Javila se na natječaj sa 35 drugih kandidata, koji su svi odreda ispunjavali uvjete i imali odgovarajuću diplomu. Vrgoč je, međutim, predložio Školskom odboru da upravo nju zaposle premda je imala tek potvrdu da je apsolventica Filozofskog fakulteta mostarskog Sveučilišta. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu navodi da je lažno prikazao Odboru da kandidatkinja ima sve potrebne uvjete, što nije bila istina.

Okrivljeni je nastojao prebaciti odgovornost na Odbor, no sudac Dinko Mešin nije to prihvatio te ga je osudio na uvjetnu kaznu zatvora.

Obzor je pitao sindikat, nadležno ministarstvo i psihologe kako zaštititi nastavnike u eri u kojoj ne samo da je zakazao kućni odgoj nego i superkorektno provođenje dječjih prava prijeti uništenjem profesorskog autoriteta.

Biti osviješten u nekom problemu ne znači uvijek biti svjestan izvora problema. Dapače, osviještenom umu često promakne uočiti situacije kada je problem upravo u njemu. Tipičan primjer takvog slučaja su moderni zaštitnici dječjih prava, čiji me javni nastupi – kada sa stanovišta vlastite struke drže pedagoške lekcije – nerijetko asociraju na jedan duhoviti prizor iz legendarnog stripa Čarobnjak iz Ida: Mjesto radnje srednjevjekovna tamnica, smještena negdje u mračnom podrumu kraljeva dvora, iz koje se širi nesnosni smrad. “Imamo ekološki problem” – kaže dvorski sudac kralju, stojeći pokraj zapuštenog zatvorenika koji se godinama nije prao – “Ako ga kupamo, zagađuje vodu. Ako ga ne kupamo, zagađuje zrak.”

Što god više analiziram pedagoške tekovine modernog hrvatskog društva, ne mogu se oteti dojmu da problemi u odgoju rastu proporcionalno broju osviještenih “pedagoga” – što pravnika, što psihologa, što socijalnih radnika – čija “pedagoška ekologija” ne prelazi razinu ekološke razboritosti spomenutog dvorskog suca.

Ako netko misli da je normalno i pametno poslati majku djeteta u zatvor zato što je posegnula za metodom fizičke kazne, onda je njegovo mjesto u nekom imaginarnom svijetu karikature Branta Parkera, a nikako u realnom životu gdje mu je povjereno voditi brigu o zaštiti dječjih prava.

Naravno da primjena fizičke kazne nje odgojna metoda koju suvremena pedagogija smatra primjerenom, ali poučavati roditelje o dosezima znanstvenih spoznaja putem kaznenog zakona je apsolutno neprihvatljivo i totalno besmisleno. Jer, budimo realni: razlika između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja djece je ogromna, najčešće i potpuno neusporediva, i svatko tko u takvom slučaju svoje pravno uporište za kaznenom odgovornošću roditelja traži u području pedagogije naprosto manipulira znanošću.

Sjećam se dobro prvog sata sportske igraonice kada sam na kraju treninga pitao djecu: tko smije ostati još pet minuta? Jedan učenik je rekao:

-“Ja ne smijem, mama je rekla da do jedan i deset moram biti doma. Ljutit će se ako zakasnim.”
-“Dobro” – rekoh – “onda se požuri jer ovaj moj sat, izgleda, malo kasni.”
- “Aha” – klimnuo je dječak i odjurio iz dvorane kao raketa.

Tada je imao osam godina. Danas je maturant. Odličan učenik, potpuno socijaliziran mladić, svestran sportaš i izvrstan muzičar – jednom riječju, dijete na ponos i sreću svojih roditelja, kako po znanju tako i po vladanju. No uvijek se pitam što bi se dogodilo da sam u ono vrijeme bio “pedagoški osviješten”? Ne samo ja, nego i njegova učiteljica, ravnatelj škole, socijalna radnica…Ne dvojim da je to za njega moglo biti pogubno. Razlog je sasvim jednostavno za objasniti.

Tada sam u njemu vidio dobro odgojeno dijete, pristojnog i savjesnog učenika koji poštuje riječ svojih roditelja, simpatičnog veselog dječaka iz čijeg se ponašanja jasno vidi da ima reda u životu. Ni manje ni više od toga.

