(Slobodna Dalmacija) Nakon ove površne dijagnoze većine nastavnih sustava u svijetu, upućujem sam sebi konkretno pitanje: kakvu školu bih poželio za svoje unuke (pa i za reinkarniranog sebe)? Cilj meni idealne škole bio bi da svaka mlada osoba postane maksimalno ono što već jest (a ne ono sto je “društvo” pripremilo za nju), da što prije i što više razvije svoje osobnosti i urođene talente – jer drugih nema na raspolaganju!
Kao prolazni član Posebnog stručnog povjerenstva (PSP) za kurikularnu reformu pri MZO, želim podijeliti svoje viđenje rada na reformi obrazovanja kada sam prihvatio premijerov poziv. Prvo iznenađenje bilo mi je (sigurno opravdana) nestrpljivost javnosti, jer inače ne vidim zašto bi srljanje u rokove bilo važnije od kvalitete obrazovanja?
Drugo, shvatio sam da je javnost bila iznimno zadovoljna (što je rijetka pojava) radom prethodnog “Jokićeva” PSP-a – pa zašto je onda prethodno? Pod pritiskom nije bilo prilike postaviti pitanje “što želimo postići i kako”, kao da je to već bilo “odrađeno”, što vjerojatno i jest.
Ali ako se na PSP-u radi samo o prilagodbi nekoj konvenciji i već zadanim smjernicama, ja sam beskoristan. A sada o obrazovanju, što je ništa manje nego kreiranje načina funkcioniranja društva – društvenog softvera, ilitiga kulture, piše u eseju za Jutarnji proslavljeni hrvatski biolog Miroslav Radman.
Svi žele obrazovni sustav koji će biti “uspješan” tako što će posredovati blagostanju društva i usrećiti učenike i nastavnike. To je izazov za sve zemlje i nitko, ni u jednoj zemlji, nije i neće u potpunosti biti zadovoljan sustavom obrazovanja – pogotovo onim elementarnim u porodici koje je u privatnoj sferi.
Razlog je što smo srećom svi različiti i imamo svoje specifične “mušice”, talente i potrebe, što znaju svi roditelji koji imaju više od jednog djeteta. Naučili su da nema recepta za sve! No, državni sustav naobrazbe trebao bi biti prilagođen duhu vremena i rješavanju problema koji će se neizbježno i nepredvidljivo nametati i sve brže mijenjati. Dakle, treba nam sustav stalne prilagodbe na neizvjesnu budućnost.
Evolucija je ključ
Zato me osobno motivira pokretanje “evolutivnog” sustava naobrazbe, jer bi takav sustav bio prilagodljiv, dakle fleksibilan, tako što bi omogućio visoki stupanj autonomije – to jest slobode – nastavnicima i đacima, profesorima i studentima.
Taj princip upotrebljavaju, možda i nesvjesno, engleski i američki koledži i sveučilišni kampusi s višestoljetnim trajanjem i rastućim prosperitetom. Akademski kampusi te vrste posebne su i vrlo moćne organizacije: to su otvoreni društveni sustavi, fleksibilni i otporni na političke promjene zahvaljujući autonomiji, uključujući i onu u kreiranju kurikuluma.
Budući da život, od bakterije do čovjeka, buja gotovo 4 milijarde godina, evolucija je evidentno superiorna metoda razvoja, a “izmislila” ju je priroda čiji smo produkt. Evolucija je jedina metoda rada koja nije ograničena znanjem, jer da jest, onda mi ne bi postojali (zato što nije bilo ljudskog mozga i znanja prije ljudi).
Mi tu superiornu metodu rijetko svjesno upotrebljavamo, jer evolucija – čiju jednostavnost ne razumije ni većina biologa – na žalost nije fundamentalni dio obrazovanja. Ali očito su je primjenjivali lideri Oxforda – daleko prije Darwinova prepoznavanja evolucije – pa tako Oxford traje i prosperira već deset stoljeća! Kada je shvatio evoluciju, Darwin je rekao da evolucija nije preživljenje ni jačeg ni inteligentnijeg nego najspremnijeg na prilagodbu.
