(Jutarnji list) Veliko je pitanje hoće li se reforma dogoditi za mandata Vedrana Mornara, ministra ograničenog na godinu i pol dana radaJedna od rasprava koja u ovoj državi nikako da utihne ili bolje reći ciklički se ponavlja – uz dakako onu čiji je tata bio ustaša, a čiji partizan – jest reforma školstva.
Zato je Ružica Vuk sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u pravu kada kaže kako se ova stvar odgađa i kotrlja kao krumpir od mandata jednog ministra do mandata drugog. Pritom svaki ima svoju vizuru, stil, sintagmu ili poštapalicu (sjetimo se Strugarove dobronamjerne “naše djece” ili Primorčeve lijepe utopije o “zemlji znanja”).
U pravu je donekle i Zlatko Šešelj, nekadašnji glasni kritičar sustava. Čovjek je naprosto odustao od bilo kakvih komentara. Jednostavno se umorio od ponavljanja.
Zašto bi onda trebalo vjerovati da će se reforma dogoditi za mandata Vedrana Mornara, ministra ograničenog na godinu i pol dana rada?
Jedan od mogućih razloga jest to što je Mornar, i prije nego što je zasjeo u Milanovićevu Vladu, bio žestok u kritikama sustava i prilično jasan u stavu što to zapravo treba mijenjati. Pritom se, poput Šešelja, umalo umorio.
Drugi, bitniji razlog (no nažalost zbog kratkog vremenskog razdoblja od preuzimanja mandata nije relevantan) jest to što se zasad nije pokazalo da planira odstupiti od svojih ranijih stavova.
I tu bi se u nadi zapravo moglo stati. Barem dok netko ne (do)kaže da za pravu reformu školstva napokon ima novca.
Apatija u zbornicama narasla je do granice nepodošljivosti i pronaći entuzijaste u prosvjeti jednako je teško kao i vidjeti iskreno nasmijane (a pritom trijezne) Hrvate na ulici. Promotrimo li čašu s druge strane, mogli bismo reći da je sreća što suprotni primjeri i entuzijasti ipak postoje. Gdje su i što to oni konkretno rade s neveselom prosvjetom da bi imali razloga za srećicu? Evo primjera:
– Da ne vidim koliko nas ovi klinci trebaju, nikada ne bih našao snage za vjetrenjače u ovom sustavu – kaže mi ravnatelj nekad posrnule zagrebačke škole, generacijski u ranim pedesetim godinama, no energijom pogubniji od svojih gimnazijalaca, dok u dvorištu njegove škole u središtu Zagreba prije nekoliko godina zapanjeno gledam koze i debelog bijelog zeca. U školskom hodniku namjestio je terarij s tarantulom, a na upitan pogled sliježe ramenima i odgovara: “Jesmo li prirodoslovna škola ili nismo?” Usput rečeno, pričamo o jednom od rijetkih menadžera u vrhu škola, kadrim odvesti klince na nogometnu utakmicu u Italiju za nula kuna.
– Znate, ja zapravo ne znam otkud mi toliki entuzijazam. Naprosto, moram im dati sve od sebe – kaže mi zimus profesorica hrvatskog jezika mlađe generacije. Njezina je (financijska) prednost što nema obitelj i neopterećena je kreditom pa dio plaćice od 4400 kuna troši i na svoj razred. Kupuje ono za što škola nema (tu nije jedina), uporno kucajući ravnateljici na vrata i žicajući odobrenje za svoj novi plan. Zahvaljujući njoj, djeca su u jednoj školskoj godini vidjela Budimpeštu, Prag i Beč, dakako, mimo nastavnog plana. Ona je naprosto kadra učiniti nemoguće. Poput, na terenskoj nastavi uvjeriti gimnazijalku s frizurom netom izašlom ispod haube da nakon stavljanja marame na glavu pri ulasku u zagrebačku džamiju njezina kosa izgleda još i bolje.
Ta je profesorica naprosto naučila mot. Ipak, veliko olakšanje bilo bi joj da ne mora misliti je li ispunila sve forme nastavnoga programa. I najbojima se znalo dogoditi da su dobili po prstima od prosvjetnog inspektora jer eto nisu stigli ispredavati lekciju o morskim strujama oko Japana!
