Piše: Anita Damjanović
Povodom usvajanja Nacionalnog plana razvoja sustava obrazovanja, to jest NSP.., ne NPOR.. , sori, NSP.., ne NPOR.., sori NSPRO-a
Nedavno u Ministarstvu na sastanku Radne skupine za NCRS…nešto ….
Predsjednik Radne skupine: ‘Ljudiiii, u problemu smo, stigla nova lova za reformu školstva! Jel ima itko raspisan projekt, ako ne cijeli, barem dopola?’ Svi članovi krenu gledat oko sebe, u stol, luster… ‘pa za što vas plaćam, majku vam neradničku! Šta ćemo sad?!?…
Jel barem kome treba novi laptop, mobitel, službeni auto…?’
Troje sramežljivo digne ruku.
Predsjednik: ‘Ajd dobro, to možemo navuć na milijun, ajmo dalje, šta još…?’
Jedan podigne ruku: ‘Možda da svim učiteljima kupimo nove laptope i službene mobitele, moderniziramo kabinete, povećamo plaće?’
‘Pero, ne sramoti se, to je već prošla garnitura napravila, ok minus mobiteli, ali to je to…
‘Znam’ uzbuđeno će drugi član RS-a, a sve se glave okrenu prema njemu, ‘Povjerenstva?’ E sad se Predsjedniku smrači pred očima, ‘Tko tebe predloži za radnu skupinu?!? Pa povjerenstva idu po defaultu, računam najmanje na dva- tri plus nadzorni i upravni odbor… pitanje je čega, idiote!!! i kako da strusimo 20 milijardi?!?’
‘Nemojte šefe strogo s njim, on vam je nećak od… znate…’, namignu treći član RS-a, a Predsjednik s uzdahom ode do prozora i stade zurit u panoramu grada.
‘Možda ja imam ideju’, javi se iz mračnog dijela ureda sa samog kraja konferencijskog stola promukli pušački glas, ‘uvedimo… cje-lo-dnev-nu nastavu!’ Odjednom nastane tajac, svi poglede uperiše prema Predsjedniku, a on se krene sasvim polako okretati te najprije tiho, sebi u bradu, a zatim sve glasnije stade vikati: ‘Genijalno! Genijalno! Bravo, Đurđa! To je razmišljanje izvan kutije. Ajmeee, divota, ionako nam svi spočitavaju da naši učenici najmanje vremena provode u školi…
‘Možda da ipak najprije pokušamo s jednosmjenskom, znate da mnoge škole rade u dvije, neke čak i u tri smjene’ oprezno ga prekine Pero. No, predsjednik ga samo prostrijeli pogledom- ‘To je mitologija koju prodaju nastavničke grupe i sindikati’ te počne uzbuđeno nabrajati, ‘naravno, trebat će dogradit škole, raspisivat natječaje za arhitekte, građevinare, milina, pa opremit škole, javne nabave, pokrenut edukacije za učitelje, organizirati skupove, uh šteta što nam je prošla garnitura upropastila kejteringe, došla depeša da nema više škampa i janjetine, proklete puter štangice iz Mlinara….’
‘Zapošljavanje novih učitelja?’
‘Pero, opet se sramotiš, znaš li da imamo najgori omjer broja učenika po učitelju u Europi. Sve ćemo mi to s postojećim kadrom, budimo realni, što uopće rade ti učitelji?’
Đurđa se krene smijat, no ubrzo joj se smijeh pretvori u pušački hropac na što Pero anksiozno podigne masku preko nosa.
‘Ali Predsjedniče, Finska, Kina, Singapur, vodeće po obrazovanju, ne žele taj model, nego ulažu u obrazovanje i motivaciju nastavničkog kadra i…’
‘A ti si neki kočničar, je li Pero?’ podviknu Predsjednik, ‘pravi učitelj ne pita za novac i vrijeme, pravi učitelj čini sve za svoje učenike, društvo… uostalom razmisli kako će nas roditelji obožavat što im čuvamo djecu i pišemo s njima zadaće i dodatno vježbamo, dok oni ne dođu s posla, a izbori nisu tako daleko…
da ne govorim o kreativnim radionicama i brojnim izvannastavnim aktivnostima koje ćemo uvesti,kritičko mišljenje i digitalna pismenost, eeeeej stari, robotika…
‘Ne bih se složio da osmišljavanje slobodnog vremena učenika treba biti u opisu poslova učite’…no Predsjednik tako naglo podignu ruku da Pero smjesta ušuti, a Predsjednik nastavi sad nešto tišim pomirljivijim glasom. ‘Pa ja sam uvjeren da postoje brojne studije o korelaciji cjelodnevne nastave i uspjeha učenika’
‘Doslovno nijedna nikad, zar ne mislite da uspjeh više ovisi o kvaliteti nastave i stručnom kadru, a ne broju sati provedenih u školi?’
‘Perooooo!!! Otkači više, pa prvo idemo s pilot projektom, bogati, šta si navalio?!?’
‘Samo kažem’, uvrijeđeno će Pero i zagrize jebenu puter štangicu.