Zašto ulagati u prosvjetu?

(T-Portal) Mnoge su profesije nedovoljno zastupljene u medijima, premda imaju goleme probleme – od birokratskih ili poreznih opterećenja do masovnih otkaza i loših uvjeta rada i života. Tekstilci, trgovci, medicinske sestre i tehničari, mali obrtnici i toliki drugi zaslužuju komentare, eseje i feljtone, a ne treba zaboraviti ni novinare. Čak se niti o tim gubitnicima tranzicije, nažalost, ne piše dovoljno. A ako novinari ne smiju ili ne žele opisivati svoje nevolje, jasno je čemu se svi ostali mogu nadati.

Ne umanjujući, dakle, nedaće drugih građana Hrvatske, ipak bih rekao par riječi o nastavnicima u osnovnim školama, jednoj od zanemarenih struka. Kao što znate, svi su oni završili fakultete, a to znači, modernim rječnikom rečeno, da je netko uložio prilične novce u njihovo obrazovanje (recimo oni i njihovi roditelji, a dosta, bogme, i država). No, mnogi se sada pitaju je li ta investicija bila pametna, pa već i stariji učenici postavljaju to pitanje, što je prilično opasno s obzirom da nastavnici moraju biti živuća reklama znanja. Čini mi se da mediji i država jasno poručuju djeci da je onaj koji studira možda pomalo i blesav – još je razumljivo studirati na privatnom fakultetu kojeg je osnovao neki bivši političar, ili politički jatak, ali na prirodoslovno-matematičkim, učiteljskim ili filozofskim fakultetima? Kuku-lele, ajme majko! Sjećam se, dok sam studirao na jednoj takvoj ustanovi, svega je par postotaka mojih anglista odlazilo u prosvjetu, jer se od tamošnjih plaća teško moglo pristojno živjeti. Naravno, rad s djecom nije lagan i nije za svakoga, pa mnogi ne bi to radili ni za kakav novac. Stoga je zapravo među učiteljima, rekao bih, neobično velik postotak zaljubljenika u tu struku. Ima vjerojatno onih kojima novac nije važan, no njih ne može biti baš jako puno, pogotovo ako i sami imaju djecu.

Elementarno znanje na udaru krize
Dakle, problem nije od jučer, ali u novije vrijeme ni sama riječ učitelj u narodu viÅ¡e ne zvuči jako pozitivno, a svi znamo gdje se u krizi najprije reže – u prosvjeti. Premda su iznadprosječno obrazovani, nastavnici u osnovnim Å¡kolama dobivaju ispodprosječne plaće, čime država jasno govori Å¡to misli o važnosti njihovog rada, a k tome ne bih baÅ¡ rekao da se ulaže dovoljno u materijalnu potporu kvalitetnoj nastavi. Nije svejedno koliko ima u razredu učenika, kao Å¡to nije svejedno imaju li samo ploču i kredu, ili su dobro opremljeni. A imaju učitelji joÅ¡ problema – evo, recimo, uvode se promjene u obračunu troÅ¡kova prijevoza. Mnogi rade u udaljenim mjestima, nemaju autobuse i vlakove na raspolaganju, a troÅ¡kovi prijevoza će im se obračunavati prema službeno evidentiranim cestama… E pa nekima od tih službenih prometnica, kada padne snijeg, ne mogu proći niti ralice, a kamo li impresivne zvijeri na četiri kotača kakve obično voze naÅ¡i učitelji. U situaciji smanjenja učiteljskih plaća smanjenje prijevoza nije zanemarivo, a nije zanemariva ni poruka koja se time Å¡alje učiteljima u malim Å¡kolama, kao ni žiteljima manjih mjesta u kojima se te Å¡kole nalaze. Naravno, većina će učitelja reći da je rad s djecom, koliko god znao biti težak, već sam po sebi nenadoknadiva nagrada. Na to računaju i političari, no, bojim se, ni ta valuta nije neuniÅ¡tiva. A mnogi ljudi, čak i oni koji imaju djecu, ne znaju uvijek čemu nam služe učitelji (ili, kad smo već kod toga, odgojitelji u vrtićima), i pitaju se zaÅ¡to ulagati novac baÅ¡ tamo, u tu prosvjetu.

Prije svega, čak i u najboljim okolnostima, kada je standard dobar, učitelji pomažu temeljnom uklapanju u društvo i stjecanju znanja a prilično se često bave i djetetom koje kod kuće ne dobiva temeljna znanja o životu. Dakako, učitelji pokušavaju takvom djetetu pružiti naznaku da postoji bolji život, pa ga čak katkada mogu i spasiti ako mu na pravi način pristupe. No, okolnosti su, znamo, daleko od najboljih – nezaposlenim roditeljima valja pridodati one koji rade bez plaće, kao i one koji lagano pucaju pod pritiskom krize, povećanja rada, a smanjenja novca. U takvim situacijama na djeci se najbolje vidi koliko je zapravo teška kriza, na njima se ocrtava sve ono što ne valja u obiteljima. Dakako, što je lošije stanje u društvu, to je gora situacija u sve većem broju obitelji – valjda to ne treba nikom dokazivati.