Zaposlen si ili radiš?!

Postoje ljudi koji su ZAPOSLENI u nastavi i ljudi koji RADE u nastavi. Ne uočavate razliku?! Smola.
Oni koji se pitaju hoće li bez Loomena moć radit u nastavi, e ti su stvarno za zabrinut se, ti su zaposleni.
Ma kakav Loomen?
Jel imate valjane diplome?! Ako imate, u čemu je problem?!

Teško je to rastumačiti roditelju, učeniku i nadležnima. Oni su amateri! A ja od ovog posla živim i plaćam režije. Ja sam profesionalac!
Nemirno spavam jer mi se sprema amaterska rabota, ali nemam dilemu. Zdrav razum ne dozvoljava mi prostor za dilemu. A san mi ne da mira jer se bojim ustraÅ¡enog kadra, kolega i “radne” atmosfere.

Svi bismo mi, prosvjetari, trebali imati završenu visoku stručnu spremu (VSS kadar). Nisam to ja izmislila, Ljilja Vokić davno je to pokušala provesti i umalo joj je pošlo za rukom. A onda je nemir unio bolonjski sustav obrazovanja, “pojačani“, ECT bodovi, koje ne razumijem i ne trudim se pohvatati (bakalari, škarpine, muzgavci, amebe i papučice).

Nisu krivi ljudi koji su se obrazovali u skladu s bolonjskim pravilima. I neka me nitko krivo ne shvati. Njih je zateklo i nisu imali izbora, kao što ni ja nisam imala izbora kad me zatekla Šuvarova reforma. Svakoga zatekne neka obrazovna reforma, ovisno o „godini proizvodnje“, a bilo ih je za svaku generaciju. Za svako desetljeće po jedna. I SVE su bile „to je to!“ reforme, navođene obrzovnim sustavima iz drugih zemalja, iz drugih uređenih država, iz drugih podneblja. Sve su imale nekakvo traljavo objašnjenje i sve su bile popraćene nesuvislim izjavama koje su vladajući nazivali argumentima. Ali je uvijek bio prešućen status učitelja u tim sustavma i u tim zemljama, prešućen da se slučajno ne bi dogodio i nama.
A nama se to ne može dogoditi jer je obrazovni sustav (nacionalni integritet, nacionalna važnost) rupa na svirali…zadnja ili predzadnja, sasvim svejedno. Rupa bez dna i rupa u koju se odlaže globalni sekret, šljam, đubrivo i plagijat iz drugih uređenih zemalja. Nesuvislo prevedeni programi, nemušto i u neskladu s propisima države u kojoj živimo.

Reforme se uvijek provode nadobudno i senzacionalno. Nameću se svakojaki „noviteti“ i normalan prosvjetar uoči ih puno prije provođenja istih. Tko je uopće normalan prosvjetar?
E pa to su oni koji RADE u obrazovnom sustavu kao nastavnici i učitelji. Oni koji materiju imaju u malom prstu, oni koji znaju procijeniti situaciju, oni koji se ne libe prigovoriti, oni koje kasnije spominju njihovi učenici u pozitivnom kontekstu, oni koje ne brine forma.

One koji RADE u nastavi ne brine niÅ¡ta. Nisu opterećeni metodama, nego su usmjereni na znanje, a metode prilagoÄ‘avaju spontano i neplanirano, snalaze se momentalno, profesionalno, individualno, u skladu sa svim informacijama koje su tajne, ali samo za učitelje razredonga vijeća, samo za odabrane (to je ona nova fora glede privatnosti pa na sjednicama RV izlaze ljudi iz prostorije, koji ne predaju tom razredu, a onda se vraćaju, čakaju pred vratima, prave se blesavi, ali kad su dežurni na hodniku onda svakoga poznaju imenom i prezimenom, socijalnim prilikama i da ne nabrajam, dežuran si za soma učenika, imaÅ¡ ih SVE poznavat). Samo za one koji s tim i tim djetetom rade, jebeÅ¡ ostatak svemira koji nije upoznat s tim djetetom i njegovom situacijom. Bitno je da na sjednicama ne nazoče osobno “ostali” zbog povjerenih informacija. Kojih? Da imaÅ¡ na hodniku neuračunjljivo stvorenje koje se liječi u bolnici na odjelu za psihijatriju?!

Novo je doba…buahahahahaha…privatnost i druÅ¡tvene mreže, privatnost i e-SVE, ma gdje je tu privatnost?! Dok se propagira privatnost, svak svakoga Å¡pijunira i prati, uhodi i nadgleda…toliko o privatnosti.

Dolaze drugi i drugovačiji, ne opijaju se (btw, na Forumu i u Udruzi Nastavnici org nismo se nikad opijali ni konzumirali alkohol ili drogu, bili smo skoncentrirani na probleme i nastojali smo pronaći rjeÅ¡enja i osmisliti djelovanje). Imali smo „hitove“ kad nitko drugi nije imao „glazbeni broj“, imali smo peticije, imali smo prijedloge, imali smo ARGUMENTE. Ali okej, neka drugi i drugovačiji dejstvuju na svoj način…Å¡iroko im polje, stranačko i političko, uvjetovano, ucijenjeno i nadasve slobodoumno.

Obilazili smo nadležno ministarstvo, upoznali smo ministre „face to face“ (Jovanović, Mornar, njihove savjetnike i suradnike…redovito smo ih posjećivali, razgovarali s njima, objašnjavali, sudjelovali u nekim odlukama, predlagali i borili se kad nitko nije ni pomislio da može, da zna, da se usudi, da želi).

Nismo savršeni. Nismo ni jedini koji misle svojom glavom. Ali smo PRVI U JAVNOSTI prepoznati i obilježeni. Možda smo rockeri bez trenutačnog hita, možda smo samo rockeri, možda smo samo učitelji i nastavnici, možda smo samo neovisni, možda nas ne zanima politička garnitura, stranka i premijer. Možda smo okupirani samo obrazovanjem?!
Kad ne budem više radila, neću biti ni zaposlena. Tako sam odlučila.

Selam, Å alom, Aleluja…

Sanja Lukić