Ali moglo je biti i sasvim suprotno. Dakle, kako rekoh, da sam kojim slučajem bio pedagoški osviješten, vjerojatno bih u njegovoj reakciji, njegovom izrazu lica, vidio “emocionalnu uznemirenost”, “strah od kazne”, što bi me nagnalo da o svojim dramatičnim zapažanjima hitno izvijestim članove tima stručne službe škole. Pod pretpostavkom da su i oni bili pedagoški osviješteni, slijedila bi munjevita prijava nadležnoj inspekciji radi osnovane sumnje da je dijete “sistematski zlostavljano” – “okrutnim metodama” tradicionalnog načina odgoja.

Nimalo ne dvojim da bi daljnja “kriminalistička” istraga otkrila cijeli niz “neprimjerenih odgojnih mjera” i zakonskih prekoračenja, dovoljnih za pokretanje sudskog postupka protiv njegovih roditelja, što je lako moglo završiti izricanjem zatvorske kazne. Ne sumnjam da bi sve bilo po zakonu, u skladu sa najvišim standardima o zaštiti prava djeteta i s blagoslovom dječje pravobraniteljice. I bila bi to jedna velika nepravda.

Današnjom zakonskom praksom, na dobrom smo putu da počnemo činiti upravo takve gluposti, sa posljedicama čija se šteta više ne može popraviti.

Obaveznih 10 godina školovanja

Za razliku od dosadašnjih osam godina obaveznog školovanja, predlaže se opći desetogodišnji obvezni odgoj i obrazovanje koji bi se trebali provoditi u osam razreda osnovne škole te u prva dva razreda svih srednjih škola (gimnazija te umjetničkih i strukovnih), s time da obveznom općem obrazovanju bude u prvom razredu posvećeno 60 posto vremena, a u drugome 40 posto vremena.

“S obzirom na to da u Hrvatskoj treba povećati broj visokoobrazovanih ljudi, potrebno je stvoriti i preduvjete za moguć povećan upis kandidata u studijske programe visokog obrazovanja, zbog čega treba podići kvalitetu srednjoškolskog strukovnog obrazovanja. Glavni cilj strukovnog obrazovanja mora biti osposobljavanje učenika za uključivanje u tržište rada, ali i omogućavanje uspješnog nastavka njihova obrazovanja i usavršavanja u struci. U ovom kontekstu treba otvoriti mogućnosti dodatnog (izbornog) obrazovanja u završnim razredima strukovnih škola”, smatraju u ministarstvu.

Sustav kontinuiranog usavršavanja

“Nastavnici moraju biti uvažavani i primjereno plaćeni, mora im se osigurati dostojno i pravo mjesto u društvu, a oni moraju biti ponosni na svoj poziv, biti mu predani i kreativni u radu s učenicima. Učitelji, nastavnici i stručni suradnici imaju pravo i dužnost, prema zakonu, licenciju obnavljati svakih pet godina. Tim mehanizmom postiže se kontinuirano usavršavanje nastavnika te unaprjeđenje kvalitete nastave”, navodi se u smjernicama koje je objavio MZOS.

“Cjeloživotno učenje i obrazovanje odraslih strateški je cilj jer, s obzirom na vrlo nepovoljne demografske projekcije, moramo s velikom pozornošću prepoznavati, usmjeravati i poticati postojeće ljudske potencijale te se njima što potpunije i efikasnije koristiti. Drugi temeljni razlog jest nužnost neprestanog usmjeravanja, odnosno prilagođavanja, radno sposobnog stanovništva promjenjivim uvjetima na tržištu rada. Treći je razlog omogućavanje obrazovanja radi ostvarenja osobnih težnji pojedinaca za znanjem”, dodaje se.

Sugerira se učenje kineskog i hindskog

“U preobrazbi hrvatskoga obrazovanja treba težiti uspostavi obrazovnog sustava kojim se svakoj osobi treba omogućiti da bude sposobna živjeti u suvremenom civiliziranom svijetu i aktivno sudjelovati u kulturnim zbivanjima te da bude osposobljena za prihvaćanje i sudjelovanje u izgradnji sustava vrijednosti primjereno načelima suvremene demokracije; da bude osposobljena za komunikaciju u multikulturalnoj i mnogojezičnoj međunarodnoj zajednici, u kojoj će, uz engleski jezik, važnu ulogu imati i ostali europski jezici poput njemačkoga, francuskoga, ruskoga i španjolskoga, ali će sve veću ulogu imati i jezici Azije – kineski i hindski; da bude sposobna djelovati u suvremenom tehnički razvijenom društvu u kojem se njeguje pokret održivog razvoja, što pretpostavlja stjecanje osnovnih znanja iz područja matematike, prirodnih znanosti, tehnike i informatike te društvenih i humanističkih znanosti te da bude sposobna cijeli život stjecati nova znanja i vještine i tako se trajno prilagođavati promjenljivim uvjetima života i rada”, navodi se u smjernicama.

