(Jutarnji.hr) Otkad je prije dvadeset godina kao nestranački stručnjak Vladi Zlatka Mateše predložio prvi model reforme školstva utemeljen na kurikularnoj teoriji, profesor Dragutin Rosandić, doajen hrvatskog školstva kojega ubrajaju u naše najbolje metodičare, budno prati razvoj situacije oko “nove” reforme.
Šezdeset i osam godina od prve profesure i 18 godina otkad je u mirovini, vitalan i iznimnog duha, u društvu supruge umirovljene prosvjetne djelatnice, profesor Rosandić u svome domu iznad zagrebačke Zvijezde zanima se za detalje vezane uz reformu zbog koje je dvije godine zaredom na ulice izišlo nekoliko desetaka tisuća ljudi, a potom je zbog te iste reforme interesno sastavljena Vlada.
Dragutin Rosandić (87) utemeljitelj je prve katedre za metodiku na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1962. ostvario je metodički opus od 20-ak knjiga, članaka i studija koji čine temelj Zagrebačke metodičke škole, koju zovu i Rosandićeva škola. Ta je škola postala najpoznatija metodička škola u bivšoj Jugoslaviji, a stekla je ugled i izvan Hrvatske, pa je prof. Rosandić gostovao kao predavač na sveučilištima u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju, Mariboru, Ljubljani, Sarajevu; potom u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Mađarskoj…
Njegove monografije, a posebno “Metodika književnog odgoja”, pojavljuje se kao obvezna literatura za studij metodike na domaćim i stranim sveučilištima. Od te Rosandićeve knjige, prevedene na slovenski 1991. kao “Metodika književne vzgoje”, krenula je slovenska reforma kurikuluma.
Osim metodikom i proučavanjem kurikuluma (detalji u knjigama “Obrazovni kurikulumi, standardi i kompetencije”, “Kurikulski metodički obzori”) profesor Rosandić bavio se projektima vezanim uz školsku lektiru.
Dok si mnogi kritičari daju za pravo gaziti reformsku podlogu, Dragutin Rosandić o njoj rijetko govori u javnosti. Pita li ga tko za savjet – u posljednje tri godine ipak su se promijenila tri ministra obrazovanja. Je li se tko konzultirao s njim?
– Nazvala me ministrica obrazovanja Blaženka Divjak i predložila susret. Rekao sam da može, pozvao ju k sebi, to više što imam poseban varaždinski sentiment (prof. Rosandić predavao je početkom šezdesetih hrvatski jezik u gimnaziji Varaždin, a prof. Divjak je Varaždinka, op. a.). No nije došla, vjerujem da je jako zauzeta. Upozorio sam je nakon jedne televizijske emisije na neke nepreciznosti koje bi trebalo otkloniti. Pohvalio sam je, također, jer je uporna – kaže nam profesor prema kojemu je kurikularna reforma u Hrvatskoj trebala početi prije 20 godina, kad je za nju napravljen prvi temelj.
– Kurikularna reforma trebala je u Hrvatskoj početi još 1998. godine. Tada je ministar bio Božidar Pugelnik, a ja sam tada bio predsjednik Hrvatskog školskog vijeća. Bilo je to tijelo od 40, 50 istaknutih stručnjaka za pojedine aspekte odgojnog sustava, zaduženih za provedbu reforme. Pripremio sam metodološki nacrt za cjelovitu promjenu školskog sustava u skladu s teorijom kurikula. Naš koncept bio je pohvaljen u Vladi, no na sceni se pojavio akademik Vladimir Paar, koji je razrušio ne samo taj projekt nego i cijelo Vijeće. I tada, prije 20 godina, reformski se proces odvijao u zapletima, kao i danas. Zbog tih zapleta nismo reformirali školstvo – smatra Rosandić koji je te zaplete oko reforme školstva opisao u knjizi “Hrvatsko školstvo u okružju politike iz 2005”.
