O ljudima i medvjedima

(T-Portal) Otkako sam vidjela onog medu-kentaura u bizarnoj i tužnoj akciji ‘Ovo nije moj medo’, joÅ¡ sam sigurnija da je potrebno uvesti zdravstveni i seksualni odgoj u Å¡kole, i to za svu djecu. Oni koji propagiraju diskriminaciju preko pliÅ¡anih igračaka nisu dostojni pažnje, ni kao ljudi ni kao medvjedi

VaÅ¡a djeca o seksu ionako ‘znaju sve’, pitanje je samo hoće li to ‘sve’ saznati iz porno filmova i priča balavih pubertetlija ili iz Å¡kolskog programa koji su za njih sastavili stručnjaci.

Prije nekoliko godina, kad se prvi put počelo ozbiljnije govoriti o potrebi uvoÄ‘enja zdravstvenog, a time i seksualnog odgoja u naÅ¡e Å¡kole, bila sam inspirirana nastalim komeÅ¡anjem raznih duÅ¡obrižnika, pa sam za jedne novine napisala tekst pod nazivom ‘Kondom na pogreÅ¡noj glavi’. Taj tekst je predstavljao i nimalo sentimentalno prisjećanje na period seksualne samoukosti kroz koji su u osnovnoj i srednjoj Å¡koli proÅ¡le generacije i generacije, a sadržavao je i rečenice poput ovih:

‘OsmaÅ¡i su u Å¡kolskom WC-u oformili omanji krug oko duplerice s golom ženom, ali ne da bi zapjevali klapsku pjesmu. Mnogi bivÅ¡i dječaci koje poznajem proÅ¡li su u svojim nježnim godinama kroz tu indiskretnu fazu, a ne samo ti, smjerni čitaoče. A mamine princeze? Zbog stanovitih tehničkih prednosti joÅ¡ ranije same otkriju svoje zrno graÅ¡ka ispod baldahina… Dapače, neki su poletarci, baÅ¡ poput Romea i Julije (i njihove dobi) zduÅ¡no prakticirali gubljenje nevinosti prije kraja osnovne Å¡kole. Da ne govorim o srednjoj Å¡koli u kojoj su se i u mom Å¡treberskom i većinski ženskom razredu pedagoÅ¡kog usmjerenja, izmeÄ‘u matematičke bilježnice i Å¡kolske marende, redovito znale zateći i porno kaseta ili časopis. U svojoj petnaestoj prvi put sam čula za dijafragmu od razredne Å¡treberice, praktično upućene. Nisu to neka tuÄ‘a djeca, nego vaÅ¡a, kao Å¡to i ona dva do tri homoseksualna djeteta koja, statistički gledano, sjede u svakoj učionici i sluÅ¡aju kako se o njima govori kao o stvorenjima s tri glave ili Å¡esnaest nogu, mogu biti upravo vaÅ¡a djeca…’

A bilo je i ovakvih:

‘Vježba navlačenja kondoma na tikvicu, osim Å¡to može biti korisna, kod srednjoÅ¡kolca će u najgorem slučaju izazvati hihot i grohot, ukoliko ga prethodno mentalno ne uÅ¡kope u osnovnoj Å¡koli, posrame ga, nabiju mu grižnju savjesti, navuku mu kondom na pogreÅ¡nu glavu…’

Nisam tada, kao ni sad, mislila da je prerano stupanje u seksualne odnose, prije emotivne i intelektualne zrelosti, dobro, dapače, ali je prilično jasno koliko je rašireno, pa je, eto, i to jedna od stvari zbog kojih je važno ponuditi klincima, ne zabranu (koja ih nikad nije i neće zaustaviti u ičemu) nego neko normalno, racionalno objašnjenje za sve što im se događa; ne pretvarati njihovu seksualnost u babarogu, u mračnu tajnu, nešto zbog čega će postati jadni i nesretni, u ono čega se srame ili, s druge strane, u ono što ne uspijevaju ni razumjeti ni kontrolirati.

Jedino Å¡to se u meÄ‘uvremenu, od nastanka tog teksta do danas, promijenilo je to da sam sada, a pogotovo otkako sam vidjela onog medu-kentaura u bizarnoj i tužnoj akciji ‘Ovo nije moj medo’, joÅ¡ sigurnija da je potrebno uvesti zdravstveni i seksualni odgoj u Å¡kole, i to za svu djecu. Oni koji propagiraju diskriminaciju preko pliÅ¡anih igračaka nisu dostojni pažnje, ni kao ljudi ni kao medvjedi.

U onih nekoliko godina Å¡to sam ih nakon diplome provela radeći kao profesorica po raznim Å¡kolama upoznala sam velik broj djece i njihovih roditelja, i sama sam roditelj već nekih jedanaest godina, a meÄ‘u mojim nećacima čak je troje veselih adolescenata, i ono Å¡to sa sigurnošću mogu kazati jest da djeca prije puberteta u teoriji i ovako i onako nauče ‘sve’ o seksu od pubertetlija koji, naravno, prepričavaju klasične budalaÅ¡tine, ili s porno sajtova koji su dostupni svugdje, a ako im i nisu dostupni, pornografija ih ionako bombardira iz medija.

