(Slobodna Dalmacija) Naši učenici uopće nisu preopterećeni školskom satnicom, nego zastarjelim načinima učenja i poučavanja – tvrdi prof. dr. Vedrana Spajić Vrkaš iz Istraživačko-obrazovnog centra za ljudska prava i demokratsko građanstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu, suautorica Kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, koji će od ove jeseni eksperimentalno ući u škole. Probleme našeg školstva i učeničke mladeži, prof. dr. Spajić Vrkaš “secira” bez dlake na jeziku:
– Nekoliko istraživanja pokazalo je da su naši učenici na svim razinama nezadovoljni školom, da zaista smatraju da su preopterećeni, a moje istraživanje iz 1997. godine pokazalo je da su nezadovoljni i roditelji i nastavnici.
Problem je u nastavi
Usporedila sam to sa stanjem u drugim zemljama i naišla na UNESCO-ov izvještaj koji je potvrdio da su naša djeca zapravo zakinuta za oko 25 posto učenja. Tako sam došla do podatka da učenik na zapadu u osnovnoj školi prosječno provede oko 900 sati, a u nas 750, dok u srednjim školama vani to iznosi oko 1150 sati, a u nas oko 900, ili ukupno, naši učenici zaostaju oko 25 posto sati.Ako se oslonimo na brojke, ne možemo reći da su učenici u Hrvatskoj preopterećeni satnicom, ali naš je sustav opterećujući zbog načina na koji se radi u školi, odnosno na koji se shvaća učenje i poučavanje na nastavi.
Kakvim biste nazvali to poučavanje? Ministar Jovanović istaknuo je kako mu je cilj promijeniti način na koji se uči, kako bi se učenici školovali za život, a ne za ocjenu.
– Istraživanja koja sam provela u nas, od kojih zadnje u sedam zemalja regije, vrlo jasno pokazuju da učenici osnovnih i srednjih škola, čak i sveučilišta, na pitanje pomoću kojih metoda uče, u najvećem broju odgovaraju iz predavanja nastavnika. Katkad je to povezano s diskusijom te tu i tamo s debatom. No, opet je nastavnik taj koji potpuno određuje i sadržaj i oblik pitanja i odgovaranja, a ni diskusija, ni njezini rezultati, nisu prepušteni učeniku i njegovoj samosvijesti, nego su organizirani kako bi se učenici na prihvatljiviji način pridobili za ono što nastavnik hoće postići. To se zove “tolkenizam” u sustavu obrazovanja i to je teorija još iz 60-ih godina dvadesetog stoljeća vrlo jasno objasnila kao mistificiranu participaciju u diskusiji.
Jesmo li po tome slični nekim drugim zemljama? Naši reformatori vole naglašavati da se naše školstvo usklađuje prema europskome.
-Dobar dio zemalja u regiji, uključujući i Sloveniju, ima takav pristup u nastavi, što je potvrdilo i regionalno istraživanje koje sam provela.
U BiH je, međutim, došlo do pomaka u predmetima povezanima s područjem građanskog odgoja i ljudskih prava.
Koliko je moguće pripremiti učenika da bude konkurentan vršnjaku sa zapada ako već u startu zaostaje za njim 25 posto obrazovne satnice?
– Možete misliti. U suvremenom svijetu koje se zove društvo znanja, i to ne bilo kojeg znanja, nego inovativnog, kao i gospodarstvu koje se temelji na konkurentnosti, manjak od 25 posto vremena znači isto toliko manje primanja informacija, činjenica, razvoja vještina, kao i određenih stavova i vrijednosti. Moramo hitno odrediti čemu služe odgoj i obrazovanje, to je preduvjet. Služi li pojedincu i njegovoj dobrobiti, zajednici, odgovornom i socijalno važnom gospodarstvu ili profitu pojedinca?
Kako izmijeniti sustav u kojemu još uvijek dominiraju faktografski pretrpani programi, učeničke torbe teže i po deset kilograma? Produljeni ostanak učenika u školi nemoguć je jer još imamo škole koje rade i u tri smjene.
– Problemi toga tipa, naravno, postoje. No, usmjerimo se na to da nije samo važno koliko sati nastave imaš, nego kako to odrađuješ. Naravno da su sa 750 sati predavačke nastave godišnje učenici umorni i opterećeni. To je faktografsko znanje. Preko faktografskog znanja oni ne razvijaju aplikativne vještine, a ako ih ne razvijaju, oni prestaju biti motivirani primijeniti znanje. To je znanje koje se brzo zaboravlja jer nema vrijednosti, ni za pojedinca, ni za zajednicu, možda tek za nečiju karijeru. Zašto ne krenuti od onoga što je trenutačno moguće: interaktivne nastave, nastave koja se temelji na istraživačkim metodama gdje klinci cijeli dan rade projekte, uče preko interneta i gdje prevladava dinamički proces učenja i poučavanja? U našim školama nema kontroverznih tema, treba li biti tako?
Ide li tome u prilog i produljenje obveznog obrazovanja?
– Apsolutno. Jedino mi, Srbi i Albanci imamo obveznu školu u trajanju od osam godina. U nekim europskim zemljama djeca u školi obvezno provode i do 13 godina. Kada to sve pribrojite onome manjku od 25 posto satnice, o čemu govorimo?
Rat je prošao. Ili nije?
– Što se tiče potkapacitiranosti škola, podsjetit ću vas na ono što ja zovem peace-dividenda: u vrijeme rata govorili su da nema novca za obrazovanje jer se moramo obraniti. U redu, tada nitko nije prigovarao što je Hrvatska izdvajala za odgoj i obrazovanje kao ekonomski najlošije pozicionirane zemlje u Europi. Međutim, onoga trena kad je rat završio i kad su se prioriteti redefinirali, kako to da smo se retorički opredijelili za društvo znanja, a da nismo definirali pretpostavke tog društva znanja? I kako to da novac nastao “dividendom mira” i prestankom rata nije usmjeren za obrazovanje i sustavno istraživanje obrazovanja? Mi nemamo iz čega donijeti zakonitosti odgoja i obrazovanja, u nas nije provedeno nijedno istraživanje, nijedna valjana evaluacija na osnovi koje bismo mogli mijenjati sustav. Odluke se donose politički i ad hoc kako koji ministar preuzme resor.
Zašto to nije učinjeno?
– Nedostaje politička volja, apsolutno. Hrvatska je premrežena različitim interesnim grupama kojima ništa nije svetinja, osim njihov vlastiti interes. No, paralelno s tim, a da bi zamaglili situaciju, razvili su takve retoričke mehanizme koji zabavljaju narod i na taj ga način uljuljavaju i odvlače pozornost. Istodobno, škola ne razvija kritičku svijest kako bi to mladi konačno i razotkrili.
MARIJANA CVRTILA