Prije par dana sam na Interliberu srela jednu umirovljenu uÄiteljicu koja mi je nekoć bila kolegica. DoÅ¡la je kupiti nekoliko knjiga za koje je planski Å¡tedjela jer nakon 35 godina rada u Å¡koli ima mirovinu 3000 kuna pa joj kupnja knjiga – kao i mnogoÄega drugoga – spada u luksuz koji si može priuÅ¡titi samo ako se odrekne neÄega „važnijeg“. Zbog tih nekoliko knjiga možda će kasniti s plaćanjem raÄuna za struju ili neko vrijeme kupovati crni kruh umjesto bijelog, jer kad si umirovljena uÄiteljica ne možeÅ¡ kupiti ni ono Å¡to ti treba, a kamoli ono Å¡to poželiÅ¡.
Znam kako je izgledalo tih njezinih 35 godina u razredu jer sam i sama 25 godina radnoga staža provela u prosvjeti. Generacijama djece prenosila je znanje, bila im je i razrednica i savjetnica i psihologinja i prijateljica; vodila ih je na izlete i maturalna putovanja, u kino i kazaliÅ¡te; žrtvovala je i male i velike odmore da rijeÅ¡i neku nepredvidivu situaciju kakve se u Å¡koli, s klincima koji proživljavaju izazove odrastanja i s roditeljima koji katkad ne znaju kako izaći na kraj sa svojom djecom, dogaÄ‘aju na dnevnoj bazi. Fotokopirala je listiće i ispite o svom troÅ¡ku jer je u Å¡koli nedostajalo papira ili je „ispucala“ zadani limit fotokopija za svoj predmet. Ostajala je poslije nastave da porazgovara s uÄenikom koji ima problem, s roditeljem koji se doÅ¡ao posavjetovati, s ravnateljem kojemu se neki roditelj doÅ¡ao požaliti na Äetvorku u svjedodžbi. Kod kuće je ispravljala ispite, pisala planove, programe, kurikulume, izvješća, rasporede, pripreme za nastavu, informacije za web stranicu Å¡kole, pisma roditeljima, nastavne listiće i pitanja za kontrolne; kod kuće je pripremala prezentacije i pretraživala internet u potrazi za materijalima koji će nastavu uÄiniti dinamiÄnijom i zanimljivijom. U tzv. neradno vrijeme takoÄ‘er je pohodila aktive, struÄna usavrÅ¡avanja, seminare i teÄajeve, da ne govorimo o polaganju struÄnog ispita na kojem je morala proći sito i reÅ¡eto ispitivaÄa kao da treba dodatno provjeriti struÄnost koju je zaradila diplomom.
Svih tih 35 godina morala se nositi i s objedama i lažima da uÄitelji imaju tri mjeseca godiÅ¡njeg odmora, da su uhljebi na državnim jaslama, da rade Äetiri sata dnevno; morala se nositi sa svima koji preispituju njezin rad i dovode u pitanje njezinu kompetentnost i struÄnost, jer svi znaju bolje i jer svi oni koji nikad nisu radili taj posao uvijek o njemu znaju viÅ¡e od onih koji ga rade cijeli život.
A onda se morala nositi i s Vladom koja stalno pokuÅ¡ava uÅ¡ićariti baÅ¡ na njezinoj struci, ponižavajući je plaćom, koeficijentima, postocima koji obezvreÄ‘uju njezino plemenito, teÅ¡ko, zahtjevno i herojsko zanimanje – u koje je ona, unatoÄ svemu, ulagala puno ljubavi i nadljudskog strpljenja.
Da bi, nakon svega, od onih svojih tužnih 3000 kuna, za knjige izdvojila 300 kuna kojih nema, ali će ih izmisliti jer u inat druÅ¡tvu koje ju je cijeli život omalovažavalo nikad neće prestati s Äitanjem i obrazovanjem.
Sve Å¡to joÅ¡ mogu reći o tome jest: UÄitelji, ne dajte se. Ovaj put idite do kraja.
Marina VujÄić