Ministar Vedran Mornar “nije se snašao”

(H-Alter) Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar zasad je poznat javnosti tek po kenjkavom bauljanju po najvažnijem resoru za sadašnjost i budućnost Bijedne Naše.

Budući da Vlada čiji je član već broji sitno i do redovnih parlamentarnih izbora (izvanredni nisu izgledni), na kojima će jamačno pokupiti „pakrački dekret“, teško je pretpostaviti da je Mornar u idućih godinu i kusur uopće kadar u svom resoru reformski učiniti nešto za pamćenje. Tim više, jer mazohistički pokorno gleda kako mu financijski nadređeni nemilosrdno krešu proračun. Uskoro će mu ostati tek toliko da može (?) isplatiti smiješno niske plaće prosvjetarima i minimumov minimum hladnog pogona.

Ministar, koji se – tek što je zasjeo na luksuznom četvrtom katu unajmljenog staklenjaka na Sveticama – „proslavio“ iznimno sekularno nadahnutim (sat i pol!) brifingom kod zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, ipak bi mogao biti itekako koristan žiteljima balkanskog kiflića, a da to porezne obveznike košta nula kuna. Bez ikakve odgojno-obrazovne štete za djecu, primjerice, moguće je izbaciti iz učeničkih torbi najmanje polovicu uglavnom neprimjerenih školskih knjiga i prilagoditi nastavne planove i programe. Mjera je ono što mlade čeka sutra, jer će demokratski razvitak, znanost i tehnološki izazovi iz temelja, radikalno promijeniti sada poznati svijet.

To podrazumijeva slobodno i kritičko promišljanje, sumnju u vrijednosti zadane tradicijskim, svjetonazorskim, pa i moralnim dogmama. Umjesto pedagoške reinterpretacije već prevladanih spoznaja, slobodan će, kritički pristup sadržajima i metodama poučavanja gurnuti u školski muzej najveći dio današnje odgojne i obrazovne prakse. Ministar Mornar, međutim, ne radi na školi za sutra niti se osobito trsi suzbijati neprimjeren pedagoški teror nad đačkom populacijom. Uz mrvicu truda i agilnosti, dalo bi se mnogo učiniti i bez mnogo novca.

Zašto je država morala spiskati blizu pola milijarde kuna za novu generaciju udžbenika za školsku 2014./15. godinu, ako u njima nije ništa sadržajno promijenjeno!? Možda tu i tamo koji zarez. Je li bilo za glavu podrediti tu gomilu knjiga novom hrvatskom pravopisu, koji je prethodni ministar Željko Jovanović naručio od skupine mlađih stručnjaka Instituta za jezik i jezikoslovlje te ga samovlasno „ozakonio“ za službenu uporabu u školama? Kao i novi dizajn velikih pisanih slova, što je predložila skupina s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu.

Sve je to oktroirano u pedagoškoj praksi, a prethodno nije bilo javne rasprave niti je postignuta suglasnost o „novotarijama“ među samim stručnjacima. Možda su dobrodošle, možda i nisu. Nikom nije ni na pamet palo, slučajno, pitati što roditelji misle o svemu, koji će zajedno s ostalim poreznim obveznicima platiti „reformu“. Ni o tome se ministar Vedran Mornar ne izjašnjava, a morao bi. To mu je posao.

Nema nikakve pedagoške logike niti zdravstvenog opravdanja da sedmogodišnje/osmogodišnje dijete u prvom/drugom razredu pučke škole tegli na leđima torbu s prosječno pet i pol kilograma udžbenika, radnih bilježnica, zbirki zadataka, čitanki… plus pernica, razredne papuče, tenisice za tjelesni, mapa i pribor za likovni, boca s vodom da ne dehidrira na nastavi…

Mladež se već od pelena neusporedivo bolje snalazi i od učitelja i od svojih roditelja u globalnoj učionici elektronike i razvijene vizualne kulture. Eto posla za ministra Mornara. Tim više, jer dolazi s Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu (prethodni ministar bio je neostvareni medicinar), pa mu moderno elektroničko posredovanje znanja ne bi smjelo biti strano. U svaku se generaciju udžbeničkog papira utuče pola milijarde kuna poreznih obveznika, plus stotine milijuna divizijama kojekakvih (začudo, uvijek istih!) autora, recenzenata, lektora, izdavača, tiskara… A obvezno pučko školstvo, kao na tekućoj traci, proizvodi neizlječive pacijente ortopedskih klinika.

