piše: Sanja Lukić
Svako malo pojavi se komentar u smislu negodovanja u vezi nastavnih sadržaja koje uče djeca u nižim razredima OŠ pa se to nastavi i sa sadržajima u višim razredima. Kao, u gimnazijama uče neshvatljivo, neviđeno, krajnje nepotrebno i nepojmljivo, primjerice, kamo smjestiti Schrödingerovu mačku…gimnazije su škole prepune terora i bezličnih sadržaja… Nekad davno davala sam instrukcije, nikad više, nikad, jer se vratim na sedmi razred kemije i počnemo od nule. Nemam više živaca ni strpljenja
Nije problem u sadržajima, problem je u totalno debilnim, aj da kažem promašenim PITANJIMA koja djecu tjeraju na bubanje, dopunjavanje nesuvislih rečenica, povezivanje pojmova točno onako kako to piše u nekom udžbeniku (i nikako drukčije), u pitanjima višestrukog izbora koja su često neshvatljiva inteligentnom čovjeku, često ima više od jednog točnog odgovora, ali treba izabrati “točniji” pa je i obrazovan čovjek zbunjen zadacima koji toleriraju samo jedan jedini način dolaženja do rješenja. Pitanja ne stimuliraju i ne potiču na razmišljanje, dvojbe, trojbe, eliminaciju i logičko zaključivanje.
“Reprodukcija je majka znanja.” To je moto obrazovnog sustava koji imamo i onoga koji se nameće.
Nameće se prvo nama, prosvjetarima, a onda se to reflektira i na djecu. Strogi teror pojmova i sintagmi, strogi teror riječi i složenica čije značenje malo tko zna ili nitko ne zna prepričati.
Ne trolam, ne šalim se, ali provociram. I pitam se što je učenje učenja, što su ishodi, što je škola za život, a što za smrt, što je paradigma, što su ciljevi, a što strategije, što sve te riječi znače, trebam li u svoj posao sve to ugraditi ili smijem nastaviti onako kako radim 27 godina, smijem li odstupiti i ignorirati besmislice i nazivati ih imenima koja su mi poznata, a krajnji je rezultat dobar, smijem li nešto nazvati ciljem, a da to nije formalni cilj, nego nešto “odbačeno i ukinuto befelom”, neka riječ čije značenje ne razumijem u cijelosti (a mogu za sebe kazati da sam načitana, u svakom pogledu, stručnom, rekreativnom i kojekako)…smijem li se osloniti na svoju praksu, iskustvo i zdravu pamet ili se moram podrediti trendovima.
Eto, o tome pišem, kad pišem, a svi neka razmisle je li bitnija terminologija ili praksa, ponekad bez termina i ponekad takva da ne možeš sve opisati jednom riječju.
Živjela autonomija!
Nastava je “zdravoseljačka”. I dok je učitelj onaj koji poučava i koji je primarni izvor informacija, džaba svi ti termini, mudre i nerazumljive riječi i sav trud “svirača”.