Ključevi uspjeha principa evolucije u svemu, pa i u obrazovanju, su isti. Prvo je to fleksibilnost, bez robovanja formalnim principima pogotovo ako ograničavaju prilagodbu. Raznovrsnost i fleksibilnost su uvjeti za adaptaciju na promjene jer “promjena se može preživjeti samo promjenom” (Ashby-jev zakon). Raznovrsnost i fleksibilnost su uvjeti za adaptaciju na promjene. Zatim, raznovrsnost, kao posljedica fleksibilnosti, te autonomija, kao uvjet za fleksibilnost.
Onda na bogatu raznovrsnost (npr. edukativnih institucija) djeluje selekcija kroz slijed nepredvidljivih promjena, tako što uvijek netko ili nešto privremeno prosperira. Nasuprot nepredvidljivosti životnih i radnih uvjeta, jedina garancija (ali nikad stopostotna) preživljenja i prosperiteta je spremnost za inovaciju putem više-manje riskantnih promjena.
Hendikep naslijeđa
Iako su kruta i tvrdoglava principijelnost i netrpeljivost prema raznolikosti recepti za neuspjeh, nerijetko se percipiraju kao vrline čvrstog karaktera, dok se tolerancija i fleksibilnost percipiraju kao neodlučnost i karakterna slabost. Međutim, rigidnost i disciplina (na primjer u industrijskom procesu) potrebni su samo u egzekuciji već razrađenih planova za uspješnu proizvodnju kratkotrajnih produkata – ali svakako ne i u kreiranju novih planova i projekata, to jest promjena.
Radi emocija, nije produktivno sada i ovdje komentirati naslijeđenu kulturnu rigidnost a da se netko, po dužnosti, ne uvrijedi u ime naroda. U Hrvatskoj, tradicionalno smo navikli na odrađivanje tuđih planova, ali ne i na kreiranje svojih, pa malo zapinjemo. Ni krivi ni dužni, od “slavne prošlosti” naslijedili smo mentalitet kmetova i vazala.
Ovo nije ničiji grijeh pod uvjetom da se sada taj hendikep prepozna kao potencijalna kočnica razvoja. Udaljit ću se od ovog minskog polja u komentare mehanizma evolucijskog procesa koji stvara našu realnost, biološku i kulturnu, a posebno ekonomsku, zato što boljeg nema na vidiku.
A sada – u školu (i u PSP)! Fiksni kurikulumi prema nečijim, koliko god pametnim, receptima postaju ubrzo, i ubrzano, zastarjeli jer funkcioniraju obratno od spomenutih, praksom provjerenih, principa fleksibilnosti, adaptacije i stvaralaštva. Provedba i prakticiranje fiksnih kurikuluma demotivira i uspavljuje đake i nastavnike jer im ne ostavljaju dovoljno slobodnog prostora za osobni angažman. Tada, umjesto dinamične naobrazbe adaptirane pojedincu imamo ispunjavanje nastavnih programa.
Nakon ove površne dijagnoze većine nastavnih sustava u svijetu, upućujem sam sebi konkretno pitanje: kakvu školu bih poželio za svoje unuke (pa i za reinkarniranog sebe)? Cilj meni idealne škole bio bi da svaka mlada osoba postane maksimalno ono što već jest (a ne ono sto je “društvo” pripremilo za nju), da što prije i što više razvije svoje osobnosti i urođene talente – jer drugih nema na raspolaganju!
Pronaći aktivnost i profesiju za svoj urođeni talent je izvor osobne sreće, kao i društvu potrebne produktivnosti. Postati netko, ili nešto, što po svojoj prirodi nismo – osobna je tragedija. Vjerujem da bi primarna uloga škole trebala biti u otkrivanju individualnih talenata kroz susrete s raznim profesijama i aktivnostima – ukratko, “degustacija profesija”. Treba imati priliku okusiti. Da je Mozart odrastao u selu bez ijednog muzičara i muzičkog instrumenta, sumnjam da bi danas znali tko je Wolfgang Amadeus. Da je Tesla ostao u Smiljanu, itd…
Konkretno, unucima bih poželio škole s puno (barem 50%) osmišljenog slobodnog vremena za sportove i brojne praktične profesionalne aktivnosti. Prvo, time bi riješili problem pretilosti djece, metaboličkih sindroma i preranog dijabetesa. Istraživanje i poštovanje raznovrsnosti ljudske biologije (takve kakva je) za mene je najvažniji korak prema civiliziranom društvu (ovo je posebna tema…).
