(Peščanik) Najnovija epizoda serijala pod naslovom „Istjerivanje zlih duhova iz NDH“ – sapunice što se već četvrt stoljeća uspješno prikazuje u prajmtajmu hrvatskoga društvenog života – odigrala se u Šibeniku. Glavni junak je ravnatelj tamošnje Tehničke škole Josip Belamarić koji je zabranio da se u školskim prostorijama postavi izložba „Anne Frank – povijest za sadašnjost“ što ju je priredila organizacija komplicirana naziva: Hrvatska edukacijska i razvojna mreža za evoluciju i sporazumijevanje (HERMES).
Preciznije, ravnatelj Belamarić odbio je da se u sklopu izložbe, uz 32 „nesporna“ panela, izvjesi šest panela koji se odnose na Drugi svjetski rat na teritoriju Hrvatske. „Mi smo htjeli izložbu o Anni Frank i holokaustu, a ne o ustašama i partizanima“, obrazložio je svoju odluku ravnatelj Belamarić. „Na tim panelima su ustaše prikazani kao koljači, a partizani kao cvijeće“, dodao je. „Zašto nisu prikazani Bleiburg, Goli otok i sve one jame gdje su partizani ubijali Hrvate bez suđenja?“, podvukao je.
Organizatori su nakon toga demontirali preostale („nesporne“) panele izložbe – koja će, inače, biti prikazana u stotinama škola u 40 zemalja – te napustili Šibenik. Njihova zgranutost mogla je biti utoliko veća što se „sporni“ paneli uopće ne bave partizanima, već prikazuju sudbine židovskih djevojčica i dječaka u NDH – Lee Deutch, Vojka Sterka i Ota Konsteina – dok se na jednome od panela podsjeća na hrabrost Diane Budisavljević koja je iz logora diljem Hrvatske spasila oko 12.000 djece, pretežno srpske nacionalnosti.
Potpisanome novinaru to je bio povod da kontaktira hrvatskoga ministra obrazovanja Pavu Barišića i zatraži odgovore na nekoliko pitanja. Presreo ga je na ulici, taman kada je ovaj, okružen brojnom garniturom suradnika, napuštao zgradu Ekonomskog fakulteta u Splitu, gdje je boravio u protokolarnom posjetu.
„Kako ćete reagirati na slučaj u Šibeniku?“ pitao je potpisani novinar.
„Kakav slučaj u Šibeniku?“ uzvratio je ministar Barišić.
Potpisani novinar potom je ministra Barišića upoznao s potankostima šibenskoga slučaja.
Uočio je upadljivo olakšanja na ministrovu licu, čak su mu se kutovi usana razvukli u blagi osmijeh, jer je ovaj – pretpostavio je potpisani novinar – zacijelo očekivao pitanja o tome kako je plagirao svoje znanstvene (filozofske) radove, prepisujući čitave pasuse bez znakova navoda i spominjanja originala, ili kako je dodjeljivao izdašna sredstva iz državnog budžeta za znanstvene skupove koje je osobno organizirao i za znanstvene časopise koje je osobno uređivao, s čime ga novinari u zadnje doba nemilosrdno spopadaju. A učinilo mu se i da iz ministrova pogleda isijava enigma: Who the fuck is Anne Frank?
