U OŠ Vijenac u Osijeku nema domaće zadaće. Učenici, profesori i roditelji pričaju nam zašto je to genijalno

(Telegram) Stjepan Sokol bio je mladi profesor kad je sedamdesetih stigao u osječku Osnovnu školu Vijenac. Bilo je dosta očito da je drukčiji. Nije se zadovoljavao protokolom i formama, mislio je da može bolje od onoga što je pružao tadašnji obrazovni sustav. Očajnički je htio mijenjati stvari. “Oduvijek sam težio nečem drugačijem, želio sam napraviti kvalitetniju nastavu, pomoći učenicima da dođu do više razine. Tada, sedamdesetih kada sam tek počeo raditi u školi, nisam bio zadovoljan onime što sam vidio”, priča.

Danas, više od 40 godina kasnije, Vijenac je jedina škola u Hrvatskoj koja je svojim učenicima i učiteljima zabranila domaću zadaću. Barem onu klasičnu, zbog koje roditelji sa svojim klincima znaju satima sjediti za kuhinjskim stolom, rješavajući nešto što ne kuže ni oni ni djeca. A sve je počelo s gospodinom Sokolom i onim prvim nemirom koji je osjetio kad je prvi put stigao u Vijenac.

Potpuno skamenjeni roditelji

“Dobivši prvu generaciju 1973. probao sam na razne načine unaprijediti i osuvremeniti nastavu. Već tada mi je bilo jasno da je glavni problem taj što su učenici bili previše zatrpani domaćim zadaćama. Odmah u početku sam ih smanjio, a povećao sam rad na satu. Kada sam počeo raditi s drugom generacijom učenika 1977., odmah sam na prvom roditeljskom sastanku roditeljima objasnio da djeca kod mene neće imati domaću zadaću, već samo u iznimkama.

Roditelji su isprva bili skamenjeni, ali kad sam im sve obrazložio i dao im upute kako se odnositi prema djetetu, vrlo brzo su uvidjeli prednosti”, priča Sokol, koji je desetljećima kasnije postao ravnatelj škole. A tada su uslijedile ozbiljne promjene.

Zadatke rješavaju s nastavnicima, ne dovlače ih kući

Danas je ravnateljica škole Vesna Vrbošić. I još uvijek njeguje sistem koji je Sokol postavio prije 12 godina. U Vijencu djeca za zadaću ne dobivaju ocjenu niti plus ili minus. To ne znači da ne uče i ne rade, no, poanta je da ih se motivira na nastavi, da im se prilagode zadaci i da ih uvijek riješavaju sa svojim nastavnicima, a ne da ih dovlače kući. “Ovakav način rada učenike rasterećuje od klasičnih domaćih zadaća, daje im više vremena za učenje i bavljenje izvanškolskim aktivnostima, druženje s prijateljima i provođenje vremena s obitelji”, objašnjava Vrbošić.

Iako je u samom početku bilo nekih skepsi, danas u toj školi nitko nema dvojbe je li ovo bio pravi pristup. “U početku, kada smo 2004. godine započeli, neki su učitelji bili zabrinuti hoće li djeca postizati slabiji uspjeh. No, pokazalo se da su učenici postali motiviraniji, jer više nije bilo prisile. Učenicima pristupamo individualno, što znači da su zadaci koje dobivaju prilagođeni njihovim mogućnostima, kroz više su razina.

Žele ih naučiti da preuzmu odgovornost za svoj napredak

Svatko bira i rješava zadatke prema svojim mogućnostima. Recimo, oni kojima ide bolje i koji su lakše savladali gradivo odmah rješavaju zahtjevnije zadatke i ne zamaraju se onima koje znaju da će lagano riješiti. I redovito se pripremaju za sljedeći sat prema uputama koje dobiju od učitelja”, priča ravnateljica, koja kaže da je jedan od ciljeva učenike naučiti preuzimanju odgovornosti za svoje rezultate te da shvate kako će ulaganjem većih napora i rezultati biti bolji. Učitelji su ti koji će ih voditi na putu prema uspjehu, kaže, i oni preuzimaju tu odgovornost.

“Kada neki čuju da su naša djeca oslobođena klasičnih domaćih zadaća automatski misle da oni ništa ne rade, ali to apsolutno nije točno. Naša djeca puno vježbaju i rade, ali zato što to sami žele. Nitko ih na to ne prisiljava. I to je bit cijele priče. Naš cilj je da djeca budu motivirana za rad, da samostalno vježbaju i uče, a da s roditeljima provode kvalitetno slobodno vrijeme“, ističe Vrbošić.