Poticanje humanističke orijentacije te kulture nenasilja i tolerancije

“Obrazovni sustav mora djelovati odgojno i posredovanjem društveno-humanističke komponente obrazovanja poticati humanističku orijentaciju te kulturu nenasilja i tolerancije. Posljednjih se dvadesetak godina radikalno mijenja sustav vrijednosti, pa se umjesto egalitarno-kolektivističkog (prednost kolektiva pred pojedincem) modela razvija suprotni, individualno-liberalni sustav, koji jednostrano favorizira osobni probitak, materijalni interes i korist. Dok su prije obitelj, škola, religija (crkva) bile ključne institucije odgoja i prijenosa sustava vrijednosti, danas su agresivno nastupili masovni mediji koji, često nekritično i radi stjecanja dobiti, upućuju prema pojedincu i društvu neprimjerene vrijednosne orijentacije. Obrazovni sustav ne može sam razviti i širiti humanističke vrijednosti u društvu. Mediji te obnašatelji javnih dužnosti, poglavito političari, moraju djelovati u korist javnosti i kritički se odnositi prema vrijednostima koje zastupaju i šire u javnosti”, poručuju iz ministarstva.

Cilj – što veći broj visoko obrazovanih

“Visoko obrazovanje, istraživanje i inovacije prepoznati su u svijetu kao temeljna sastavnica obrazovnog i istraživačkog prostora, s doprinosom društvenom razvoju i napretku kojim se postiže mudar i održiv rast u koji su uključeni svi građani. Visoko obrazovanje povezano s istraživanjem i inovacijama ima ključnu ulogu u osobnom i društvenom razvitku i stvaranju visokoobrazovanog ljudskog kapitala. Visoko obrazovanje bitan je partner u strategiji Europske unije u stvaranju novih radnih mjesta te u ostvarivanju i održavanju rasta, a takvim bi trebalo biti i u Republici Hrvatskoj”, poručuju iz MZOS.

“Procjenjuje se da će do 2020. godine u Europskoj uniji 45 posto radnih mjesta zahtijevati visoko obrazovanje te da će trebati povećati broj istraživača, čiji udjel danas iznosi 6 od 100 zaposlenika, a u čemu Europa zaostaje za više od 50 posto za najrazvijenijim državama svijeta. Gospodarstvo zasnovano na znanju zahtijeva ljude s mješavinom znanja i vještina koja obuhvaća transverzalne kompetencije, elektroničke vještine za digitalno doba, stvaralaštvo i prilagodljivost, uz dobro razumijevanje područja u kojem i za koje su se obrazovali. Hrvatsko se visoko obrazovanje, kvalitativno i kvantitativno, ne može razvijati u nekom drugom smjeru i imati drukčiju ulogu u društvenom razvoju i napretku te gospodarskom rastu. Odgovornost je za nacionalni razvoj i usmjeravanje visokoga obrazovanja na Republici Hrvatskoj i svakom našem visokoškolskom učilištu”, dodaju.

Osobno vidim nekoliko razloga zašto je takav odnos javnosti prema nastavnicima osnovnih i srednjih škola.

1. Sami mediji.

Kada neki učenik ostvari izvanredan rezultat (npr. natjecanje) eksponira se njegova darovitost, talent i ponekad rad. Rijetko kada možete vidjeti pohvale za njegove nastavnike i mentora (ili više njih). Ostali članci su kritični prema školi. Od loših nastavnika, loših učenika, što druge zemlje imaju a mi ne imamo itd. Rijetko kada dobijete objektivan članak gdje su usporedbe PISA istraživanja i veza sa izdvajanjem za obrazovanje iz BDPa.

2. Nedovoljna eksponiranost nastavnika

Kada ste vidjeli zadnji puta nekog nastavnika na emisiji poput Nedjeljom u 2? A dnevnika? Nastavnici koji imaju desetke godine staža i različite projekte iza sebe gotovo nikada ne vidimo na medijima poput televizije. Jedine osobe sa područja obrazovanja na koje sam naišao u medijima su ministri i Marija Lugarić. I to uglavnom jer se bavi politikom i na visokom je položaju u jednoj od najvećih stranaka. Nisam siguran je li problem u medijima ili u samim nastavnicima. Ako se netko i uspije eksponirati, to je najčešće unutar struke (nastavnike koje nailazim na društvenim mrežama, ekipa sa moje mature itd.)

