Duge i jednorozi

Piše: Anita Damjanović

Od prvih faza kurikularne reforme do Škole za život i sada nastave na daljinu, na marginama ili kao sidekick glavnim temama kao što su kurikulumski pristup poučavanju, ishodi, strategije, vrednovanje, spominje se samoregulacija učenja, najčešće kroz međupredmetnu temu Učiti kako učiti kao ideal kojemu treba stremiti.
Taj mitološki samoregulirani učenik, nazovimo ga Jednorog Vulgaris, je proaktivno biće koje aktivno oblikuje i sudjeluje u svom učenju: postavlja si ciljeve, bira strategije kojima će ih ostvariti, procjenjuje i planira koliko će mu vremena trebati da ih ostvari, motiviran je do ibera, razgrće distraktore i usmjerava pažnju kao camera obscura svjetlost. Ukratko, zna što, kada i kako učiti, a iznad svega razumije zašto učiti i posjeduje uvjerenost da može.
I eto, nakon serije nesretnih događaja dostojnih i samog Lemoneya Snicketta, nađosmo se u nastavi na daljinu, kontekstu koji savršeno odgovara samoreguliranom učeniku….
Pa gdje je, pitam ja vas?! Uključeni smo u Å kolu za život, radimo sve po PS-u, stavljamo ih u centar svemira, uče relevantne sadržaje na životnim primjerima, primjenjujemo nove tehnologije, potičemo kolaborativno učenje, problemsku nastavu, vrednuju sebe i druge, reflektiraju na sve živo,Å¡aljemo feedbackove ko da neće svanut… Dakle, gdje su ti samoregulirani učenici zaÅ¡to nisu već nastali??? ZaÅ¡to dnevno vidimo ovakve dijaloge: ‘Do kad treba? – PiÅ¡e ti u uputi (font 24, bold) Znači do kraja tjedna? -Je li tako piÅ¡e u uputi? Ne, piÅ¡e do 5. travnja ….later, Profesorice, znači do nedjelje?… Jel to za ocjenu?
Nije samoregulacija učenja izmišljotina ni novogovor našeg MZO-a, nego je, u našim okolnostima, površna i pogrešna interpretacija ozbiljnih i važnih pristupa u edukacijskoj psihologiji s kraja prošlog i početka ovog stoljeća. A evo i zašto.
Kroz sve ovo vrijeme, a i od prije, sluÅ¡amo kako proces poučavanja treba biti usmjeren na učenika, učitelj treba biti posrednik znanja, moderator procesa, učenje kroz rjeÅ¡avanje problemskih zadataka, iskustveno učenje, učenje posredovano digitalnim tehnologijama…igrifikacije, duge i cvjetići….
Nije da se nije učinilo poneÅ¡to: doneseni su HKO, NOK i predmetni kurikuli, smjernice za ‘novo’ vrednovanje, tobožnja autonomija učitelja u planiranju i izvoÄ‘enju nastave, no tamo gdje se sustav korijenski trebao promijeniti da bi generirao samoregulirane učenike, tamo je sustav ostao u potpunosti isti.
U uvjetima gdje apsolutnu kontrolu nad sadržajem i kontekstom učenja drže MZO te posredno nakladnici i razni drugi provideri i gdje se, unatoč proklamiranoj autonomiji, učiteljima joÅ¡ uvijek proskribira apsolutno sve, i gdje svaka uputa ima joÅ¡ tri ‘ali’ i pet ‘osim ako’, nemoguće je razvijati samoregulaciju učenja jer u takvoj konstelaciji prioriteta učenik ne vidi odgovor na najvažnije od svih pitanja u samoregulaciji: ZAÅ TO ILI ZA Å TO UÄŒIM?
Učenik u sustavu koji ga vrednuje i uvjetuje njegovu budućnosti skalom od 1 do 5, NE VİDİ İ NE PREPOZNAJE VRİJEDNOST ZNANJA İ UČENJA. Taj učenik ne vidi smisao i svrhu onoga što uči, osim u kontekstu bodova i ocjene, a ne za vlastito dobro i budućnost. Takav sustav još dugo neće vidjeti samoregulirane učenike.
Ali, ne zamaraju se time u našem MZO-u, oni i dalje crtaju duge i jednoroge.