‘Stignem učiti, baviti se sportom i družiti se s frendovima’

Iako sistem zvuči divno u teoriji, jedini koji stvarno mogu posvjedočiti o njegovom stvarnom učinku su učitelji, roditelji te, naravno, klinci. Jedna od njih je i 13-godišnja Ema Lang, učenica sedmog razreda. “Frendovi s treninga mi često kažu: ‘Blago tebi! Mi imamo hrpu domaće zadaće i jedva stignemo kod kuće sve napraviti’. No, kod nas to funkcionira vrlo jednostavno. Na primjer, dobijemo listić iz hrvatskog jezika i krenemo ga rješavati na satu. Ako ne stignemo sve riješiti, nastavnica nam kaže da možemo dovršiti kod kuće, ali i ne moramo.

No, mi se uvijek potrudimo što više napraviti na satu”, objašnjava Ema. Ista stvar vrijedi i za 13-godišnju Ivanu Kovač. “Kada dođem kući stignem sve ponoviti, otići na trening odbojke i podružiti se s prijateljima. Nema šanse da bih stigla sve naučiti kod kuće i baviti se sportom da još moram pisati i domaće zadaće”, priča Ivana, kojoj je najdraži predmet kemija i kaže da bi voljela upisati matematičku gimnaziju. Stjepan Pećar ima 12 godina i kao jednu od prednosti ističe pomoć na koju može računati ako zapne na satu s rješavanjem nekog zadatka.

U početku su profesori bili dosta zabrinuti

“Ako nešto baš ne stignem na satu onda to dovršim kod kuće, ali to je rijetko. No, ako ne stignem ni kod kuće to napraviti to ne znači da ću dobiti minus ili nešto, nego jednostavno zajedno dovršimo na satu”, priča Stjepan koji ide i u glazbenu školu. Kad je sustav još bio na samim počecima, neki učitelji su bili prilično zabrinuti. Toga se najbolje sjeća tadašnji ravnatelj Sokol koji je eksperimentalni program počeo uvoditi 2004. Tada je u priču bilo uključeno nekoliko profesora, a Sokol se sjeća kako ništa nije išlo glatko.

“Postajala je bojazan, pogotovo od profesora matematike, hrvatskog i stranog jezika. No, kada sam im konkretno na nastavi pokazao sistem rada i dokazao da rezultati mogu biti bolji od onog što su oni postigli, promijenili su mišljenje. Jedna mi je kolegica, vrhunska matematičarka, priznala da nije mogla vjerovati kada je naslijedila moj razred koji je matematičke zadatke riješavao za 25 minuta, dok je drugima za isto bilo potrebno 45 minuta”, priča. Nakon godine dana, kaže, na takav način počela je raditi cijela škola.

Koga ocjenjuju – učenike ili roditelje?

Postoji još jedan razlog zašto je ovaj sistem možda bolji od onog tradicionalnog, koji još uvijek njeguju sve ostale škole u Hrvatskoj. Na njega podsjeća učiteljica razredne nastave Renata Rako koja u toj školi radi već 15-ak godina. “Prije ove radila sam u školi koja funkcionira po starom principu i cilj je uvijek bio napraviti sve u udžbeniku te da dijete ispiše cijelu radnu bilježnicu i riješi sve zadatke.

Događalo se da su neki uspjeli napraviti sve u školi, a drugi su zadaće nosili kući gdje su morali riješiti dvije do tri stranice nekakvih zadataka koje nikad ne bi razumjeli. Tada bi se u priču uključivali roditelji koji bi ih s njima rješavali. A onda bi djeca došla u školu, pa je moj zadatak bio da pregledam i ocijenim taj uradak. No, ono što bi me mučilo jest – koga ja ocjenjujem? Jer, znala sam da je ta zadaća rezultat učenika i roditelja”, uspoređuje Rako svoje prijašnje iskustvo sa sadašnjim načinom rada.

Zadaci prilagođeni njihovim mogućnostima

“Danas, gotovo sve što imamo napravimo u školi, a ako netko nije nešto dovršio to može napraviti doma, ali bez ičije pomoći. Onu djecu koja neke zadatke nisu uspjela napraviti ni u školi, nema smisla tlačiti da doma dodatno rješavaju zadatke koji im nisu jasni. Naravno, imamo i dopunsku nastavu u koju se mogu uključiti svi učenici i pitati ako im nešto nije jasno. Prije svakog sata djeci kažem što ćemo toga dana učiti, što je cilj tog sata, a onda se oni trude postići maksimum.

