Tko čeka…

piše: Žukov

Taj se načeka. Naročito u državi čije institucije su na glasu po učinkovitosti i brzini, toliko da bi ih po smrt trebalo poslati; hrvatski bi mirovinski sustav i definitivno otišao dovraga. Naročito kad znaš da imaš što za reći i da si u pravu. Naročito kad ti ne daju da pregovaraš, jer govore neki drugi. I dogovore nešto što živući neće stići konzumirati, jer je sindikalizam s odgodom njihov sindikalni credo. Naročito kad je jedino što možete, kako kažu, vrebati iz busije, i čekati da vrijeme pokaže svoje. Kao što uvijek pokaže.

Jesmo, načekali smo se, ali smo napokon dočekali – u ponedjeljak, 6. veljače, Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti utvrdilo je da Preporod ima status reprezentativnog sindikata u osnovnom i srednjem školstvu. Preporod je tako postao prvi sindikat koji će pregovarati i za osnovnoškolski i za srednjoškolski kolektivni ugovor. Budući da sam blagoslovljen slonovskim pamćenjem, dobro znam koliko je put do tog uspjeha bio trnovit. Preporod zbog svoje dosljedne borbe za prava svih svojih, i ne samo svojih članova nije bio baš prvi izbor nijedne Vlade do sad; bilo je i mekših pregovarača, bilo je onih koji su nastupali više kao gardedame vladajućima nego kao ozbiljni igrači. Često su bili trn u oku i većinskih obrazovnih sindikata, upamćenih po neupamćenoj lakoći potpisivanja Kolektivnih ugovora kojima su se gubila ili umanjivala materijalna prava prosvjetara, ali su ostajale zabetonirane komisije za tehnološke viškove. Promjene nisu odgovarale monopolistima koji su privatizirali pravo na pregovore s vlastima, bilo crnima ili crvenima (druge boje i ne postoje, izgleda, u našem političkom spektru). Pregovori oko položaja zaposlenih u školstvu bez Preporoda bili su otprilike kao kad vam fali četvrti za belu – može se i bez njega, ali nije to to. Svjesni toga bili smo svi skupa, ciklički svakog desetog u mjesecu. Zato je ovo poseban dan i veliki uspjeh za sve članove Preporoda, i razlog za veselje. Siguran sam da našu radost dijeli i vodstvo većinskog osnovnoškolskog sindikata.

Odluka Povjerenstva obznanjena je prosvjetarskom urbi et orbi (po običaju) u zadnji čas. Naime, i Temeljni kolektivni ugovor, kao i osnovnoškolski i srednjoškolski kolektivni ugovor, istekli su još 12. prosinca 2016. godine i radnici u školama svoja materijalna prava uživaju temeljem tromjesečne produžene primjene. Nitko se više i ne uzbuđuje previše zbog udomaćene navade da se stvari rješavaju u vremenskoj stisci i na ho – ruk; naprosto, nazivati hrvatsko školstvo sistemom značilo bi laskati. A riješiti treba propisno puno toga – kolektivni su ugovori ključni dokument koji definira materijalna prava hrvatskih nastavnika, otprilike nešto nalik etiopskom jelovniku, ali za svako pravo treba se boriti lavovski. Hrvatsko društvo, treba li uopće isticati, čak ni u uvjetima rasta BDP – a, smanjenja nezaposlenosti i povećanja industrijske proizvodnje i izvoza nema, ili ne želi imati, novca za obrazovanje. Vjerodostojna kakva već jest, hrvatska vlast očito nema namjeru vratiti prosvjetarima ni dug za 2016. godinu, kao ni povećati plaće jednokratno za 6% u skladu s potpisanim sporazumom. Au contraire – prateći najave iz Banskih dvora i slušajući blistave ideje kojima ovih dana bombardiraju javnost, predstavnici reprezentativnih obrazovnih sindikata ne trebaju se iznenaditi ako se u budućem kolektivnom ugovoru učiteljska norma bude nadopunjavala vraćanjem Općenarodne obrane i Društvene samozaštite (mitski ONO i DSZ) u škole;  kao prvi korak u tom smjeru učeničke su uniforme već najavljene!

