Predmetno područje: Hrvatski jezik
U pet koračića na prozorčić s kojeg se se vidi – loš projekt!
Učenicima, ali i njihovim nastavnicima uvijek je potrebna podrška, potrebni su im primjeri dobre prakse koji će poticati njihovu krativnost i volju za radom. Ovaj projekt to nije ostvario. Nije to ostvario jer proveden zato što je morao biti proveden, ne zato što je bio željen. Sve prezentirano djeluje kaotično, postavljeno zato što je moralo biti postavljeno, da se opravdaju potrošena sredstva i vrijeme, a rezultati ne samo da nisu poticajni, nego uzrokuju opravdano bujanje gorčine. Ako se uglavnom na “klikanju” i besmislenom upisivanju u tražilice jačaju digitalne kompetencije, to jačanje je slabašno. Na račun takvog jačanja, sadržaji poučavanja su ovdje tek tako, da se na njima “klika” u nedogled ili dok vam ne dozlogrdi. Sadržaji poučavanja su zapravo nebitini kao i metodika poučavanja istih.
Nedavno su se na novom Nacionalnom portalu za učenje na daljinu Nikola Tesla u sklopu projekta ICT Curricula pojavili “interaktivni digitalni nastavni materijali” koji se odnose na nekoliko predmeta koji se poučavaju u hrvatskim osnovnim školama. Sadržaji iz predmeta Hrvatski jezik odnose se na više razrede osnovne škole i u Međupredmetnom IKT kurikulu zahvaćeni su satnicom 17 sati po predmetu. Nevedeni kurikul temelji se na metodologiji Hrvatskoga kvalifikacijskog okvira i Nacionalnog okvirnog kurikula koji inzistiraju, između ostalog, na međupredmetnoj temi uporabe komunikacijskih tehnologija u predmetnoj nastavi osnovne škole. Ciljevi su navedenog kurikula hvalevrijedni: usmjeriti poučavanje na učenike, podići razinu digitalnih kompetencija i potaknuti razvoj kritičkog mišljenja učenika. Mogu li ti ciljevi ovakvim “interaktivnim nastavnim materijalima” biti i dostignuti?
Do sada su se na portalu Nastavnici.org pojavljivali tekstovi koji su se kritički osvrtali na zadatke iz područja Matematike, Engleskoga jezika i Fizike i više nego očito njihovi su autori dokazali da ne mogu. Ovaj tekst nastojat će pokazati i dokazati da situacija nije bitno drugačija ni u zadatcima koji se odnose na Hrvatski jezik, sadržaje iz književnosti za 7. i 8. razrede; pa krenimo redom…
Poučavanje treba usmjeriti na učenika, tako glasi prvi cilj.
Interaktivna nastava trebala bi omogućiti ostvarivanje ovog prvog cilja. U takvoj nastavi učenik bi zaista bio najvažniji nastava bi trebala biti dijaloška, istraživačka, trebala bi sadržavati i element igre, biti usmjerena prema rješavanju problema. Kvalitetna trebala bi otvoriti problem, početi s divergentnim ići prema konvergentnim pitanjima. To je tako u teoriji u praksi imamo zadatke koji su prilično skriveni na stranici tesla.carnet.hr . Prosječnom osnovnoškolcu sasvim nevidljivi na dnu stranice pod nazivom ICT Curricula. No dobro, recimo da naš osnovnoškolac neće sam tragati bespućima interneta i da će biti vođen sigurnom rukom svog nastavnika i da ga taj isti i dovede do zadataka koji su mu namijenjeni, što dalje? Učenik bira sadržaje za npr. 8. razred i kreće se okušati na zadatcima za alegoriju i gle naslova, čak dva: Alegorija – Vuk i Janje i Alegorija – Vuk i janje. Odmah se može pitati koji je od ta dva naslova točan.
Sve je u redu, dišimo, radi se o običnom zatipku na projektu koji vrijedi milijune i kojim jačamo kompetencije naše djece, pa što ne bismo i one pravopisne ipak se radi o jezičnim sadržajima! Međutim, lektorski zahvati bili bi dobrodošli na većini ostalih prezentiranih materijala, osobito u drugim predmetima. Toliko potrošenih kuna, ali ne i na sirotog lektora!
Vratimo se ipak alegoriji. Krenuli smo disperzivno, kako treba, od metafore, što je u redu ili ipak nije?
Naime, zašto bio ovdje bilo točnog odgovora? Ako je nastava okrenuta učeniku, zašto mu nametati zatupljujuće i stereotipne odgovore kao točne? Zašto voljena osoba ne bi mogla biti planet koji isijava toplinu i organ koji pumpanjem tjera krv tijelom? Da to učenik napiše u pjesmi, dobar nastavnik nikad tako nešto ne bi prepravio u izlizanu i stereotipnu metaforu sunce i/ili srce, ali ovdje eto, ono što je sasvim obično i nekreativno je – točno. Neobičan, nesvakidašnji izraz uvijek ima veću stilističku vrijednost od običnog, tako je to u književnosti, ali ne i ovdje. U književnosti, uzadatcima inter peratacije, tumačenja, neće biti rijetkost ako se ne možemo usuglasiti oko točnog rješenja. Zato je sastavljanje zadataka zatvorenog tipa na književnim sadržajima izuzetno zahtjevno, a vrednovanje onih otvorenog tipa uglavnom problematično.
Također, nikome od suradnika u cijelom procesu, koji su bili zaduženi za porovjeru sadržaja (ako je takvih uopće bilo) nije palo na pamet da Sunce nije planet nego zvijezda.
Ako pak obratimo pozornost na izbornik s lijeve strane, on je potpuno neprilagođen slabovidnoj djeci, dakle djeci s posebnim potrebama, slova su jednostavno presitna. Rado bismo nešto učinili, npr. povećali zadani okvir, ali ne, to nije moguće, bitnija je ponekad sasvim reda radi ilustracija.