Prosvjetne entuzijaste s vremenom ipak počinje mučiti jedna stvar, a to je priznanje. Dobiti titulu savjetnika ili mentora i primiti pohvalnicu u auli zagrebačke Nacionalnoj biblioteci lijepa je stvarčica.
No hajmo malo o novcu. Jesu li par stotina kuna povišice koju prime uznapredovali prosvjetari prava cijena za trud dobrog nastavnika?
Onoga trenutka kada ravnatelj seoske škole s odličnim potencijalom ne bude neki lik koji poznaje tri lokalna političara, već sposobni organizator s mogućnošću nagrađivanja najboljeg nastavnog kadra i otpuštanja onog nesposobnog, apatija bi mogla biti svedena na niže postotke. Reforma bi se tada, uz promjenu niza nebuloznih propisa kao i zastarjelog nastavnog programa (što se sigurno može stići u godinu i pol dana!) mogla početi događati sama od sebe. Iznutra. I svi budući ministri tada s dolaskom na novu funkciju ne bi treptali od čudesa birokratskog sustava na koje gube tri od četiri godine mandata.
Mogli bi sasvim mirno sa “svojim učiteljima” sjesti na terasu hotela u Vodicama i u pauzi stručnog seminara – umjesto o outsoursanju čistačica, plaćanju prijevoza učenicima, građanskom odgoju i cijenama udžbenika – pričati o fantastičnim klincima koji u ovom sustavu uporno padaju u peti plan.
Eto, i to moram reći – gđa Mirela napokon je napisala jedan smislen, točan, i kvalitetan članak!
Članak je, čak bih s ovog mjesta rekao, i vrlo, vrlo dobar!
Sve reforme dosad, bar odkad je moderne hrvatske države, u startu su promašene!
Bit reforme ne treba biti način predavanja, sadržaj ili kurikulum! To je najmanje bitno.
Reforma se treba dogoditi u glavama, a ne na Sveticama. I pritom se treba krenuti od vrha ka dnu, a ne obratno.
Konkretno, to znači da se prvo treba reformirati samo ministarstvo. Dakle – ne smije se moći desiti da netko s godinu dana staža u sustavu postane ministrov pomoćnik ili savjetnik ( ta s toliko staža jedva možete biti razrednik u osnovnoj školi )!
Potom, reforma podrazumijeva da se treba desiti ozbiljan pomak u Vladi – da vladajući shvate da nema bogate i razvijene države u kojoj se u obrazovanje ulaže manje od 3% BDP – a, da je ulaganje u obrazovanje jedini put izlaska iz krize, i da se na njemu ne štedi!
Nadalje, prava reforma mora podrazumijevati temeljitu i korjenitu promjenu društvenog statusa profesora. Tu mislim i u materijalnom i u nematerijalnom pogledu ( pedagoške mjere, anonimne prijave, status službenih osoba, i čitav niz drugim mjera )!
Zatim – reforma školstva podrazumijeva ( odnosno, trebala bi ) davanje prilike najboljima na svim razinama – od ministarstva, sveučilišta, do škola i vrtića. To znači da se napokon treba prestati s negativnom selekcijom po školama ( i tu je Mirela napokon pogodila u sridu s ovim seoskim ravnateljem koji je dobar s tri lokalna đilkoša ). Nedopustivo je da ravnatelj osnovne škole može biti netko bez VSS, i bez znanja stranog jezika!
Prava reforma podrazumijeva i odmah od ove današnje pedagogije usmjerene na djecu, koja im sve dopušta i sve tolerira. To nije odgoj, to nije usmjeravanje učenika pravim vrijednostima. Naprotiv, to je najpouzdaniji put da se mladost upropasti trajno, i da se u školama producira glupanoide.
Dakle – temeljito preispitivanje prava učenika i roditelja. U njihovom najboljem interesu.
Eto, nije to tako teško, čak i ne košta toliko puno. Treba samo malo vizije i dobre volje!
Eh, ali kad to tolikima ne odgovara! Od lokalne politike do ravnatelja!