Takva škola omogućila bi nikada prerano traženje sebe i svog talenta. Urođeni talent lako se prepozna tako što se odmah zavoli odgovarajuća aktivnost. Kada pronađe svoj talent i razvija ga, dijete neizbježno dobiva na sigurnosti uz opravdano samopouzdanje i ponos na svoje sposobnosti te se zato lako otvara svijetu i učenju. Strah od neuspjeha u kulturi izrugivanja ranjava, zatvara i izolira dijete.
Protiv dosade
Kasnije, u gimnaziji, trebalo bi dobro pojasniti da se radi uspjeha nitko ne busa u prsa jer nije zaslužan za svoje sposobnosti već je imao sreće u lutriji gena i roditelja (ni jedno ni drugo nije odabrao, već su mu se geni i roditelji dogodili). Netko je imao peh s genima, netko s roditeljima, a netko s oba, a da nije mogao biti kriv. Dakle, za početak: ni zaslužan za svoj talent, ni kriv za svoje slabosti – ali odgovoran!
Poželio bih i visoki stupanj autonomije svakoj školi i sveučilištu, kao i svakom nastavniku i profesoru. To bi prirodno motiviralo nastavnika da daje sve najbolje od sebe (a to je jedino što može dati), uz tonus odgovornosti koja s time ide. “Američki sustav visokog školstva danas je najbolji na svijetu – zato što nema sustava!” zaključio je časopis The Economist 2011. godine s naslovnicom “Brains business” (biznis mozga/znanja).
Na koncu, važna stavka je i borba protiv dosade u učionicama! Dosada demotivira, posebno najtalentiranije đake i studente, kao i nastavnike: osjećaju da mogu – ali ne mogu! Reprodukcija činjenica je opsoletno “učenje” u vremenu interneta, dok je motiviranje učenja – učenje učenja – pravi izazov.
Na primjer: autorima udžbenika je “red” u strukturiranju i arhiviranju znanja jako važan, te se sve uči kronološkim redom “od samih početaka”. No, taj “red” je arbitraran i najčešće dosadan. Dijete treba imati slobodu stvaranja svog “reda” u pamćenju činjenica.
Nezrelo i neodgovorno se slave lokalne tradicije u nesportskom natjecanju s “tuđim” tradicijama: kurikularno učimo djecu robovanju slučajnosti geografije svog rođenja! Sram nas bilo! Kurikularno, đaci i studenti se godinama iscrpljuju čekanjem da ono što uče uspostavi vezu s mozgom i vremenom u kojem žive.
Povijest postaje interesantna tek kada smo toliko familijarni sa sadašnjošću da je želimo i možemo povezati s prošlošću. I memorija prošlosti treba preživjeti sadašnjost. No, ovo zanima majstore zanata, ali ne i početnike.
Naime, kronologija nije najlogičniji način učenja jer je do danog znanja moglo doći na bezbroj načina, a nametne se onaj koji je pukim slučajem bio prvi (ne nužno najjasniji, ni najbolji). No, đaci dobiju utisak da je taj kronološki slijed jedini mogući logični slijed čime propuste priliku za bolje razumijevanje putem svog osobnog razmišljanja. Krono-logično nije nužno logično, nego je opisno, i to kako kome padne na pamet.
Kada bi počeli učenjem sadašnjosti, onda bi umjesto pitanja “što slijedi” postavljali pitanje “kako je do ovog došlo” ili “kako znamo da je tako” te bi iz sadašnjosti – logikom – postepeno ušetali u prošlost koja bi postala interesantna jer je povezana sa sadašnjošću. I postalo bi jasno da se do istog znanja može doći na više načina – a to je već početak razumijevanja.
Ovu pretpostavku sam eksperimentalno provjerio kao profesor kolegija “Stanična biologija i fundamentalna onkologija” na pariškom sveučilištu René Descartes. Rezultat moje “obrnute kronologije” (iz sadašnjosti u prošlost) bio je spektakularan: moji studenti medicine bili su oduševljeni, zainteresirani i uspješni na ispitu. Ovo je samo jedan primjer kako sloboda nastave (koju sam si sam uzeo) može dovesti do evolucije nastave i uspjeha u učenju.