Veliki je posao pred nama – jedno od pitanja o kojem svakako treba povesti računa jest pitanje naknade za prijevoz. Mnogima od nas posljednjim je izmjenama to pravo značajno umanjeno; nekima gotovo i za 50%! Nesumnjivo država tako skrbi o zdravstvenom stanju profesije koja je, uglavnom, sesilna – potičući učitelje da, po uzoru na mudre Kineze, masovno počnu koristiti bicikle, potiče se i prevencija kardiovaskularnih bolesti i ostvaruju značajne uštede u zdravstvenom sustavu. Kako god okreneš, na učiteljima se štedi. Ne želim ni pomišljati koliko bi se uštedjelo kad bi nam i pravosuđe funkcioniralo po kineskom modelu. Ili kad bi, kao u pristojnu svijetu, na posao biciklom dolazili, recimo, ministri.  Držimo da bi sasvim razumni zahtjev sindikalne strane, kad je ova stavka u pitanju, bilo plaćanje naknade za prijevoz, umjesto u iznosu od 0.75 kn po km (članak 67., st.6. KU), u iznosu od 1.00 kn po prijeđenom km puta.

Ono čemu se isto tako treba pokloniti dužna pažnja jest pitanje plaćanja produžne nastave u lipnju. Prosvjetne su vlasti uvele ovu obavezu bez ikakve namjere da takav dodatni rad nastavnika dodatno i plate, iako je sasvim jasno da se radi o neposrednom odgojno – obrazovnom radu s učenicima. Koji, isto je tako jasno, ne spada u famozne ostale poslove. Tu je i pitanje visine dnevnica – osobno sam doživio da sam bio poslan na cjelodnevni izlet s učenicima s dnevnicom u iznosu od 150.00 kuna, i sva pozivanja na važeći Kolektivni ugovor i stavku koja propisuje da se dnevnice isplaćuju u iznosu od 170.00 kuna bila su uzaludna. Tek kad sam prilagodio metodologiju školskim prilikama i odbio ići na izlet isplaćena mi je dnevnica u predviđenom iznosu. Veliko pitanje jest i pravo na isplatu božićnice i regresa, koje bi budućim kolektivnim ugovorima isto tako valjalo precizno definirati – odozgo su se ne tako davno mogla čuti učena tumačenja kako je regres, odnosno K15, zapravo, relikt socijalizma. Kao što su to bili i, recimo, društveni stanovi. Radnička odmarališta. Društvo u kom ste prije mogli dobiti na lutriji nego otkaz na poslu, i u kojem se, u mraku bezbožnog ateizma, nedjelja poštovala kao dan odmora. Kao što je to bilo i zdravstveno osiguranje bez plaćanja dopunskog, studiranje bez školarine i čitav niz ostalih atavizama koji su današnjoj mladosti bliski koliko i era dinosaura. Doduše, neki su dinosauri zvijezdu zamijenili krunicama, i uporno odbijaju izumrijeti. Svakako ostaje za vidjeti i kako će u budućem KU – u biti riješena situacija s komisijama za tehnološke viškove, prvenstveno u kadrovskom pogledu. Krajnje je vrijeme da se zbog transparentnosti i zaštite prava naših članova predstavnicima Preporoda omogući aktivno sudjelovanje u radu tih tijela.

Otvorenih pitanja svakako ima još; kolektivni su ugovori jedan od ključnih elemenata u borbi za bolji društveni i materijalni položaj struke. Upravo zato današnji dan i jest poseban – reprezentativnost Preporoda garantira da budući Kolektivni ugovori neće biti u light verziji i da se interesima hrvatskih učitelja i nastavnika više neće tezgariti. Na kraju krajeva, Vladi koju vode anemični i slabovidni lideri treba za pregovaračkim stolom punokrvni sindikat koji gleda u budućnost!

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!