Piše: Bl.
Jučer me na nekom portalu dočekala izjava: Ne mogu vjerovati da bi roditelji lažirali testove djece. Izrekao ju je, kako pišu, ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije.
Riječ je o onim zabavnim testovima, najlakšim testovima ikad, kako ih je opisala zamjenica ravnatelja HZJZ-a. I, stvarno, zašto bi itko neprovodio tako vesele testove? Zamislite samo, cijela familija se okupi i petnaestak minuta gleda u male, bijele pločice tražeći na njima crticu ili dvije! Kakvog li ushita kad dijete usklikne: Evo je! Vidim je! Vidi, mama/tata/bako/Rexi/zlatna ribice, cltica! A zlatna se ribica nagne, ma gotovo iskoči iz svoje nastambe u želji da i ona bude radosna. Sreća pa ipak nema tužnih ishoda u ovom procesu, ribica se na vrijeme mudro povukla. Rexi ionako nije bio zainteresiran, nekako je nebitan za ovu priču. Stoji pored vrata od stana s povodcem u zubima, čekajući da obiteljska zabava završi pa da ga napokon odvedu na piškenje.
Zatim netko uslika pločicu pa fotografiju pošalje u virtualnu učionicu najkasnije do nedjelje u 22 sata. Nakon toga ipak nekako nije red; pa nedjelja je, neka učiteljica ima vremena prikupiti sve podatke, ispuniti tablicu, javiti se porukom ravnatelju, poslati mail školskoj liječnici, epidemiologu, vidovitoj Dženani. Do ponoći je gotova, brzo će ona to, i stiže zaspati oko 1. Dovoljno je učiteljici 5 sati sna i sutradan orna kreće oko 7 prema školi, veselo cupkajući jer je i ona vesela zbog veselih testiranja. I sad je sigurna! Neće se zaraziti u učionici! Roditelji su uvijek iskreni, naravno da joj nitko nije slagao i poslao fotografiju s interneta ili test poškropio vodicom u kojoj nije minutu stajao štapić prethodno smješten u nosu njihova djeteta.
Jednako kao što su iskreni kad n puta godišnje po 2-3 dana opravdaju izostanak svoga djeteta baš u onom tjednu kad su tri pismene i usmene provjere iz Kemije i Povijesti, a treba i dovršiti likovni rad i naučiti svirati pjesmicu za glazbeni.
Jednako kao što su iskreni kad sami dovrše likovni rad iz gorespomenutog paklenog tjedna.
Jednako kao kad su svakog dana prije nastave mjerili temperaturu učeniku i zapisivali je u notesić.
Istovremeno, zločesti učitelji i još zločestije učiteljice nisu iskreni. A nisu ni normalni. Mislim, pa tko bi normalan uopće stavio tri pismene, usmene iz Kemije i Povijesti, crtež livade u cvatu i Bratec Martin na klavijaturama u istom tjednu!? Al’ ovo nije tekst o tome pa idemo dalje.
Nisu iskreni kad realno ocijene učenike pa onda dođu iskreni roditelji i uvjeravaju ih da trebaju dati veću ocjenu jer dijete kući sve zna, a učitelj je strog i zahtjevan i dijete se prestraši pa ne zna baš kao kod kuće, ali to je do neiskrenih učitelja, naravno, do koga bi drugoga bilo.
Nisu iskreni ni kad se pretrgnu da pomognu učeniku s IOOP-om, nisu! U stvari, lažu da išta posebno rade u tom slučaju. Ministarstvo to zna pa im zato i ne želi platiti više od nekoliko kuna po takvom nastavnom satu.
Generalno, roditelji su iskreni, učitelji nisu. Točka. Može i uskličnik!
Dakle, te zločeste barbe i tete učiteljice bi sigurno lagali i da se moraju dvaput tjedno samotestirati. Država to zna pa im plaća testiranje u ovlaštenim ustanovama.
Na sve ovo je potrošeno puno novca puno prekasno i to u vrijeme kad, kažu, epidemija počinje slabjeti, a Omikron, isto kažu, nije tako ozbiljan kao Delta.
Ako ova mjera i ima smisla (ovaj tekst, primjećujete, nije ni o tome), malo je reć’ da kasne s njom. Zakasnili su onda kad su otvorili granice za izbore 2020. I onda kad učitelji nisu bili prioritet za cijepljenje. I svo ovo vrijeme u kojem su učitelji okruženi djecom s maskama ispod nosa, maskama ispod brade, bez maski, maskama koje nose 16 dana i već je na njima rupa tamo gdje su usta. Al bar je ne moraju skidati kad se trebaju napiti, eto, praktično. Osim toga, slušam resornog ministra sinoć, kaže da će se, za nekih mjesec dana, razmotriti i mogućnost da se ne nose maske u školama. Logično, dolazit će testirana djeca iskrenih roditelja neiskrenim učiteljima koje onda testira Zemlja znanja. Sve je tu čisto.
Po tko zna koji put, roditeljima se vjeruje, a učiteljima se ne vjeruje. Ili će MZO u nekom trenu ipak shvatiti apsurd ovakve situacije pa početi vjerovati učiteljima?