„I? Što kao ministar obrazovanja kanite poduzeti povodom slučaja školskoga ravnatelja Josipa Belamarića i zabrane izložbe o Anni Frank?“
„Prikupit ćemo sve relevantne informacije, a nakon toga razmotriti situaciju i donijeti odgovarajuće odluke…“
„Pa ja sam vam upravo izložio sve relevantne informacije.“
„Ne mislite valjda da bih se ja kao ministar trebao informirati na ulici? Postoje za to službeni kanali…“
„Ali već danima ne reagirate na sramotni skandal u Šibeniku. Zar niste svjesni kolika se šteta time nanosi Hrvatskoj?“
„Kakva šteta?“
„Šteta koja nastaje kada se normalizira negiranje holokausta, gospodine ministre. Kada se ova zemlja – čak i ako zanemarimo trovanje naroda ustaškom propagandom – dovodi u status međunarodne nakaze. Događaj u Šibeniku, na primjer, jedan je od razloga zbog kojih je Koordinacija židovskih općina odbila sudjelovati na komemorativnim skupovima što ih organizira hrvatska vlast povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust, 27. siječnja.“
„Zbilja? Nisam to znao…“
„Poricanjem genocida koji je počinjen u Nezavisnoj državi Hrvatskoj bave se zadnje ideološke protuhe i mračnjaci. Manja je nesreća, međutim, kada to na svoju ruku čini jedan fanatizirani ravnatelj škole, a mnogo veća kada ga u tome podupire izvršna politička vlast, koju vi reprezentirate.“
„Oprostite, ja nikoga ne podupirem…“
„Ukoliko nemate primjedbi na postupke ravnatelja javne obrazovne ustanove, dok ovaj otklanja mogućnost da do učenika dopre informacija kako su Pavelićeve ustaše sistematski ubijali Srbe, Židove, Rome i ostale, znači da kao ministar obrazovanja stojite iza njegovih zamisli.“
„Ja stojim na ulici, gospodine, dok me vi zaskačete pitanjima, od kojih su meni mnoga nerazumljiva…“
„Kakav je vaš osobni stav o združenim naporima da se NDH ‘dezinficira’ od svoje nacističke biti? Da se ona službeno fikcionalizira u hermafroditskom izdanju: i kao ustaška i kao antifašistička? Drugim riječima, što mislite o sve učestalijim slučajevima poricanja zločinačkog karaktera ustaške države? Ne ove današnje, već one iz četrdesetih godina prošloga stoljeća…“
„Na kakve to učestale slučajeve mislite?“
„Na primjer onaj slučaj kada ste osobno pisali znanstvenu studiju o Juliju Makancu, ministru prosvjete u NDH, glorificirajući njegovo filozofsko djelo, a potpuno prešućujući njegovu ulogu u zločinačkom nacifašističkom režimu. Pa ste nakon toga postali ministar obrazovanja.“
„To je zanimljivo filozofsko pitanje. S jedne strane, posve je neprikladno, i čak u dobroj mjeri gadljivo, da ministar jedne demokratske zemlje bude netko tko je pisao hvalospjeve članu kvislinške ustaške vlade, ne spominjući da je taj bio član kvislinške ustaške vlade. S druge strane, da nisam pisao hvalospjeve članu kvislinške ustaške vlade, ne spominjući da je isti bio član kvislinške ustaške vlade, vjerojatno ne bih postao ministar u vladi demokratske Hrvatske. Priznajem da me kao filozofa i humanistu taj paradoks silno intrigira, iako još nisam došao do rješenja. S treće strane, kao ministar nemam ovlasti donositi odluke o svojim ranijim postupcima. Prošlost je teško pitanje.“
„Ali možete donositi odluke o aktualnim stvarima. Što dakle namjeravate poduzeti povodom sramotnoga šibenskog skandala?“
„A što bih trebao poduzeti?“
„Znate li, na primjer, što bi učinio ministar obrazovanja u Njemačkoj da neki školski ravnatelj, zbog revizionističkih pobuda, zabrani izložbu o Anni Frank i holokaustu?“
„Što bi učinio?“
„Iz istih stopa bi toga ravnatelja smijenio! A nije isključeno da bi protiv njega podnio kaznenu prijavu policiji i državnome tužilaštvu, jer se u pristojnim zemljama poricanje genocida smatra govorom mržnje. Kanite li vi možda poduzeti nešto slično?“
„Ne pada mi na pamet!“
„Zašto, zaboga?“
„Ne dam se ja više navući na tanak led“, slavodobitno se cerio ministar. „Postupim li kao što bi postupio njemački kolega, optužili bi me za plagijat!“
Razoružan odgovorom, potpisani novinar tupo je zurio u sugovornika, ostavši bez teksta, pa čak i bez tuđeg teksta kojeg bi mogao prepisati.
Još veća konsternacija, međutim, mogla se uočiti na licima znatiželjnika što su se okupili u prilično velikome broju, promatrajući potpisanog novinara kako nasred ulice razgovara s krepanim gušterom kao da je ovaj ministar obrazovanja.