Posljednji ‘školski’ sluÄaj je cijelim nizom bizarnih dogaÄ‘aja, situacija i neoÄekivanih obrata ponovo aktualizirao ‘bolest’ obrazovnog sustava RH – pretjeranu i zaguÅ¡ujuću proskribiranost.
Nakon Å¡to su se svi oglasili sa svojim verzijama, jasno je jedno, da su svi napravili propuste. Vjerojatno s dobrom namjerom i u famoznom ‘interesu djeteta’ koje je, nažalost, na kraju ispalo kolateralna žrtva svih ukljuÄenih, od roditelja, do Å¡kole, AZOO-a prosvjetne inspekcije i ministarstva. Na povrÅ¡inu je, dakle, mimo interesa djeteta, isplivala javna pravna bitka i Å¡amaranje pravilnicima i zakonima izmeÄ‘u Å¡kole, AZOO-a, prosvjetne inspekcije i Ministarstva. TragikomiÄnost ove situacije je Å¡to nitko od ukljuÄenih nije pravnik, a svi nastupaju kao Perry Mason. To amatersko pravno laprdanje dovelo je djevojÄicu u nemoguću situaciju, da istovremeno bude i u petom i u Å¡estom razredu ili da ne bude ni u jednom. Porota joÅ¡ vijeća po tom pitanju.
Cijeli sustav je pretjerano proskribiran, svaki korak uÄitelja, svaka situacija u Å¡koli nasilno programirani i protokolirani gdje se autonomija uÄitelja otkriva kao najveći mit koji su nam prodali, taman uz rame jednom drugom mitu, da se pedagoÅ¡ke mjere ne provode kao upravno-pravni postupak ili da su uÄitelji službene osobe. Ok, de jure možda, ali de facto? Ni blizu!
Å kola je javna ustanova i tu se primjenjuju zakoni, propisi, protokoli, procedure kao u drugim javnim ustanovama. Samo Å¡to Å¡kola NIJE kao druge javne ustanove i to bi se moralo uzeti u obziri. Å kola je prvenstveno odgojno-obrazovna ustanova sa specifiÄnim pedagoÅ¡kim pristupima i metodama. Forsiranje suhih, birokratskih protokola o kojima sluÅ¡amo ovih dana guÅ¡i Å¡kolu, veže ruke uÄiteljima i uskraćuje jedinstveno iskustvo Å¡kolovanja uÄenicima. Svaka situacija i odnos u Å¡koli su posebni i jedinstveni. Korisnici ‘naÅ¡e†javne ustanove su djeca i mladi sa specifiÄnim razvojnim obilježjima i potrebama, a Å¡kola je dinamiÄno okruženje puno nepredvidivih situacija gdje se ponekad mora djelovati u djeliću sekunde, a neki drugi put mjesecima. Kako onda primijeniti na njih iste Å¡ablonizirane protokole i hodograme kao u drugim javnim ustanovama.
Dok sluÅ¡amo o prijavnicama, UR brojevima i klasama, piÅ¡emo zapisnike, i izvjeÅ¡taje, Äesto se pitamo koji je naÅ¡ posao zapravo. Friziranje podataka? Kuhanje knjiga? Jer i u ovom, kao i u mnogim dosad sluÄajevima poruÄuju nam da je to jedino bitno, da je ‘papirnato’ sve u redu.
Zanimljiva je ta dihotomija – kad se uÄitelji strogo drže uzusa struke i svojih kriterija, onda ih se potiÄe da budu fleksibilni, da se pravila zaobiÄ‘u u interesu djeteta, a kad doÄ‘e do prijave uÄitelja nijedna alineja se ne maÅ¡i, sve je strogo po propisu. DapaÄe, oÄekuje se od nas, kojima to nije primarna struka, da budemo ‘svetiji od pape’, upućeniji u pravne zavrzlame od samog zakonodavca koji ih ni sam ne zna jednoznaÄno protumaÄiti!?!
Kako bi bilo da svi razrednici, uÄiteljska i nastavniÄka vijeća, baÅ¡ kao neki savjetnici i inspektori, poÄnu doslovno tumaÄiti i primjenjivati svaki Älanak, svaku stavku i svaku alineju svakog zakona, pravilnika i uredbe koji se primjenjuje u Å¡kolstvu.
Kako bi, na primjer, bilo:
- da se više nikad ne omogući nijedan ‘ispravak†ocjene jer ne postoji ni u jednom pravilniku, niti zakonu
- da se više nikad ne odobri ispis iz izbornog predmeta mimo roka bez dokumentiranog razloga
- da se viÅ¡e nikad ne ‘oproste’ neprimjerena i neprihvatljiva ponaÅ¡anja, nego odmah izreÄe odgovarajuća pedagoÅ¡ka mjera
- da se više nikad ne omogući dodatno ispitivanje za povećanje ocjene, ako su svi elementi dostatno ocijenjeni
- da se više nikad ne organiziraju dodatna odgovaranja izvan redovne nastave
- da se svaki put roditelji koji nijednom u polugodiÅ¡tu ne doÄ‘u na roditeljski ili informacije prijave socijalnoj službi bez da se Äuju razlozi
- Itd, itd, lista se nastavlja…
Bilo bi puno viÅ¡e savjetniÄkih i inspekcijskih posjeta, to je sigurno.
Å kole moraju biti fleksibilne, ponekad brze, ponekad strpljive i metodiÄne, ali uvijek prilagodljive kako bi omogućile uÄinkovito obrazovanje i odgoj uÄenika. Å kole zahtijevaju specifiÄne pristupe u donoÅ¡enju odluka koji su usklaÄ‘eni s pedagoÅ¡kim naÄelima, individualnim potrebama uÄenika i specifiÄnim uvjetima rada i nema tih Älanaka, paragrafa ili protokola kojima bi ih mogli sve propisati, osim na silu kao Å¡to se to sada Äini.
Kako odnos izmeÄ‘u uÄenika, uÄitelja ili roditelja temeljen na povjerenju i obojan tisućama emocionalnih nijansi pretoÄiti u formalni zapis?
UÄitelji i nastavnici trebaju imati autonomiju, pravu, a ne deklarativnu, u donoÅ¡enju odluka koje se temelje na njihovom struÄnom znanju i iskustvu. Upravni postupak je formaliziran i pravno reguliran, Äesto bez prostora za pedagoÅ¡ki diskurs, Å¡to može ograniÄiti uÄitelja upravo u donoÅ¡enju takvih profesionalnih odluka koje su kljuÄne za kvalitetan obrazovni sustav. Å kola jest javna ustanova, ali mora joj se dodijeliti poseban status i izvući iz limba u kojem stoji u mjestu izmeÄ‘u upravno-pravnog i odgojno-obrazovnog kaosa.
Kako bi bilo da netko iz ministarstva to napokon prepozna i napravi?