Što se tiče ravnatelja najmanji problem je VŠS i VSS. Stvar je njihovom mentalnom sklopu. Nažalost sustav je takav da oni ravnatelji koji slušaju raznorazne , pročelnike, načelnike,političare, razne sindikalne uhljebe i druge štetočine hrvatskog školstva profitiraju u tom sustavu i njih se ne dira. Ima i drugih koji imaju svoj stav i brane kolege i postupaju po savijesti i po pravilima struke. Stoga najmanje je bitno ima li netko VŠS ili VSS, bitno je da ravnatelj ima svoj stav i svoj karakter.
Poštujem Vaše mišljenje, kolega, no, želim obrazložiti zašto smatram kako smatram.
Ne patim od titula, ne osjećam se nimalo superiorno u odnosu spram nekoga s VŠS ili SSS, i nimalo inferiorno u odnosu na nekog s doktoratom. Stručna sprema ne čini čovjeka. No, ipak držim kako bi ravnatelji u OŠ trebali imati VSS.
Zašto?
Kad je riječ o ravnateljima s VŠS, uglavnom ( iznimaka ima, ali, kažem, uglavnom ) radi se o starijim kolegama koji su završili pedagošku akademiju prije 20, 25 ili 30 godina. Budući da se stalno trubi o usavršavanju, cjeloživotnom učenju, ulaganju u sebe, stjecanju novih znanja i vještina, prilagodbi vremenu i zahtjevima EU, kako se u tu priču uklapa ravnatelj s 55 – 60 godina, koji je pedagošku završio prije par desetljeća i najčešće ostao na tome?
Povrh svega, prvi puta je obaveza VSS za ravnatelje u zakon uvedena 2008. god.! Ukoliko je netko od njih želio napredovati, ostati ravnatelj, usavršavati se, stjeći VSS, zašto nisu? Ta sad je 2014. godina, prošlo je 6 godina, zar se nije moglo? Ta za 6 godina čovjek doktorira, a ne da ne bi mogao steći VSS!
Netko će reći – zato jer na našim sveučilištima nema takvih programa?
To je samo izlika, izgovor.
HUROŠ je tražio, i dobio odgodu do 2012. Potom su tražili i dobili do 1. siječnja 2015.! Sad, pak, opet traže odgodu do tko zna kad – dok i zadnji VŠS ravnatelj ne stekne uvjete za penziju!
Uostalom, čemu to doškolavanje, pa reizbori, kad u školama postoji kadar s VSS, mladi ljudi, perspektivni, s idejama, kojima treba dati priliku!
Jednostavno – na čelu škola moraju biti najbolji ( dakle, najobrazovaniji, najstručniji, najperspektivniji, s rezultatima )!
Zašto strani jezik?
Točno, u Hrvatskoj službeni jezik samo je hrvatski. No, stvar je elementarne kulture da rukovodeći kadar, naročito obrazovnih ustanova, barata barem engleskim jezikom! Ta to se traži od konobara po Dalmaciji, vozača turističkih autobusa, a ne od ravnatelja škola?!
Kako će takvi ljudi surađivati s EU, iskorištavati mogućnosti povlačenja novca, organizirati projekte?
Naprosto, to je zahtjev vremena!
No, slažem se s Vama – to ipak nije najvažnije!
Kad su ravnatelji u pitanju, apsolutno najvažnije je ograničavanje mandata na maksimalno dva! Ministar koji to ugradi u zakon napravit će više od svih dosad!
Prvo – smanjile bi se mogućnosti bezakonja na školama. Drugo – smanjio bi se mobbing po školama. Treće – kad bi se ravnatelji vraćali nakon isteka mandata natrag u razred, ponašali bi se malo drugačije!
Nije li nakaradno da po školama nalazite ljude koji su po 20 – 30 godina ravnatelji?
Kome to treba?
