Piše: Anita Damjanović
Zanimljivih par tjedana je iza nas, no juÄer u vijestima se jedna kolegica istaknula kao nitko dosad. Kolegica koja je svima zakljuÄila pet. Chapeau!
Svi govorimo o tome, potezala se inicijativa da svi to napravimo kao znak protesta, no uvijek bi prevladali strah i neodluÄnost.
A potez je u svojoj jednostavnosti i poruci genijalan, par excellence i sad ostaje jedino žal što nismo svi bili tako hrabri.
Å to je kolegica napravila, a Å¡to smo svi zapravo trebali već prije par godina? Bacila je rukavicu u lice ovom licemjernom druÅ¡tvu koje tvrdi da se ne uÄi za ocjenu, koje laprda o intrinziÄnoj motivaciji, generiÄkim kompetencijama, cjeloživotnom uÄenju…
Prozvala je redom:
kolege koji cijele godine piju krv na slamku razrednicima kako imaju puno jedinica, kako će ruÅ¡it, a na kraju ni dopunske, ni popravka, svi magiÄno isprave na zadnjem satu;
razrednike koji na RV-u istiÄu uÄenike s 4.45 i žicaju kolege;
ravnatelje koji ‘podržavaju’ autonomnost uÄitelja, ali dobronamjerno savjetuju da si ne navlaÄimo inspekciju na vrat;
roditelje koji misle da se ocjene dobivaju à la carte, a kad na meniju nema toga što traže, slijede pritisci;
reforme i formativno vrednovanje koje je samo sebi svrha dok god se za zakljuÄnu raÄunaju iskljuÄivo brojke u ‘kućicama’;
ministarstvo koje nema savoir-faire nacionalne ispite ili prijamne postavit kao kriterij za upis u srednje;
prosvjetnu inspekciju koja zbog ocjene, nad kojom nema ingerenciju, poslušno odlazi u škole i prebire po papirima, déjà vu?;
naÅ¡eg crème de la crème predsjednika države koji uÄitelje naziva protuhama…
Logika samog Äina je gotovo nepodnoÅ¡ljivo, Äak poetski lijepa. Ako ocjena nije važna, onda je svejedno koju ćemo dati, n’est pas? Ako 90 posto uÄenika ima nezasluženu peticu, koja je razlika ako ih ima i 100 posto, nezasluženo je nezasluženo. ZaÅ¡to roditelje ljuti Å¡to je netko drugi dobio pet, kao i njihovo dijete- pa ionako ne može dobiti viÅ¡e! U Äemu je problem?! C’est la vie!
Godinama govorimo da su pritisci nepodnoÅ¡ljivi, no uvijek ostaje sve na rijeÄima i imamo fait accompli do sljedećeg lipnja.
OÄigledno je jedino rjeÅ¡enje da se bilo Å¡to promijeni to da sami neÅ¡to poduzmemo.
Kako bi bilo da sljedeće godine, ako se ni nakon svega ovog niÅ¡ta ne promijeni, taj pritisak u lipnju lijepo apsorbiramo i kao bumerang vratimo natrag i svi zakljuÄimo petice svima!?
Bilo bi to, dragi kolege, chef d’oeuvre !