Kao izravni promatrač propasti tadašnje reforme, uvjeren je da je uzrok zastoja nove reforme u tome što proces ne vode kompetentni stručnjaci. Posljednji njegov poziv koji nam je uputio bio je vezan uz novopristiglu recenziju kurikuluma hrvatskoga jezika, svježe pristiglu iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Grupa akademika i pridruženih članova HAZU u svojoj je recenziji pobrojala kritične točke koje u kurikulumu treba izmijeniti ne bi li mu uopće dali pozitivnu ocjenu. Paralelno, recenzije dijela predmeta koje je Ministarstvo obrazovanja odlučilo poslati stručnjacima u Sloveniju, Austriju, Estoniju, Finsku, Englesku i Francusku redom su hvaljene.
– Osnovni problem s reformom školstva jest to što su se uz stručne kriterije javili politički kriteriji u sukobu sa strukom ili bez utemeljenja u struci. Kurikulska reforma prvenstveno je stručni problem. Ministrica je osjetila potrebu da kurikulum hrvatskoga jezika uputi među ostalim u HAZU. Međutim, u Akademiji nema posebnih stručnjaka koji se bave problematikom odgoja i obrazovanja, a ova reakcija akademika pokazuje da su oni iz svog znanstvenog kruga promatrali problematiku, ali bez uporišta u teoriji kurikula na kojoj se moraju temeljiti sve rasprave o promjeni odgojno-obrazovnog sustava, što nam pokazuju mnogi uspješni primjeri u Europi – objašnjava prof. Rosandić.
Teorija kurikula, nastavlja, ima dugu tradiciju i mnoge su europske zemlje po toj teoriji već preoblikovale svoje školske sustave, ali ne i Hrvatska.
– Mi u tom smislu kasnimo i rasprave koje vodimo na jedan su način zakasnjele, pokazuju da oni koji raspravljaju o potrebi reforme ne poznaju teoriju kurikula. Prije svega, koji se sadržaji mogu unijeti u sustav odgoja i obrazovanja i prema kojim kriterijima – kaže prof. Rosandić.
Koliko poznata, kurikulska je teorija i vrlo komplicirana jer ulazi u područje najsuptilnijih odgojno-obrazovnih pitanja, upozorava. Nije, naime, dovoljno poznavati samo sadržaj koji ulazi u proces nego i cijeli odgojno-obrazovni proces s njegovim zakonitostima. Primjerice, je li sadržaj koji treba uvrstiti u proces obrazovanja prilagođen recepcijskim mogućnostima učenika. Bez poznavanja znanstvenih disciplina iz područja edukologije – uvjerava profesor – dolazi do nesporazuma između onoga kome su namijenjeni novi sadržaji i mogućnostima ostvarivanja.
To su, po Rosandiću, suptilna pitanja koja se ne mogu rješavati usputno. Jednako kao ni popis lektirnih djela koja bi učenici trebali čitati, a koja su u dosadašnjoj raspravi o kurikularnoj reformi prolazila kroz najburnije polemike.
Akademici, primjerice, traže da se Kranjčević, Ujević, Nazor, Andrić uvrste u obaveznu lektiru. Rosandić ističe da se ta djela proučavaju u nizu monografskih nastavnih jedinica. Akademici također traže da učenici čitaju barem jedan od dva romana – “Kiklop” Ranka Marinkovića ili “Mirisi, zlato, tamjan” Slobodana Novaka. I ruski pisci Josif Brodski, Viktor Pelevin i Ljudmila Ulicka morali bi, po njima, biti u izbornoj lektiri.
Akademik Mislav Ježić dao je u recenziji hrvatskog jezika izdvojeno mišljenje, u kojemu stoji: “Priloženi prijedlog lektire velikim dijelom ne bi bio loš kada većina ključnih djela ne bi bila u izbornoj lektiri. (…) Marulić ovaj put jest u obveznoj lektiri, ali Biblija (u izboru) nije. A tko može razumjeti ‘Juditu’, ‘Suzanu’, ‘Davidijadu’ ili ‘Evangelistarium’ Marulićev bez Biblije?”