Ravnatelj, to je čovjek koji treba imati želudac i čelične živce. Nakon 30 godina od diplome, što može naučiti na našim smiješnim dodiplomskim kolegijima za svoj posao ravnanja? On bi trebao učiti profesore na fakultetu što je to stvarnost. Kolega, pa vi stvarno preuveličavate stvarnu vrijednost VSS-a, a nekmoli doktorata za ravnateljstvo…
Strani jezik? A što će mu? Ima profesore koji će mu prevoditi, a ako je hrvatski previše primitivan, kako je izgleda tolikoj hrpi zaluđenih roditelja, ukinimo ga i proglasimo se dijelom Britanije ili Njemačke. Brljanje po “projektima” je obično pomodarstvo, troši snage nastavnika ne bi li se netko okitio njihovim radom, a nastava i rad sa SVIM učenicima se po tisućiti put predstavlja kao “najmanji problem”.
Imam VSS i nisam ravnatelj.
Zanimljivo gledište zastupate, kolegice!
Zašto na kraju posta ističete kako imate VSS i niste ravnatelj? Zar da nemate, ili da jeste ravnatelj, zar bi to išta mijenjalo na stvari?
Ja prosuđujem snagu argumenata, a ne to je li netko ravnatelj ili nije!
Kažete, ravnatelj, to je čovjek koji mora imati želudac i čelične živce?
Ja bih rekao kako svaki čestiti čovjek koji živi u Hrvatskoj danas mora imati funkcionirajuće navedene dijelove anatomije, a napose ljudi u školstvu. Ravnatelji tu nisu nikakav izuzetak. Kolegama počesto riknu i želudac i živci upravo zbog terora nesposobnosti iz ministarstva, ili, na lokalnoj razini, iz ureda ravnatelja!
Radi se naprosto o tome da svako radno mjesto zahtjeva određene kompetencije i znanja, i da nije svatko za sve. Oprostite, ali ja smatram kako je u 21. st. sramotno da ravnatelj obrazovne ustanove može biti osoba bez fakultetske naobrazbe, ili elementarnog znanja stranog jezika.
Recite Vi meni ovako – koje ustanove danas možete biti rukovodeći bez akademske naobrazbe? U nas, ili u kulturnom svijetu? Bolnice? Banke? Arhiva? Čega? Zašto smatrate da bi baš škola trebala biti izuzetak?
Ako je ravnatelj osoba koja je meni nadređena, koja procjenjuje moj rad, odlučuje o istome, koja ravna ustanovom gdje rade uglavnom akademski građani, ne podrazumijeva li se onda da ta osoba mora biti netko tko je najbolji od nas, tko je dokazan, tko zaslužuje poštovanje, tko je najkompetentniji? gdje to imate situaciju da u nekoj ustanovi radi 30 ljudi akademski obrazovanih, a njima je nadređen netko tko to nije, ali je, eto, u pravovaljanoj političkoj stranci, ili je prisan s tri lokalna kauboja, koja su isplivala iz gnjileži privatizacije, i koji danas postaju sinonim uspješnog Hrvata, iako su se do jučer potpisivali prstom?! Tu je u pravu Mirela, kad o tome piše. Ova zemlja je naprosto predugo bila taocem negativne selekcije, ambicija koje su u obrnuto – proporcionalnom odnosu sa sposobnostima i duhovnim habitusom. Diktat nedoraslosti i neznanja doveo nas je u ambis u kome se nalazimo, pa zar još nije dosta? Dokle više?
Hoćete da Vam to plastičnije objasnim?
Recite – biste li sjeli u autobus nekome tko, istina, nema položenu D kategoriju, ali, eto, jako voli autobuse i baš je simpa lik, usto ima i želudac i čelične živce?
Biste li se dali pod nož kirurgu kome asistira čistačica?
Biste li sjeli u avion tipu koji nema VSS aeronautičkog smjera, ali je položio tečaj letenja za jedrilice?
Ili, ovako – ajde mi navedite jednu državu civiliziranog svijeta, samo jednu, gdje ravnatelj osnovne škole može biti osoba bez sveučilišne diplome!
Strani jezik?
Lijepo rekoste – a što će mu, kad ima profesore koji će mu prevoditi. Sasvim logično, kad smo imali ministra koji se u obrazovanje razumio ko Marica u krivi k…, ali je, eto imao 13 savjetnika. Od kojih svih 13 zajedno nije imalo pet godina staža u prosvjeti! Dokle nas je to dovelo, valjda Vam je poznato!
