vrištali smo u sebi slušajući izjave i mjere kojima naše ministarstvo reagira. Jer smo se opet naivno ponadali da će ovaj užas koji nas je zadesio konačno, KONAČNO biti dovoljno glasan alarm koji će probuditi međede u MZOM-u, no oni su samo na trenutak otvorili oči, stresli krzno i nastavili spavati svoj zimski san, očigledno debelo potkoženi da prežive i ovu zimu.
Očekivali smo nešto, ni sami ne znamo što, samo ne nova povjerenstva i mjere smišljene u pet do prve presice.
Ama baš svaki novi incident u školama otkriva koliko smo kao društvo nesposobni suočiti se s problemima na sustavan način. Umjesto promišljenih i dugoročnih rješenja, dobivamo mjere koje dodatno opterećuju nastavnike – ljude koji već nose najveći teret obrazovnog sustava. Ove nove ‘abecede’ i ‘sigurnosne mjere’ još su jedan pokazatelj kako se prema nastavnicima postupa: kao prema radnoj snazi koja mora obavljati svaki posao koji im sustav nametne, dok im se u isto vrijeme ne vjeruje u temeljnoj struci.
Godinama se od nastavnika traži da budu više od učitelja. MZOM nema problema s tim da učitelji glume psihologe, socijalne radnike, prvu pomoć, stručnjake za mentalno zdravlje, administratore, dežurne čuvare hodnika, a sutra možda i zaštitare. Istovremeno, njihova struka – ono što bi trebali raditi najbolje, a to je obrazovati i odgajati – sustavno se omalovažava. Neprestano ih se u tome preispituje, kontrolira i sumnja u njihovu stručnost, svaka ocjena i pedagoška mjera je podložna, ne kritici, nego rušenju bez potrebe za ikakvim stručno-pedagoškim objašnjenjem. Dovoljno je da u zapisniku fali zarez. Toliko malo se vjeruje učiteljima, a u isto vrijeme očekuje da riješe svaki problem koji društvo nije u stanju riješiti.
Sigurnost u školama je važna, ali postavljanjem brava i zaključavanjem vrata nećemo riješiti uzroke nesigurnosti. Postoji nevjerojatan raskorak između očekivanja koja se postavljaju pred nastavnike i podrške koju dobivaju, bilo od ministarstva, roditelja ili javnosti. Kako možemo očekivati od nastavnika da na sebe preuzmu uloge koje zahtijevaju specifične kvalifikacije i godine dodatne edukacije? Gdje su školovani psiholozi, socijalni radnici i stručnjaci za krizne situacije? Zašto sustav ne prepoznaje da je problem u podkapacitiranosti škola za rješavanje stvarnih problema?
Najapsurdnije je što se sustav prema nastavnicima ponaša kao prema nepouzdanim izvršiteljima. Ne vjeruje im se ni u osnovnoj funkciji – obrazovanju, ali im se zato povjerava niz dodatnih zadataka za koje nisu educirani. Je li sigurnost školske zgrade posao nastavnika? Nije. Je li rješavanje socijalnih problema zadatak nastavnika? Nije. Ipak, to se od njih očekuje. Koliko glup moraš biti kao poslodavac da djelatniku kojeg smatraš nedoraslim u struci za koju se školovao, povjeriš poslove za koje nema apsolutno nikakvo obrazovanje?
Rješenje je sustavna podrška. Nastavnici trebaju biti osnaženi u svojoj osnovnoj ulozi – obrazovanju. Škole trebaju stručnjake koji će se baviti socijalnim i psihološkim aspektima školskog života. Svaka promjena treba početi povjerenjem u nastavnike i njihov rad, a ne beskrajnim dodavanjem obaveza ili rušenjem njihova autoriteta i ugleda u svakoj prilici.
Kao društvo, ne smijemo nastaviti ovim putem. Ako i dalje nastavnike koristimo kao žrtvene jarce za svaki problem, neće biti ni sigurnih škola ni zadovoljne djece, a najmanje kompetentnih učitelja koji djeci, budućnosti u koju se svi političar prigodničarski kunu, mogu pružiti kvalitetno obrazovanje. Sustav se mora mijenjati iz temelja, jer je krajnje vrijeme da se prestanemo pretvarati kako je rješavanje posljedica isto što i rješavanje uzroka.