(Pešćanik) U opširnome intrvjuu portalu Indeks.hr ministar obrazovanja Vedran Mornar između ostaloga je obrazlagao zbog čega se sljedeće školske godine famozni građanski odgoj, usprkos najavama, ipak neće uvesti u nastavu kao samostalni predmet, već će on biti poučavan u formi „međupredmetnog sadržaja“. Prema ministrovu pojašnjenju, „međupredmetni sadržaj“ podrazumijeva da će teme koje spadaju u građanski odgoj biti uklopljene u nastavu povijesti, zemljopisa, hrvatskoga jezika… ali i nekih manje očekivanih predmeta, poput likovnog ili glazbenog odgoja. Na primjer:
„Ako to uklopimo u glazbeni odgoj, i ako se otpjeva ‘Lijepa naša domovino’ uz prikladno tumačenje, to je također za mene dio građanskog odgoja“, kaže ministar Mornar. „Zašto baš ‘Lijepa naša domovino’?“ pita ga novinar. „Kao primjer domoljubnog teksta“, odgovara ministar.
Zašto bi se domoljubni tekstovi „obrađivali“ u sklopu građanskoga odgoja, novinar ministra nije pitao. Stoga su i neke druge dileme ostale lebdjeti u zraku. Recimo: Da li bi za vrijeme pijevne analize „Lijepe naše domovine“ učenici u znak poštovanja trebali stajati na nogama? Bi li im nastavno lice k tome trebalo sugerirati da prislone dlanove na grudi? Da li bi učenici susjednoga razreda, koji rješavaju test iz matematike, također morali ustati ako ih preplavi zvuk zbornog izučavanja „Lijepe naše domovine“ u drugoj prostoriji? Što ako se neki učenik entuzijastički udubi u „primjer domoljubnog teksta“ i upita nastavno lice kako je moguće da „junačka zemlja mila“ za ministra ima sinju kukavicu? Ili da „stare slave djedovina“ u svojoj aktivi bilježi i tako neobične fenomene kao što su konc-logori?
Koliko se iz razgovora dalo razumjeti, ministar Mornar još uvijek ima brojnih nedoumica oko sadržaja i izvedbe školskoga programa, no nema ni najmanju dvojbu oko toga da domoljubnu izobrazbu valja smjestiti u građanski odgoj, štoviše, da ona ima činiti samu njegovu okosnicu. Zato mu i jest pao na pamet upravo primjer edukativnog učinka nacionalne himne, jer pretpostavlja ritual koji oblikuje učeničke emocije, usmjeravajući školski naraštaj ka prostoru gdje obično ne stanuju razum i racionalna prosuđivanja.
Priznajem da me, za razliku od ministra obrazovanja, dileme i dalje nesnosno opterećuju: ne razumijem zbog čega bi patriotizam kao takav – ljubav prema svojoj zemlji, domovini, rodnoj grudi ili kako se već ti fantomi nazivaju – trebao biti stvar od nužno pozitivnog značaja, i to u „građanskome“ smislu, a kamoli njegovo prinudno uvježbavanje u sklopu obvezujućeg školskog drila. Čak i kad se naoružam najboljim (takoreći patriotskim) namjerama, te svjesno izostavim goleme materijalne, ljudske i duhovne štete koje su osvjedočeni patrioti nanijeli „Lijepoj našoj domovini“, ne uspijevam dokučiti što bi to moglo biti poučavanje domoljublju izuzev programskog širenja laži o zemlji koju smo dužni voljeti.
Promatra li se iz tog rakursa, međutim, problem građanskoga odgoja je već riješen i ministar Mornar može biti miran. Njegov „međupredmetni sadržaj“ godinama se intenzivno provodi, budući da su nastavni planovi gotovo svih predmeta, osobito povijesti i hrvatskoga jezika, do te mjere nakrcani plemenitom patriotskom građom da sve pršti od „primjera domoljubnih tekstova“, naime – mitova, laži i himničkih napjeva o zemlji koju po zadatku ljubimo. Doista, čemu uvoditi građanski odgoj kao poseban predmet ako su malodobni građani već kroz udžbenike povijesti naučili, primjerice, da „Oluja“ – koja je bila herojska oslobodilačka operacija – nije rezultirala etničkim čišćenjem, ili da Hrvatska za vrijeme tzv. domovinskog rata nije poduzimala agresiju na Bosnu, držeći se saborske deklaracije usvojene sedam godina nakon što su hrvatske trupe okupirale dijelove BiH?