Slijedimo korake i dolazimo do ČITANJA TEKSTA. Pozorno slijedi korake i imaj mnogo strpljenja dragi učeniče jer silnim klikovima zatvaranja i otvaranja time podižeš svoje digitalne kompetencije, ravno pet puta! Zašto se ne stavljaju izravne poveznice, izravne poveznice valjda ugrožavaju razvoj digitalnih kompetencija, one se bolje razvijaju kada se nalaze u posebnom prozoru, malom – prozorčiću.
No dobro, kada na e-lektirama učenik uspije pročitati tekst Ezopove basne, odgovara na čak tri pitanja o razumijevanju pročitanog. U jednom od ta tri pitanja mora “skrolati” odgovor jer je opet cijeli okvir tako malen da se ne vide svi ponuđeni odgovori, a trebali bi se vidjeti. Ovdje učenik vježba “skrolanje”, ali zato vrlo vjerojatno krivo odgovara na postavljena pitanja.
Slično je i u zadatcima za Simbol – S. S. Kranjčević, Moj dom, naime zadnji “padajući izbornik” također je potrebno “skrolati”.
Zatim opet slijedi istraživanje pojma alegorija pomoću pet fantastičnih koračića i prozorčića. To je izvrsna vježba iz strpljivosti, ali u nekom samostalnom učeničkom radu, uglavnom neizvediva i vodi vrlo brzom odustajanju od zadataka. Tehnička rješenja vrlo često vode u frustraciju. Evo primjera na Simbolu. Najprije je potrebno istražiti pojam simbola s upisivanjem u pojma u http://www.enciklopedija.hr/ (u redu), a onda se dobije ovo. Kliknite, pa se snađite u svih šest tumačenja simbola, trebat će vam jer slijede zadatci višestrukog izbora, ali bez povratne informacije koji su odgovori točni.
Može li osnovnoškolac sebi tumačiti simbol na toj enciklopedijskoj natuknici? Ne može, ona je tu zato da se pokaže stranica Hrvatskog leksikografskog zavoda i samo zato. Bolje je rješenje u alegoriji tamo se pojam istražuje na Hrvatskom rječničkom portalu, rječnička natuknica je tu svakako prikladanijia i primjerenija: alegorija.
Pogledajmo i materijale za 7. razred, Josip Pupačić, Tri moja brata. Naravno da se boljetice iz prethodnih primjera ponavljaju, ali što ili koga označavaju ovi animirani likovi? Možemo pretpostaviti da potiču kritičko mišljenje, drugome se ne mogu domisliti. “Hm, što mi to radimo ovdje?” pita se prvi animirani lik s lijeva.
Koračići su naravno opet besmisleni, tu sus samo da bi ih se slijedilo. Uputa pod brojem 4 trebala bi se nekako ponovno prikazati nakon slušanja pjesme.
U sljedećem koraku koji donosi primjere hiperbola, u hiperboli srce kao viganj trebalo bi protumačiti što je uopće viganj, prosječni osnovnoškolac ne zna da je to kovačko ognjište, rješavanje zadatka mu neće biti bitno lakše ako i zna, jer opet nema potvrda ni naznaka što je točno, a što nije.
Potom bi sedmašu ipak trebalo nekako i objasniti kakve su to agramatični izrazi u pjesmi. To je valjda zadaća nastavnika na satu, ali možda bi bilo bolje i jednostavnije da ih se pita u kojim se primjerima odstupa od gramatičkih pravila i učenik bi u snalaženju bio samostalniji.
Od tri analizana primjera dva završavaju stvaralački zadatcima, dakle aktualizacijama, ali dojam opet kvari način kako su postavljene upute i opet besmisleni animirani lik s telefonskom slušalicom u ruci.
Kritičko promišljanje? – ma glavno da smo došli do kraja!
Zadatak aktualizacije u gore navedenom primjeru možda je najpogodniji za učeničko kritičko promišljanje nasilja, ali njegovo rješavanje se svodi na opis videozapisa i pisanje poruka. Zašto učenik ne bi bio doista kreativan i stvaralački ponudio načine rješavanja nekih nasilnih situacija u kojima se možda i sam našao ili kojima je svjedočio? Što će drugo sadržavati učeničke poruke učiteljici nego načelne stavove da nasilje nije dobro i da ne smijemo biti nasilni?
Jedan dobar projekt koji bi osnažio poučavanje u Hrvatskoj bio bi tako vrijedan. Učenicima, ali i njihovim nastavnicima uvijek je potrebna podrška, potrebni su im primjeri dobre prakse koji će poticati njihovu krativnost i volju za radom. Ovaj projekt to nije ostvario. Nije to ostvario jer proveden zato što je morao biti proveden, ne zato što je bio željen. Sve prezentirano djeluje kaotično, postavljeno zato što je moralo biti postavljeno, da se opravdaju potrošena sredstva i vrijeme, a rezultati ne samo da nisu poticajni, nego uzrokuju opravdano bujanje gorčine. Ako se uglavnom na “klikanju” i besmislenom upisivanju u tražilice jačaju digitalne kompetencije, to jačanje je slabašno. Na račun takvog jačanja, sadržaji poučavanja su ovdje tek tako, da se na njima “klika” u nedogled ili dok vam ne dozlogrdi. Sadržaji poučavanja su zapravo nebitini kao i metodika poučavanja istih.
I što na kraju nego iskazivati gorčinu i (vjerojatno) sasvim uzalud u našem gluhom sustavu obrazovanja vikati da je ICT car jadan i gol i da je počinjena još jedna u nizu šteta i izdaja u našem obrazovanju.
by: martis