Mogu Vam dati primjer iz moje bliže okolice – lokalna osnovna škola realizirala je prekojadransku suradnju sa školom iz Italije. Došla ekipa a Apenina amo, ali, kvrc – ovdašnja ravnateljica ne zna se ni predstaviti osim na hrvatskom. što sad?
Lijepo se naredilo profesorici talijanskog da odradi sav posao suradnje, prevođenja, ugošćivanja. Iako, valjda Vam je poznato, u zakonu jasno stoji kako je predstavljanje i zastupanje škole posao – ravnatelja!
Razumije se samo po sebi kako profesorici cijeli taj posao nije bio plaćen, a lovorikama se okitila ravnateljica – poliglot!
I to nije usamljen primjer!
No, zaista – što bi naši ravnatelji baratali svjetskim jezicima, kad mi lijepo imamo i eurozastupnike koji sramote i sebe i nas svojim engleskim?! Kad smo imali ministre vanjskih poslova koji nisu bili ništa bolji! Kad imamo gradonačelnika metropole koji je isto tako, kako znamo, ekspert na tom području!
Kad nije njih, eto, mene je sram tko nas predstavlja po bijelom svijetu!
Znanje stranih jezika nije atak na materinski jezik. Ta u Nizozemskoj ili Skandinaviji svaki iole obrazovaniji čovjek barata engleskim, to je stvar elementarne kulture, a mi polemiziramo o čelnicima obrazovnih institucija!
Porazno je da moram tumačiti elementarne stvari, i to ljudima iz sustava.
Naprosto – treba postaviti kriterije, i jasno reći – nisu svi za sve. S želucem i čeličnim živcima ili bez!
Niste mi odgovorili, a baš me zanima – kad se već ne slažemo oko ovoga, recite – slažete li se barem da im se mandat ograniči na max. dva?
I to bi već bio značajan korak naprijed!
žukov1943 je napisao:
“HUROŠ je tražio, i dobio odgodu do 2012. Potom su tražili i dobili do 1. siječnja 2015.! Sad, pak, opet traže odgodu do tko zna kad – dok i zadnji VŠS ravnatelj ne stekne uvjete za penziju!”
A što je tek s onima koji su već navršili 65 godina i još uvijek rade “zahvaljujući” rupi u zakonu i čekaju kraj mandata???
To je dovelo do toga da su samo VŠS-ravnatelji izuzeti iz zakonske odredbe da moraju u mirovinu krajem šk.god. u kojoj su navršili 65 godina života. Tako oni mogu raditi i do 68 godina života… Neuništivi su ti ravnatelji s VŠS!!!
Ne vjeruj Mirelici ni kad darove nosi!
(Sorry, ali nakon 99% članaka pljuvačine po učiteljima, neće ovaj 1% dodvoravanja ništa promijeniti)
Problematiku je još i pogodila, kad bi se barem mogla suzdržati da joj ne umanji vrijednost svojim poetičnim upadicama (molim te, poštedi nas).
Njezina, gotovo dječja, naivnost o mogućem rješenju određenih problema izaziva samo podsmijeh:
“…kada ravnatelj seoske škole … (bude) …sposobni organizator s mogućnošću nagrađivanja najboljeg nastavnog kadra i otpuštanja onog nesposobnog…”
Mala, jesi li ti ikad čula za “mobbing”? A “pushing”?
Vjeruje li itko u ovoj truloj državi da će se ravnatelji s takvom “moći” držati pošteno nekakvih parametara izvrsnosti? (možda njih desetak)
Takvo postupanje će im samo u ruke staviti alat da poguraju svoje ulizice, špijune, one koji su “podobni” dok će istovremeno one koji smetaju, ne pokoravaju se naređenjima, ili nešto propituju samo još jače gaziti.
Podtekst ove izjave je da su učitelji i dalje ovce kojima treba “dobar pastir” da ih nagradom i kaznom potjera na njihovo mjesto. Bitno je samo da ni slučajno ne misle svojom glavom.
(Nemam sad uopće snage komentirati degradirajuće konotacije izraza “primiti pohvalnicu” u kontekstu napredovanja, ali ako sami razmotrite vrste i načine napredovanja, i nagrađivanje istih, u drugim profesijama, vjerujem da će se i vama smučiti…)