(Jutarnji list) Nekadašnja je HDZ-ova ministrica prosvjete, dugogodišnja ravnateljica zagrebačke VII. gimnazije, Ljilja Vokić, komentirajući ovih dana najave koje stižu o smjernicama nacionalne strategije obrazovanja, izjavila da je i sama htjela integrirati neke srodne predmete, no da ju je u tome, 1990-ih, spriječio “stručni egoizam pojedinih grupa”.
Što ste konkretno htjeli napraviti po pitanju predmeta u školama u to doba, u vrijeme vašeg mandata?
– Smatrala sam korisnim spajati predmete i tako rasteretiti program. Nisam to radila napamet. Biologija je, primjerice, doista preopširna. Mi smo 1995. proveli istraživanje, anketirali smo učenike osmih razreda u zagrebačkim, riječkim, splitskim i osječkim školama. Čak 64 posto ih je reklo da smatra da je, primjerice, kemija preteška. U Švicarskoj, za usporedbu, nemate ni kemiju ni fiziku u osnovnoj školi. Oni smatraju da prerano uvođenje tih predmeta u nastavu rezultira kasnijim otporom učenika prema njima. Ne misle da sedmi i osmi razredi nisu sposobni svladati to gradivo, ali misle da bi ih to previše opteretilo. Nadalje, matematiku je teškom smatralo 51 posto naših učenika šestih razreda, 58 posto u sedmim i 54 posto u osmim razredima. Fizika je bila teška za 47 posto učenika sedmih i 41 posto učenika osmih razreda. To su odgovori na temelju kojih se može zaključiti da u školi treba nešto bitno mijenjati. Htjela sam rasteretiti program i spajati neke predmete, no tome su se suprotstavile stručne skupine; nijedna stručna skupina nije dala da se dira u njezin predmet, ustali su i profesori biologije, i kemije, i fizike… A ja sam u to doba imala i mirnu reintegraciju i druge stvari pa nisam mogla voditi dugotrajne rasprave o mogućem spajanju predmeta.
Vokacija je presudna
Što ste konkretno htjeli mijenjati u osnovnoj, što u srednjoj školi?
– Moj stav je bio da 7. i 8. razred trebaju biti uvod u upis u srednju školu te da djeci treba ponuditi više izborne nastave. Tako automatski rješavate i problem upisa, tj. usmjerenja, jer dijete koje želi dodatne sate iz matematike poslije ide u prirodoslovno-matematičku gimnaziju, dijete koje voli slikati i voli umjetnost ide u školu primijenjene umjetnosti, dijete koje voli i jedno, i drugo i treće ići će u općeobrazovne škole, dijete koje voli tehniku ići će u tehničke škole… Dakle, otvoriti mogućnost izbornosti za djecu, dati im da više biraju, a to nastaviti i u srednjoj školi. Ja sam išla u gimnaziju tog profila i sviđalo mi se tako raditi, a maturirala sam prije 40 godina. U četvrtom razredu gimnazije nisam morala slušati fiziku i kemiju ako nisam htjela. Kako sam poželjela studirati književnost, uzela sam dodatne satove hrvatskog jezika i dodatne satove povijesti. Imali smo i tri sata filozofije. Mi smo mogli izabrati ono što nas je zanimalo, što smo poslije i studirali.
Izbor do 5. razreda
Koliko ste izbornih sati kanili uvesti i u kojim razredima?
– S izbornim predmetima treba krenuti od petog razreda osnovne škole. Uz obavezne predmete (materinski jezik, matematika, strani jezik), priroda i društvo, povijest, zemljopis, biologija, likovni, glazbeni, tjelesni, tehnički (samo u 5., poslije informatika… da se djeca upoznaju s informatikom; nije se došlo do računala preskakanjem povijesti, već razvojem tehnike…), treba djeci proširiti mogućnost da uzmu izborne sate. Za peti razred dovoljan je samo jedan sat izborne nastave. Da škola postane malo lepršavija.
Na primjer: ‘Imala sam napornu matematiku, ali sad idem na krasni likovni’. Ili: ‘Ja volim matematiku i sad dodatno idem na meni inspirativnu matematiku’. U šestom izbornu nastavu treba povećati na dva sata, sedmom na tri, osmom na četiri sata. Tako dijete može uzeti četiri izborna predmeta po jedan sat ili jedan četiri sata, ili različite kombinacije… Također, ako je u petom izborna bila matematika, ne znači da se ona mora kao izborni predmet slušati i sljedećih godina. U sedmom sam uzela likovni, a u osmom ne moram. U srednjoj školi u trećem i u četvrtom razredu treba ponuditi pojačanu izbornost, razmisliti o većem broju sati. Ja sam bila veliki zagovornik strategije izbornosti u nastavi. Dakle, da postoji obvezni dio (ne može se dogoditi da se učenik ‘prošeta’ kroz školu a da ima samo obavezne predmete), a s druge strane ponuditi djetetu da se individualno razvija, da izabere pojedine predmete. No, u Odboru za obrazovanje rekli su mi da je to ‘preliberalno’.
Koje ste predmete htjeli integrirati u cjelinu?
– Razmišljali smo o spajanju fizike i kemije ili kemije i biologije. No, sveučilištima je to nezamislivo. Danas profesor kemije ne može predavati kemiju i biologiju, kao ni profesor fizike fiziku i kemiju.
Zašto spajati fiziku i kemiju?
– Jer se ipak u određenim dijelovima isprepleću. Moglo bi se to učiniti i s fizikom i matematikom, ali matematiku nitko ne dira, matematika je uvijek i svagdje zasebna. Ja bih fiziku i kemiju spajala radije nego kemiju i biologiju jer se isprepleću i u jednadžbama i u pojmovima.
Drugi svijet
Ne bi li bilo logičnije spojiti kemiju i biologiju, to je kod nas dvopredmetni studij?
– Moguće, meni se činilo da se fizika i kemija više isprepleću. Ali ja sam drugi svijet. Možda bi se mogle spajati i sociologija, politika i gospodarstvo; logika i filozofija, iako logiku trebate svladati prije da biste naučili filozofiju. Treba razmisliti i o spajanju umjetničkih predmeta. Zašto se u srednjoj školi ne bi radilo na principu korelacije? Kad radite impresionizam, zašto ga ne biste obradili i u glazbi, i u likovnosti, i u književnosti?
Obavezna srednja škola!?
Nakon što smo uveli obaveznu predškolu, i srednja će škola, najavljuje se, postati obavezna.
– U Hrvatskoj je obavezna osnovna škola, a 750.000 Hrvata nema osnovnu školu. I što smo poduzeli. Ništa? Srednja škola mora, piše u Ustavu, biti dostupna svima pod jednakim uvjetima, i to je najbolja definicija. Možda ne bi bilo loše uvesti obavezno jednogodišnje školovanje poslije osnovne škole, kao jednogodišnju pripremu za najjednostavnije poslove. Što ćemo dobiti ako se srednja škola nametne kao obvezna? Mnogi mladi nemaju završenu osnovnu, nisu to samo stare generacije.