Kako su propale hrvatske škole i zašto sam odlučio otići iz njih

(Jutarnji list) Reporter Jutarnjeg, nekad profesor u školi, analizira kako se godinama bježi od pravih, suštinskih reformi u hrvatskim školama te kako sustav izgleda iznutra.

Puna su usta političarima s pozicije i iz opozicije kako treba provesti strukturne reforme. I dok oni pričaju, građanke i građani ove zemlje vide da se na tom planu ne događa baš ništa, pa tako ni na planu obrazovanja.

A ono će vjerojatno i na idućem testu koji će organizirati PISA (Program međunarodne procjene učenika) opet postići zavidan rezultat i od 44 zemlje ostvariti “jako dobro” 32. mjesto.

Iza Srbije, Slovenije, Slovačke, s ispodprosječnim rezultatima (nije zgorega ovdje navesti kako niti jednog hrvatskog sveučilišta nema na popisu najboljih 500 na svijetu na koji se prošle godine uspjelo plasirati, recimo, beogradsko). Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dotle se bakće s Ustavnim sudom, mijenja pravilnike, uvodi nove programe. Kod kojih najčešće definira formu, a bitno se manje bavi sadržajem koji onda izaziva javne kritike, kao, recimo, sada građanski odgoj.

A dotle nikako da od njih čujemo što, pobogu, kane učiniti kako bi što skorije porasla kvaliteta obrazovanja. Hoće li konačno smoći snage za strukturnu reformu obrazovnog sustava, ali ne na formalnoj nego na sadržajnoj razini?

Jer, obrazovni sustav koji postiže ovakve rezultate sasvim sigurno treba korjenite preinake.

Obrazovanje su svi doživljavali kao proračunski rashod koji mora postojati, ali u koji ne treba previše ulagati.

Nikoga nije briga kako škole zapravo uopće funkcioniraju, što su ključni problemi.

Naime, programi ili ti famozni kurikulumi su pretrpani, previše je predmeta pa je i satnica onda golema (srednjoškolci dnevno imaju gotovo redovito sedam nastavnih sati). Gdje god pak da se i pokuša nešto smanjiti, stručna se zajednica digne na zadnje noge vrišteći da će djeca ostati neobrazovana.

No, kako se vidi, djeca i ostaju u znatnoj mjeri neobrazovana i nespremna za budući profesionalni život. Znam da će me sada napasti, ali je li stvarno nužno 6 godina (zadnja dva razreda osnovne i četiri srednje) slušati fiziku, kemiju i biologiju, ne bi li se to moglo, po uzoru na neke druge, bitno uspješnije zemlje kad je riječ o obrazovanju, združiti?

Mnogi su mi, naime, stručnjaci prirodnih predmeta u privatnom razgovoru rekli da je to stvarno previše – dio gradiva u višim razredima srednje škole već spada u fakultetsku građu i da povezivanje tih sadržaja u jedan predmet uopće ne bi bilo loše. Ali, ne talasaj, neka bude, koga briga za djecu.

Vjeronauk se pak potiho iz izbornog predmeta prebacio u redovni, u hrvatskome nikako da shvate da bi djecu, posebno u ovo audiovizualno doba, trebalo privući čitanju, ali to s “Juditom” u prvom razredu srednje škole nije baš moguće. Ali, kronološki red je zacrtan kao Sveto pismo i ne smije ga se dirati. I latinski je problem, u gimnazijama se radi s knjigom za osnovne škole, gramatika se tumači kao izdvojen entitet, a često se kao krajnji cilj ističe potreba da se nauči nekoliko sentencija i basta.

Profesori su pak, dijelom zbog programskih zahtjeva, dijelom zbog nepostojanja materijalnih uvjeta, a dijelom i zbog indignacije prouzročene padom ugleda struke na društvenoj ljestvici (ne pristajem da me se naziva učiteljem) – ne samo mjereno financijskom nadoknadom za njihov rad – počeli svoj posao u velikoj mjeri samo odrađivati. I nije to čudno, naime, potpuno je svejedno ostvaruju li nečiji učenici već godinama uspjehe na natjecanjima, državnoj maturi, upisima na fakultet, plaća ostaje ista kao i onome tko je u svemu tome bitno neuspješniji.