Ne dobivaju silnu količinu zadataka, nego su zadaci prilagođeni njihovim mogućnostima. I uvijek im naglašavam, ako im nešto nije jasno da pitaju nas, a ne roditelje, jer smo mi zato ovdje”, kaže učiteljica. Uvjerena je da su ove generacije djece u njihovoj školi sretnije, a većina ih je uključena u razne školske i izvanškolske aktivnosti, što im ovaj način rada i dosta bezbolno omogućuje.

Maksimalno iskorištavanje školskog sata

Učitelji se slažu da ovaj način omogućava učenicima da maksimalno iskoriste svih 45 minuta na nekom predmetu. “Nevjerojatno je koliko su motivirani i traže dodatne sadržaje”, pričaju učitelji. Zbog ovog načina rada, kažu, nema ni popravnih ispita, učenici su motiviraniji, a cijela atmosfera u školi je opuštenija i ležernija. “Mi želimo da djeca uče sadržaje, a ne da rješavaju zadatke samo da bi zadovoljili formu.

Kada i nešto rješavaju kod kuće sigurni smo da su te sadržaje svladali u školi. Djeci pristupamo individualno, a oni imaju mogućnost izbora žele li nešto dodatno riješiti kod kuće ili ne”, naglašava učiteljica prirode, biologije i kemije Kristina Rajlić koja je sedam godina u ovoj školi. Ima kćer koja ide u šesti razred u drugoj školi, stoga je u mogućnosti usporediti dva različita sistema rada.

‘Moje dijete ne osjeća stres ni pritisak od učenja’

“Kćer mi, recimo, zna dobiti da riješi 5 stranica radne bilježnice iz nekog predmeta. No, ona to gradivo nije naučila nego uz pomoć udžbenika rješava zadatke”, objašnjava Rajlić. Roditelji su ovim sistemom u školi zadovoljniji i manje opterećeni, jer se, kažu, ne događaju situacije da dijete dođe doma sa zadaćom koju ni ono ni roditelj ne zna riješiti. Mama Ivana Razumović, koja ima sina koji ide u peti razred u OŠ Vijenac zasad vidi samo pozitivne učinke.

“Moj sin redovito uči svaki dan, u školi riješi zadatke koliko stigne, a ako želi može ih dovršiti doma, ali i ne mora, to baš nitko ocjenjuje. Na taj način mu ostaje puno više vremena za ponavljanje i učenje onoga što mu ide slabije. Recimo, u prvom razredu je imao dosta problema s početnim pisanjem i puno smo više vremena posvećivali tome, no zato nije gubio vrijeme na ono što mu je išlo dobro. Na ovaj način ima više vremena posvetiti se svojim interesima, a ono najbitnije – dijete ne osjeća stres ni pritisak od učenja. Zna zašto mora učiti, uči ono što mu ne ide i ono što ga zanima, a ostalo ponovi”, objašnjava mama kako to funkcionira u praksi.

Postižu bolje rezultate u srednjoj školi

Kaže da joj se prijatelji čija djeca idu u druge škole žale kako su im klinci stalno umorni i nemaju koncentracije kada nakon cijelog dana rade domaće zadaće, stoga naprosto nemaju volje za učenjem i nisu motivirani.Ana Pećar, mama gore spomenutog Stjepana, naglašava da je ovakvim načinom rada lakše jer nema sankcija ako dijete doma nešto i ne napravi. “Stjepan doma uči i ponavlja gradivo. Ima vremena posvetiti se onome što mu lošije ide ili predmetu iz kojeg želi imati bolju ocjenu. Nema presinga da se nešto mora i to kod djece rezultira većom odgovornošću. Naglašavam da doma ne učim s njime, on sve sam radi, a ja ga kao roditelj samo usmjeravam i podsjetim je li nešto naučio.

Često od drugih roditelja čujem da moraju satima sjediti s djetetom, što mislim da je pogrešan pristup jer dijete mora učiti, a ne ja. Na ovaj način djecu se potiče da budu samostalniji i svjesniji kako sve ovisi o njima samima te ih potiče ako žele bolje ocjene da se moraju više potruditi. Ono što je ova osnovna škola uspjela postići, tvrde, jest veće znanje i uspjeh učenika u kasnijem školovanju. “Učenici koji su u našoj školi prolazili s dobrim ili vrlo dobrim uspjehom većinom postižu bolje rezultate u srednjoj školi. I dok se drugi samo bore za ocjenu, oni se bore za znanje i puno su samostalniji. Sve je to utjecalo na ukupno ozračje u školi“, priča gospodin Sokol.