Piše: Anita Damjanović
Zanimljivih par tjedana je iza nas, no jučer u vijestima se jedna kolegica istaknula kao nitko dosad. Kolegica koja je svima zaključila pet. Chapeau!
Svi govorimo o tome, potezala se inicijativa da svi to napravimo kao znak protesta, no uvijek bi prevladali strah i neodlučnost.
A potez je u svojoj jednostavnosti i poruci genijalan, par excellence i sad ostaje jedino žal što nismo svi bili tako hrabri.
Što je kolegica napravila, a što smo svi zapravo trebali već prije par godina? Bacila je rukavicu u lice ovom licemjernom društvu koje tvrdi da se ne uči za ocjenu, koje laprda o intrinzičnoj motivaciji, generičkim kompetencijama, cjeloživotnom učenju…
Prozvala je redom:
kolege koji cijele godine piju krv na slamku razrednicima kako imaju puno jedinica, kako će rušit, a na kraju ni dopunske, ni popravka, svi magično isprave na zadnjem satu;
razrednike koji na RV-u ističu učenike s 4.45 i žicaju kolege;
ravnatelje koji ‘podržavaju’ autonomnost učitelja, ali dobronamjerno savjetuju da si ne navlačimo inspekciju na vrat;
roditelje koji misle da se ocjene dobivaju à la carte, a kad na meniju nema toga što traže, slijede pritisci;
reforme i formativno vrednovanje koje je samo sebi svrha dok god se za zaključnu računaju isključivo brojke u ‘kućicama’;
ministarstvo koje nema savoir-faire nacionalne ispite ili prijamne postavit kao kriterij za upis u srednje;
prosvjetnu inspekciju koja zbog ocjene, nad kojom nema ingerenciju, poslušno odlazi u škole i prebire po papirima, déjà vu?;
našeg crème de la crème predsjednika države koji učitelje naziva protuhama…
Logika samog čina je gotovo nepodnošljivo, čak poetski lijepa. Ako ocjena nije važna, onda je svejedno koju ćemo dati, n’est pas? Ako 90 posto učenika ima nezasluženu peticu, koja je razlika ako ih ima i 100 posto, nezasluženo je nezasluženo. Zašto roditelje ljuti što je netko drugi dobio pet, kao i njihovo dijete- pa ionako ne može dobiti više! U čemu je problem?! C’est la vie!
Godinama govorimo da su pritisci nepodnošljivi, no uvijek ostaje sve na riječima i imamo fait accompli do sljedećeg lipnja.
Očigledno je jedino rješenje da se bilo što promijeni to da sami nešto poduzmemo.
Kako bi bilo da sljedeće godine, ako se ni nakon svega ovog ništa ne promijeni, taj pritisak u lipnju lijepo apsorbiramo i kao bumerang vratimo natrag i svi zaključimo petice svima!?
Bilo bi to, dragi kolege, chef d’oeuvre !