Ministar Željko Jovanović nedavno je otvoreno uvrijedio velik broj profesora koji godinama postižu takve uspjehe, ali nisu mentori ili savjetnici, smanjivši im plaću. Za više stotina kuna, mnogima neposredno prije odlaska u mirovinu. Sasvim je jasno da se nakon toga mnogi profesor upita – pa zašto da se pobogu ubijam, bolje mi je naći neku “tezgicu” sa strane i mirno živjeti. Izravni je rezultat takvog stanja – ne ljutite se, dragi kolege, jer i među nama ima onih koji rade loše – i određena negativna selekcija. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u tadašnji je Obrazovni centar za jezike s raznih fakulteta, zbog smjene generacija, došlo više od 30 mladih profesora, sve vrlo uspješnih studenata s određenim iskustvom. Deset godina poslije u školi ih je ostalo pet, šest. Svi su ostali dali petama vjetra, ne samo zbog novca. Kad sam svojedobno krenuo na poslijediplomski pa otišao u resorno ministarstvo da upitam mogu li računati na financijsku podršku, otprašili su me rekavši da država profesorima u školama ne daje novac za znanstveno usavršavanje već samo onima u znanstvenim institucijama – a tako je i danas. Pa sam i ja otišao.

Kad je pak o sredstvima za rad riječ, stanje je sljedeće: knjige profesor u pravilu kupuje sam (sad su ih i izdavači prestali donositi jer se pričalo da su mitili profesore) jer škola za to nema para, olovke također iz svog džepa ili ispravljaj prstom.

Ako želim djeci kopirati testove, moram donijeti papir, a dobro je ako škola ima fotokopirku – inače to plaćam sam ili diktiram pitanja, kao u doba Ise Kršnjavoga (i dalje najboljeg ministra prosvjete kojeg je Hrvatska ikada imala). Ima u Zagrebu najmanje jedna srednja škola u kojoj momci i djevojke koriste isti WC i nikako da dobije novac da se taj problem riješi. Ima i jedna koja dijeli prostor s osnovnom školom pa se ujutro ondje na ulazu guraju pačići prvašići i dvometraši maturanti, baš u skladu s modernim odgojnim zasadama. Cvile već desetljećima da se to riješi, ali nikoga nije briga. A kad je riječ o nastavnim pomagalima, i dalje je glavna BBC metoda – blackboard and chalk (ploča i kreda, a i ona je sve lošije kvalitete). I govorim o Zagrebu, iz iskustva i osobnog uvida, kako li je tek drugdje.

Eto, tako izgleda stanje u hrvatskom školstvu iznutra, kad se ne brljavi s jedne i s druge strane o problemima zdravstvenog odgoja već kad se pogleda suština: nema motivacije profesora, nema modernih uvjeta rada, nema knjiga, nema novca, pa onda nema ni kvalitetnog znanja.

Učenici većinu vremena slušaju predavanja ex cathedra pa im je, sasvim jasno, dosadno – a kako običnim predavanjem iz sata u sat, iz dana u dan zainteresirati mlade koji žive u modernom cyber svijetu? Ocjena je postala najvažnija stvar u obrazovnom procesu, ali opet kao forma pa djeca uredno izostaju (riječ je o milijunima sati godišnje) kako bi odgovarala kad im to konvenira – a teško im je to zamjeriti. Kako u takvim uvjetima organizirati “problemsku nastavu, istraživačko ili projektno učenje”? Ako netko i da sve od sebe da bi tako nešto pokušao, dobije po nosu kad mu dođe inspektor/savjetnik pa vidi da možda nije u svim detaljima ispunjen onaj pretrpani program te možda neki učenici nemaju sve elemente za ocjenu – dakle forma, o sadržaju u pravilu ni slova.

Ali, time se nitko ne želi baviti iako je baš doba krize pokazalo da je ulaganje u obrazovanje najbolje jamstvo za dugoročan oporavak zemlje.

Kod nas pak ni SDP ni HDZ ne pričaju o obrazovanju, ne sjećam se da sam čuo Milanovića ili Karamarka da će obrazovanje biti temelj njihova političkog programa, da žele obrazovane ljude koji će se za desetak godina moći lako uključiti na tržište rada u stalnoj promjeni i suočiti s izazovima brzog razvoja, da će obavezna škola, u skladu sa zapadnim trendovima, trajati dulje i jamčiti kvalitetu.

Volio bih da me konačno netko demantira, ali bojim se da neće.