– Akademik Ježić promatra nastavu hrvatskog jezika i književnosti iz svog znanstvenog kruga i smatra dakle da bi Bibliju trebalo uključiti kao cjelovito djelo u nastavu. To nije moguće. Učenicima treba ponuditi biblijski tekst i otvoriti mogućnost za njegovo cjelovito čitanje prema vlastitom izboru. Čitanje Biblije kao cjelovita djela u nastavi danas nije primjereno tražiti – smatra prof. Rosandić.
Slično navodi i o Marulićevoj “Juditi”.
– Mi sada govorimo o krizi čitanja. Ako se Marulićevo djelo kao cjelovito ponudi učenicima u prvom razredu srednje škole, nastat će veliki nesporazumi jer učenici nisu spremni samostalno čitati to djelo. Ali odabrani odlomci “Judite” ulaze u nastavu književnosti i na tome se pokazuje što je “Judita” značila u vremenu u kojemu se pojavila – objašnjava prof. Rosandić.
Osobno poznaje neke od akademika, nekima je bio i profesor, no tvrdi – akademici su stručnjaci u svojim disciplinama, a u ovo područje ulaze amaterski.
Sličan amaterski pristup primjećuje i u izboru osoba koje ulaze u ekspertne radne skupine za reformu, zbog čega se svaki put zapita – koje su njihove znanstvene kompetencije da bi se bavili teorijom i praksom kurikula?
– Postoje li osobe u pojedinim povjerenstvima koje imaju objavljene radove ili samo iz svojih matičnih disciplina promatraju sustav, bez uporišta u temeljnoj kurikulskoj teoriji koja pripada odgojnim znanostima? Nije dovoljno poznavati sadržaj disciplina, mora se poznavati i pedagoška transpozicija tih sadržaja. Ne bih pojedinačno govorio o osobama, javnost je imala priliku čuti njihova imena i stavove. Samo neka se provjeri koje su kompetencije osoba koje se javljaju kao potencijalni reformatori sustava. I imaju li osobe koje kritiziraju predložene kurikulske dokumente odgovarajuće znanstvene kvalifikacije, bibliografiju koja se odnosi na kurikulsku teoriju – kaže prof. Rosandić. Prema njemu, prva je skupina (ERS) Borisa Jokića bila interdisciplinarna, sastavljena od teoretičara i praktičara, a samom voditelju te skupine prof. Rosandić dao je kritičke primjedbe na koncept nekoliko puta.
– Skupina Borisa Jokića napravila je predložak na temelju kojeg se moglo uspješno krenuti u oblikovanje kurikulskog modela. Nažalost, oni su zaustavljeni, iako je taj rad dugo trajao. Šteta što se to samo skinulo s dnevnoga reda, no takva nas politika diskontinuiteta prati od 90-ih do danas. Vidim da se stalno stvaraju novi zapleti i oko reforme i oko izbora novih osoba koje bi je vodile, a u tom vrtlogu u kojem se nalazimo gubimo iz vida znanstvenu utemeljenost procesa. Mi jako puno kasnimo, čini se da smo jedina zemlja koja unazad toliko godina nije sredila svoj odgojno-obrazovni sustav na načelima kurikulske teorije – upozorava.
Po profesoru Dragutinu Rosandiću, reforma jest i političko pitanje i, nema sumnje, politika mora sudjelovati u reformi, no svoje prijedloge i primjedbe mora temeljiti na stručnim spoznajama o reformi.
– Jer, sama politika bez uporišta u znanstvenim temeljima ne može biti uspješna. Politika se mora temeljiti na spoznajama znanosti, u ovom slučaju odgojnim znanostima. I reforma u kojoj sam sudjelovao 90-ih godina zaustavljena je ne po stručnim, nego po političkim kriterijima. Sada se opet događa isto, jer kao što se vidi, za kompetentne stručnjake mjesta nema. Umjesto njih, u reformu ulaze ljudi iz sasvim drugih područja i pobuda – zaključuje.
Kaže da će vidjeti svjetlo na kraju tog više od 20 godina dugog tunela u kojemu se školstvo našlo, u onome trenu kad se proces reforme vrati struci.