Svetih Sto Sedamdeset I Pet

Poštovani ministre,

Nije prošao ni tjedan dana otkako su se učitelji iz potresom pogođenih područja peticijom morali izboriti za odgodu početka 2. polugodišta, a već moraju razmišljati o tome kako će nadoknađivati svaki propušteni dan i produljeno raditi sve dok ne dosegnu magični broj od 175 radnih dana! Mnogi od njih se boje koristiti i svoje pravo na plaćeni dopust jer nisu sigurni hoće li im se to obiti o glavu. Potpisali ste odluke u kojima već spominjete nadoknadu ili subotama ili produljenjem nastavne godine. Čim vrijeme dopusti, na potresom pogođenim područjima kreće obnova, zašto im dodatno otežavati oduzimanjem dragocjenog vremena?

Podsjećamo da je premijer 4. siječnja na području Sisačko-moslavačke i dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije proglasio katastrofu. To, prema Zakonu o odgoju i obrazovanju (Članak 48, stavak 5) omogućava ministru da, kao i u slučaju proglašenja elementarne nepogode, stanja neposredne ugroženosti ili ratnog stanja nastavnu godinu skrati koliko je potrebno. Ne bi bilo ni prvi put, sjetimo se samo kako su se ratnih godina razredi završavali u tri-četiri mjeseca nastave, koliko se uspjelo između uzbuna skrpati, a ni od učenika iz poplavljene Gunje se nije očekivalo da izgubljene dane nadoknađuju do kraja lipnja.

Razumijemo potrebu da se učenici i učitelji Å¡to brže vrate u ‘normalnost’ i rutinu Å¡kolskog života, no u trenutcima dok tlo joÅ¡ uvijek podrhtava, korona se i dalje Å¡iri, a obnova joÅ¡ nije ni započela, govoriti o nadoknadi subotama čini se deplasiranim.

Neće nikome nebo pasti na glavu ako neki učenici ove kaotične školske godine budu sjedili u klupama manje od svetih sto sedamdeset i pet dana. Škole su se već srušile, ta opasnost im više ne prijeti u slučaju kojeg dana nastave manje. Mora li se stvarno kažnjavati učitelje i učenike nadoknađivanjem i produžavanjem nastave? Nije li im potres dovoljan?

Dragi ministre, imate pravo na to, imate i presedan i zakonsku osnovu, pa dajte, naÄ‘ite i malo empatije za ljude koji su izgubili domove i strahuju za vlastiti opstanak. Pitali bismo mora li baÅ¡ svaki puta biti paragraf nauÅ¡trb ljudskosti, ali ovaj puta čak i paragraf ima dovoljno humanosti, pokažite ju i Vi.