Ministar Mornar bi korisnije postupio u svom resoru – za dobrobit školstva i budućih naraštaja – da se pozabavio tim temama umjesto hodočašćem na noge kardinalu Bozaniću. Što zagrebački nadbiskup ima s javnim školstvom!? Baš ništa, kao što u sekularnoj državi i ne smije imati. Novac za problematične nove/stare školske knjige komotno se, da je državne pameti i političke volje, već prošle jeseni moglo preusmjeriti u moderno elektroničko posredovanje znanja. Ovako, mogu se na prste nabrojati pametne ploče u školama, elektroničke učionice, tableti na đačkim klupama… Prevladava žuto-crna ex cathedra tradicija s cijelom lepezom pedagoške represije, radi bubanja faktografije napamet.

Svijet komunikacija postao je velika učionica u kojoj više nema mjesta teškim torbama nakrcanim bezveznim činjenicama, koje ne trebaju napamet znati ni diplomirani specijalisti. U razvojno potentnom demokratskom društvu, koje njeguje slobodno, kritičko i inovativno mišljenje, nema mjesta školi bubanja napamet i reproduciranja zapamćenog za ocjenu. Javna škola nije vjerska zajednica, pa joj se ne smije dopustiti da neupitnim dogmama uskraćuje budućnost djeci i mladeži.

Zašto bi dijete u drugom razredu osmoljetke moralo dobiti jedinicu iz Prirode i društva, ako ne zna godišnje doba u kojem se sadi vinova loza (jesen) ili koji je to vrag ognjobranac/ognjogasac (njemački izvornik Feuerwehrmann).

Može li ministar Mornar ili tko iz njegove savjetničke ergele u Agenciji za odgoj i obrazovanje zdravorazumski objasniti što nedostaje vatrogascu!? Tko kaže da ognjobranac/ognjogasac (kojega više nitko normalan tako ne imenuje!) bolje gasi požare od vatrogasca, krugoval bolje svira od radija, munjovoz sigurnije prometuje od tramvaja, brzoglas bolje posreduje od telefona, zrakomlat/vrtolet dalje leti od helikoptera, a visokosjedeći podrepgledeći konjoregirac pouzdanije upravlja konjskom zapregom od kočijaša? Ima li tu ministar što reći?

Kome roditelji smiju prijaviti učiteljicu koja je djetetu prekrižila u bilježnici riječ vatrogasac i kao ispravnu napisala ognjogasac!? Takvoj učiteljici nije mjesto u javnoj školi ni autorima tih i sličnih nebuloza u obrazovnom programiranju. Osim, ako su kadri doslovno prevesti Planine Petra Zoranića na današnji standardni hrvatski jezik ili, hajde da im bude lakše, neku od silnih mandaljena pokornica iz toga, plus-minus, staroknjiževnog vremena.

Škola je prevažna, ali osjetljiva i ranjiva biljka da bi je neke političke, klerikalne ili s njima pupčano povezane interesne skupine držale kao taoca .Prevladava žuto-crna ex cathedra tradicija s cijelom lepezom pedagoške represije, radi bubanja faktografije napamet svojih interesa i nepedagoških manipulacija. Dok se već 24 godine u stalnom svjetonazorskom ratu grubo gazi ustavna sekularnost, škola je ciljano pretvorena u poligon nedoličnih iživljavanja parapolitike i dijela struke koji joj podilazi.

Ministar Vedran Mornar se nije snašao u svojoj temeljnoj ulozi čuvanja znanstvene utemeljenosti, digniteta i autonomije školskog sustava. Proglasio se nenadležnim za huligansko-kriminalne devijacije u sportu, osobito nogometu, nema nikakav nadzor nad time tko i što u nastavi vjeronauka govori djeci u javnim školama, ne sudjeluje u programskom osmišljavanju slobodnog vremena školske i studentske mladeži, pere ruke od politikantske zloporabe učenika (Županja, Zadar, Zagreb)… Njegov resor trpi okrutna silovanja, a on ni da malim prstom makne.

Kamo plovi Mornarov brod, pardon, rashodovana splav s prnjavim jedrom? Nikamo. Ili u vražju strinu zajedno s državom na čijoj je platnoj listi.