Je li ovo anti-kurikularna hereza? Da.
Nije fer? pa što onda!
A sada – pohvala eksperimentiranju! Znanstvenici moraju ekonomizirati u istraživanju nepoznatog. Prije velikog skupog eksperimenta rade se mali pokusni i jeftini “pilot-eksperimenti” čime se izbjegnu skupe stranputice. U pravilu se u politici i edukaciji ne prakticiraju pilot-eksperimenti nego se opasno eksperimentira direktno sa sudbinom milijuna ljudi a “eksperimentatori” nisu baš neki geniji (a i da jesu…).
Što bi falilo eksperimentiranju kurikularnim pilot-eksperimentima do kojih bi neizbježno došlo kada bi se kurikularnost liberalizirala? Pa neka rezultati pokažu koja verzija najbolje prolazi kod đaka i studenata sada i ovdje, i koliko će potrajati. Tako funkcionira evolucija s kojom se ničija pamet ne može mjeriti (jer bi taj pametnjaković trebao znati kako napraviti biljku, životinju i čovjeka od nule – ili recimo od atoma i molekula).
Da smo u savjetodavnom radu Povjerenstva mogli razrađivati teme (1), (2) i (3), možda sam mogao biti koristan. Ali, trebalo je u vrlo kratkom vremenu, pored svog redovnog danonoćnog posla, doći do “rezultata”, to jest dokumenata koji se nastavljaju na rad prethodnog Povjerenstva, jer inače nije fer…
I nije fer, pa što? Nije ni relevantno, jer kurikulum nije radi politike ni članova povjerenstva (prekasno je za njih) nego radi učenika (svih učenika, bez obzira na životnu dob, etničko ili familijarno porijeklo). Relevantno je kako doći do boljeg obrazovanja i bolje budućnosti.
Čuvajte se docilnosti
Nobelovac Albert Szent György rekao je ovo: “Budućnost će nam biti kakve su nam škole danas”. Pohađao je gimnaziju u Budimpešti iz koje su u svega desetak godina izašla četiri američka nobelovca. Vjerojatno je ta gimnazija bila različita od ostalih tako što je iz nekog razloga privlačila talentirane i motivirane nastavnike, a onda i učenike, koji su zajednički učili tijekom nastave i usavršavali je (kao sada škole u Petnici i Višnjanu te “Ljetna škola znanosti” započeta u splitskom MedILS-u).
A onda su ti nastavnici išli u penziju i došli su neki novi, možda manje talentirani, ili možda s nametnutim fiksnim kurikulumima i novim prioritetima… Očito, Oxford i Cambridge su bolje prošli kroz svoje krize, jer nema evolucije ničega bez promašenih pokušaja (takozvanih neuspjeha) čiju cijenu plate i oni koji nisu griješili (kao i njihova djeca)!
A na kraju krajeva, znate što? Raznovrsnost radi! Nisu ni sve loše škole nužno loše za svakoga. Postoji svojeglavo učenje motivirano buntom protiv loše škole! A bunt je puno bolji za zdravlje i za učenje nego depresija. Eto, moja generacija nije tako loše prošla: imali smo gušta buniti se protiv diktature koja nam je to dozvoljavala. A sada je bunt nepristojan jer u demokraciji diktator je javnost (koja, izgleda, ne radi u svom najboljem interesu nego joj je do zabave).
Zato, djeco, čuvajte se škola političke korektnosti i docilnosti. Dosadne su i opasne jer ne rade za vas nego za one koji vas žele kontrolirati. A što se izvrsnosti tiče, gore su mi škole iz kojih izlaze glupi odlikaši nego one gdje ima đaka sa slabim ocjenama. Ti sa slabim ocjenama barem znaju da moraju zasukati rukave i – dobro promisliti, a oni prvi će upropastiti državu.
Sada sigurno mislite: ovo što čitam nema veze s realnim životom, ovo je utopija. Naravno da je. Ali nije važno stići do utopije (dobro znamo gdje ćemo svi završiti svoje putovanje). Nego je važno kuda idemo, čemu stremimo. Autor Moby DickaHerman Melville je rekao: “Draže mi je ne uloviti veliku ribu nego uloviti malu”.