Zato Å¡to su takvi zakoni tržiÅ¡ta, zato Å¡to je to najčitaniji, ‘najklikaniji’ sadržaj na svijetu, zato Å¡to te iste sadržaje konzumiraju upravo njihovi roditelji, zabrinuti manje za zdravlje, fizičko i mentalno, a viÅ¡e za nepoćudni Å¡kolski zdravstveni odgoj svog potomstva. Pa ukoliko zabrinuti roditelji i ne odgovaraju gornjem opisu, svejedno, ne postoji način da svoje klince zadrže ispod staklenog zvona. I u običnom, nedužno glupom teen časopisu pronaći će viÅ¡e ‘opscenosti’ negoli u toj grozomornoj Sodomi i Gomori zvanoj seksualni odgoj, a koja im samo može pomoći da se ne pogube u svijetu koji je sam sebe pervertirao, da odrastu u, koliko je to moguće, sretnu i stabilnu čeljad koja ne zagorčava život sebi i drugima.
To da ‘roditelji najbolje znaju Å¡to je dobro za njihovu djecu’, nažalost, baÅ¡ i ne vjerujem.

Kad bi mnogi roditelji znali razgovarati sa svojom djecom vjerojatno ne bi bilo ovoliko maloljetničkih trudnoća, preuranjenog stupanja u seksualne odnose, spolnih bolesti i abortusa zbog nekorištenja kontracepcije, zlostavljanja partnera (uglavnom partnerica) među mladima, silovanja, homofobije i huliganstva, nasilja, smrti, nesretnih i upropaštenih života.

Bila sam godinu dana razrednica jednom maturalnom razredu, i tijekom cijele te, presudne, Å¡kolske godine neke roditelje nisam ni vidjela ni upoznala. Imala sam učenike iz popravnih domova, zlostavljanu djecu koju sam navodno trebala naučiti neÅ¡to o futuru drugom egzaktnom i neÅ¡to o Proustu, narkomane od Å¡esnaest, dilere od sedamnaest, klince koji su ujutro u osam dolazili u Å¡kolu pijani, dvanaestogodiÅ¡njaka koji na nastavu nosi nož, trudne djevojčice, maturante kojima su profesori na svoju odgovornost ‘suÅ¡ili neopravdane’, molili smo ih i uvjeravali da ne napuÅ¡taju Å¡kolu, jer ponekad nije bilo ikog drugog, njima bližeg, tko bi za to njihovu Å¡kolu i Å¡kolovanje mario.

Među mojim bivšim učenicima, srednjoškolcima, bilo je i onih koji nisu heteroseksualne orijentacije, koji to nisu skrivali i nisam primijetila da ih razredni kolege zbog toga doživljavaju kao onog medu-kentaura, dijete-nakazu, kao što žalosno i čudovišno sugeriraju nekakve udruge ćudorednih fanatika.

Ono što sam zapazila je da većina roditelja voli svoju djecu i istinski brine za svoju djecu. Ali također i ovo: većina roditelja su konformisti koji će odgojiti nove konformiste zbog straha u kojem su i sami odrasli, zbog, iskustvo mi govori, krivo usmjerene brige za vlastito dijete koje će možda taj isti konformizam, ili nepodnošljive konvencije okoline jednog dana stajati zdravlja, sreće, pa i života. Konvencije su te koje treba mijenjati.

(Ili kako je to Philip Roth u svom romanu ‘Ogorčenost’ (2008), a koji ne spominjem slučajno, zapisao: ‘Ne traži uzrok u porodici mama, potraži ga u onome Å¡to konvencionalni svijet smatra nedopustivim.’)

Zato mislim da je seksualni odgoj u okviru zdravstvenog danas neophodan za svu djecu, da se tu radi o socijalnoj pismenosti, o stvarima koje su osnova demokracije, humanosti, meÄ‘uljudskih odnosa, ali i osobne higijene, i kao takvi su samorazumljivi, nisu predmet za raspravu kao Å¡to to već neko vrijeme nije ni ‘Zemlja kao ravna ploča’.

Naime, ne zbunjuje i ne plaši ni djecu ni odrasle ljude ono što znaju nego ono što ne znaju, zato je bitno naučiti te važne stvari o svome tijelu i o svojim emocijama, o samopoštovanju i o poštivanju prava na različitost, o tome da je ljubav lijepa, a tjelesnost prirodna.

Posebno mi se čini da je ovo važno za konzervativne sredine u kojima je prisutan opasan nerazmjer između sadržaja kojima su djeca i mladi ljudi izloženi i pritisak patrijarhalne okoline. Takav zbunjujući i frustrirajući nerazmjer, sudar krajnosti, mora proizvesti pukotine u glavama i u društvu, pa ne čudi da je posljednjih godina upravo u ovakvim sredinama došlo do eskalacije seksualnog nasilja.

Kažem vam, vaÅ¡a djeca o seksu ionako ‘znaju sve’ (ili će uskoro znati), pitanje je samo hoće li to ‘sve’ saznati iz pornića i lovačkih priča balavih pubertetlija ili iz Å¡kolskog programa koji su za njih sastavili stručnjaci.

Ukoliko je nepomirenim roditeljima koji kane protestirati protiv zdravstvenog odgoja toliko stalo do dobrobiti potomstva, imaju barem stotinjak razloga zbog kojih bi bilo korisnije i plemenitije izaći na ulicu, a svi se tiču budućnosti njihove djece. Evo, kad smo već oko škole, neka na primjer dignu svoj glas protiv unižavanja onih s kojima njihova djeca provode najviše vremena, a to su njihovi potplaćeni nastavnici.

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ za T-Portal