Piše: Anita Damjanović
Nikad u povijesti opoziva hrvatskih dužnosnika nije toliko malo nas zavidjelo mnogobrojnima vama koji ste slučajno, namjerno ili iz blaženog neznanja propustili saborsku raspravu o prijedlogu za opoziv ministrice Ministarstva znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak.
Iako sam i ja, priznat ću odmah, zakunjala tamo negdje oko pola jedan uronivši u ono stanje polusna ili polujave u kojem vam se čini da ono što čujete ne može biti istina jer je toliko fantastično da ni sanjarica vaše prababe nema odgovor, oko pola tri prenuo me himnični iskaz Sabine Glasovac i opet sam se našla u imaginariju hrvatskog sabora.
Ali da me sad pitate što je bilo, moj odgovor zvučao bi jednako plitko, površno, neuvjerljivo, nategnuto i apstraktno kao i većina rečene rasprave.
Dakle, nije se imalo što čuti, barem ništa novo, jedino ste mogli gledati taj igrokaz i nadati se nekom kopernikanskom obratu ili pojavi Keyser Soze na kraju, ali nismo mi te sreće. Film koji smo mi gledali bio je trećerazredna produkcija u kojoj je casting bio očajan. Osim Sabine Glasovac koja je barem naučila ulogu napamet i naturščika Bulja koji je habitualno hmmm osebujan?, svi ostali su teško podbacili. Divjak kao glavni negativac osim klasičnog keza zlice, nije ničim doprinijela karakterizaciji svog lika.
Sam scenarij imao je potencijala, no neuvjerljive i patetične replike i scene borbe bile su božsačuvaj, no bez CGİ tehnologije ni najvještiji režiser ne bi mogao izvesti masovne prizore na praznom setu, a uobičajeni statisti nisu htjeli doći ako im se ne osigura naknada za rad noću.
Potpuni izostanak soundtracka je neoprostiv gaf, a o dijalozima dovoljno govori činjenica da od cijelog filma imamo samo jedan one-liner ‘Bože sa nebesa, sačuvaj nas HNS-a’.
Kamera je bila relativno dobra, iako s puno nepotrebnih švenkova po praznom setu, a šminka je počela curiti oko dva, tako da na kraju nije ostalo ništa osim podočnjaka i očnjaka… i nas par očajnika…
S nestrpljenjem iščekujemo ‘Rasprava o opozivu BD 2’. Coming soon…