A “Nagradu Ivan Filipović” dobiva…

Ako je važno obrazovanje , onda su jednako važni i oni koji obrazuju. Koliko ima izvrsnih učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim Å¡kolama? Budimo realni, kao i u drugim profesijama, to bi moglo biti desetak posto. Ako ćemo baÅ¡ biti jako strogi, pretpostavimo da je svega 1% izvrsnih ili samo jedan na tri prosječne Å¡kole. Obrazovni sustav morao bi biti zainteresiran za takve i dostojno ih nagraditi. I doista, postoji “Nagrada Ivan Filipović” koju dodjeljuje Republika Hrvatska za značajna ostvarenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti. Tu nagradu svake godine dobije tek mali broj onih za koje pretpostavismo da su izvrsni, a to je jedna ili najviÅ¡e dvije osobe od pedesetak tisuća učitelja i nastavnika!

Je li to premalo ako je obrazovanje doista važno? Možda, ali iz godine u godinu nameće se pitanje ide li nagrada uopće u prave ruke? Pogotovo ove godine kad je evidentno da Vlada najviše štedi baš na prosvjetarima.

Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo. Nije poznato kad je netko od učitelja, koji je odradio radni vijek u učionici, dobio nagradu za životno djelo. A ima ih koji su neusporedivo više nego drugi učitelji iznjedrili znanstvenika, umjetnika, liječnika, … Koliki je to doprinos zajednici? Imamo, eto, ovu jednu jedinu nagradu namijenjenu baš učiteljima, a dodjeljuje se onima koji to nisu ili su zaboravili da su to ikada bili. Profesori s fakulteta mogu se na sve mile načine iskazati i zaslužiti razna priznanja i nagrade. Ako se ipak kandidiraju za ovu nagradu, njihov bi doprinos morali prepoznati i cijeniti prije svih učitelji? Za ovogodišnjeg dobitnika nagrade za životno djelo, dr. sc. Vladimira Strugara, teško se može reći da je imao bitan utjecaj. Bio je ministar prosvjete u Vladi RH od 2000. do 2003. godine, u vrijeme kada su učitelji izgarali za promjenama, kada je u zbornicama vladao entuzijazam kao nikada kasnije. Mogao je svašta, a nije napravio ništa. Nije ni započeo. Nacrt reforme je iznio u zadnjem polugodištu mandata. Tada, prije deset godina, trebalo je povući poteze da rezultat na PISA istraživanju ne bude ovako katastrofalan. Ali lakše je bilo odustati i te 2003. godine uopće ne pristupiti PISA istraživanju, dok naši susjedi s kojima se volimo uspoređivati jesu! Možda povjerenstvo za nagrade vidi njegova djela, ali učitelji ne vide brazdu koju je zaorao.

Dobitnik godišnje nagrade je ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, Vinko Filipović, čovjek koji je rad u učionici svojevremeno doista iskusio. Mnogi kolege su mu jako zamjerili odlazak sa sindikalne scene na sadašnje radno mjesto, ali tu nisu bili u pravu. Vinko Filipović je svoj doprinos sindikalnoj borbi dao i nitko nema pravo očekivati da vječno ostane prikovan za sindikalnu lađu. Ako „proguglate“ što je tada govorio i poduzimao, složit ćete se da mu i nakon više od desetljeća možemo odati priznanje. Međutim, godišnja se nagrada dodjeljuje za doprinos u posljednje vrijeme, a naročito posljednju godinu. Je li možda Agencija postala znanstveno stručna institucija i servis svojim učiteljima? Prije bi se moglo reći da luta od političkog projekta do projekta. Od HNOS-a, preko kurikuluma, obrazovnih ishoda do Zdravstvenog odgoja. I uvijek se sve svodi na to da se magloviti projekti pretoče u administrativnu gnjavažu nastavnika. Ne može se reći da nema pozitivnih pomaka i dobrih poteza gospodina Filipovića, ali on je za to zadužen i solidno plaćen. Ova nagrada u ovakvom trenutku baca sjenu na njegovo ukupno djelo, jer mudar vojskovođa odlikuje svoje hrabre jurišnike, a sam se ne kiti ordenima.
Ne zaboravimo da je “Nagrada Ivan Filipović” novčana nagrada. U vrijeme kad Vlada ne isplaćuje novce za putne troÅ¡kove, koji nekim učiteljima iznose i 40% plaće, u čiji se džep stavlja taj novac? Onome tko barem toliko dobije svaki mjesec, ili onom tko ne zaradi toliko ni za tri mjeseca? Mažemo li mi to debeloj guski vrat?

Da ne bismo utonuli u gorčinu i da možemo predano nastaviti svoj rad u učionici, sjetimo se čuvene maksime učitelja Ivana Filipovića (1823. – 1895.), po kojem se ova nagrada zove: „Da se rodim deset puta, deset puta bio bih učiteljem. Doista, nema zanatnijeg ni plemenitijeg zvanja, negoli je zvanje učiteljsko.“