Vrijedi podsjetiti kako je ministar Mornar na sličan način riješio i problem zdravstvenoga odgoja, najavivši da će se oko „spornih dijelova“ nastavnog programa konzultirati s rukovodnim osobljem Katoličke crkve. Naime – čemu gubiti vrijeme i kadrove na edukaciju učenika o različitim aspektima spolnosti ukoliko je to gradivo već apsolvirano kroz nastavu vjeronauka? Na primjedbu novinara Indexa kako „u sekularnoj državi crkva ne bi smjela imati utjecaj na formiranje kurikuluma u javnim školama“, ministar uzvraća: „Nisam baš siguran da je to sasvim istina. Ako je crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?“
A kakav je ministrov stav o vjeronauku u školi? „Vjeronauk nam je obaveza koju moramo ispoštovati zbog međunarodnih ugovora. Ja ne bih bio taj koji će problematizirati međunarodne ugovore.“ Tko bi bio pozvaniji od ministra u vladi da problematizira međunarodne ugovore, novinar nije pitao. Ministar je tek samoinicijativno dodao kako vjeronauk nije obavezan školski predmet, premda mu je savršeno jasno da u stvarnosti nije tako i da – zbog općeg društvenog ugođaja i lukavo naštimanog rasporeda školskih sati – izbjegavanje religijske poduke u hrvatskim školama predstavlja čin građanske hrabrosti, sličan odluci da se ne ustane prilikom intoniranja nacionalne himne.
Kao što redovitiji čitatelji znaju, uopće nisam pobornik obavezne nastave građanskog i zdravstvenog odgoja, dok god sadržaj te nastave dizajnira tendenciozna i nepristojna država, koja je posvećena odgoju građana po vlastitoj mjeri. Takav pedagoški napor može rezultirati samo svjetovnim vjeronaukom preko kojeg će se od malih nogu regrutirati idealni podanici vladajućeg poretka. Za razliku od svoga šizofrenog prethodnika – koji je, nemajući petlje izbaciti crkveni vjeronauk iz svjetovnih škola, barem pokušao stvoriti nešto ideološkog nereda i unijeti „protutežu“ unutar obrazovnog procesa – ministar Mornar potpuno je ogolio namjere države i njenih socijaldemokratskih moderatora: najprije sklapanjem saveza s kaptolskim fundamentalistima, a zatim, možda još više, izjednačavanjem građanskoga odgoja s promocijom domoljublja.
Zabave radi, mogli bismo retoričke poze pripadnika katoličke falange koji se protive zdravstvenome odgoju primijeniti na koncept građanskoga odgoja kakvim ga vidi ministar Mornar i postaviti pitanje: Da li stimuliranje ljubavi prema svojoj zemlji spada u emotivnu i mentalnu izopačenost? Vodi li strašću ispunjeni odnos između građanina i domovine ka protuprirodnome bludu? Je li riječ o nastranosti koja se dade liječiti ili o nečemu „s čime smo rođeni“?
Pretpostavljam da ministar Mornar ne razumije najbolje o čemu se ovdje radi, pošto mu vjerojatno nije bliska ideja da bi patriotizam sam po sebi mogao biti kontroverzan, niti da ljubav prema domovini i ljubav prema istini u pravilu nisu kompatibilne. Škole, uostalom, i ne trebaju biti mjesto širenja istine, nego mjesto za modeliranje građana poželjnog profila, prema oprobanom hrvatskom receptu: dobar građanin je nadraženi građanin. Zato mu se i predodžba građanskoga odgoja u kojem đački kolektiv „uz prikladno tumačenje“ usvaja „Lijepu našu domovinu“ učinila zgodnom, barem se istinoljubivost neće isticati kao posebna građanska vrlina, računa ministar, jer što je drugo „junačka zemlja mila“ i „stare slave djedovina“ nego petparačka mitologija, dovoljno ofucana laž da već u formativnoj dobi osigura trijumf emocija nad razumom.
Ministra Mornara u svakom su slučaju zadesile nevolje, jer ne samo što mora zajamčiti obrazovnu potporu vladavini laži, nego ju je dužan i osobno reprezentirati – kao netko tko brine da hrvatski učenici postanu seksualno prosvijećeni po diktatu konzervativnog klera i kao netko tko vodi računa o tome da se konzumacija građanskih znanja i vještina osigura upijanjem opjevanih neistina. Možda bi sve to lakše riješio da u onaj „međupredmetni sadržaj“ uvali i građanski i zdravstveni odgoj, kao istu nastavnu jedinicu, koja se može jednostavno zvati hrvatski odgoj ili – egzaktnije – odgoj Hrvata.
Da se mene pita, lekcija broj jedan bi glasila: Prije nego se upustite u ljubavni odnos s domovinom, poželjno je navući prezervativ.