3. Neravnopravnost u ravnopravnosti

Svega sam dva puta doživio da je neki nastavnik ili stručni suradnik dobio otkaz. Prvi slučaj je bio kada mi se na praksi ispričao predsjednik razreda te pritom izjavio da oni ništa ne znaju jer im je xy prošle godine držao informatiku te da nisu apsolutno ništa radili. Nije mu produžen ugovor. Drugi slučaj (za koji niti ne znam je li točan) da je pedagoginja dobila otkaz nakon pada stručnog ispita, jer se onda otkrilo da je falsificirala diplomu kod prijave za posao. Jeste li vi kada u karijeri prijavili kolegu jer loše i nesavjesno obavlja posao? Kada ga prijavite je li to ima uopće ikakve koristi?
Ako postoji jedno mjesto gdje sam čitao o lošim nastavnicima, to je ovaj forum. Postoji veliki broj načina na koji se mogu (novčano) stimulirati dobri i efikasni nastavnici na temelju učinka (stručna usavršavanja, projekti unutar i izvan škole, zadovoljstvo učenika, rezultati učenika…) ali to se ne radi. Ne vidim neku korist od prosvjetne inspekcije ako se moraju prethodno najaviti nastavniku da dolaze na sat. Uvijek se sjetim jedne nastavnice matematike koja je čitala “Riječ života” na satu, da bi po dolasku inspekcije na sat održala tako dobar nastavni sat da niti sami učenici nisu mogli vjerovati.

4. Ogorčenost i nesklonost promjenama

Svi se slažu da su potrebne promjene u školstvu. Ali školstvo se ne može izmijeniti tempom bržim od toga kako se izmjenjuje društvo. Kao primjer uzmite poreznu upravu prije i tijekom ove vlade. Iz ministarstva najave neke izmjene od kojih su većina pozitivna (digitalni upisi u srednje škole, mogućnost odabira više škola, promjena bodovanja na natjecanjima) ali uvijek isplivaju samo negativni komentari. Ovo ne valja, ono ne valja. Treba sve mijenjati. Ništa ne valja. Ali ako se nikakve promjene ne događaju, od kuda napredak? Ponekad treba malo društvo sazrijeti da shvate da su promjene u određenim smjerovima nužne. Kod nas je očito potrebno povećati broj zatvora i sličnih ustanova dok se u Nizozemskoj iste zatvaraju jer nema populacije za njih.

5. Nesloga

Bio je negdje izvrstan post Gavrana koji piše kako su problemi kod upisa u srednje škole i pogodovanje učenicima iz manjih sredina veliki problem jer se učenici sa jednom četvorkom ne mogu upisati u gimnazije koje žele. Svi se slažu s time. Ali nikako se dogovoriti oko rješenja. Matura da, matura ne, prijamni ispiti da, prijamni ispiti ne. Nikako doći do kompromisa.
Kada čitam komentare na Facebook stranici dođe mi da izađem iz grupe, jer tako niskih i sarkastičnih komentara ne vidjeh već dugo. Nisam očekivao takvu razinu kulture od nekoga tko bi trebao biti uzor u društvu.

Ima još par točaka, ali recimo da su to najvažnije, barem iz moje naivne perspektive.

“To istraživanje ne pokazuje samo da su naša djeca nezadovoljna školom nego pokazuje da jako puno puše i da su jako debela. To je jedan dokaz da je promjenama sadržaja u škole neophodno što prije uvesti zdravstevni odgoj. Zdravstveni odgoj će onda omogućiti da djeca ne budu debela, da ne obole od srca, da žive zdravije i mislim da je to jedan put koje naše ministarstvo treba što prije omogućiti da se promijeni kako se i što uči u školi, da škola bude zanimljivija i da iz škole izlaze djeca sa znanjem za život, a ne sa znanjem za ocjenu”, zaključio je Jovanović.

– Preseljenje se zloupotrebljavalo i učenici s lošim ocjenama su se potkraj školske godine ispisivali iz škole i upisivali u drugu, najčešće privatnu, gdje bi u samo nekoliko dana ispravili sve negativne ocjene i uspješno završili taj razred – piše u odgovoru A. Nježić.

Kvartovske škole

Ukinut će se ograničenje da se učenici mogu prijaviti u samo jednu srednju školu. Od ove će se godine budući srednjoškolci elektroničkim putem moći prijaviti u više škola. Trenutačno traje priprema elektroničkih prijava, čime se želi administracije rasteretiti i škole, i učenike, i roditelje. Istodobno će se, zbog velikog interesa škola, uvesti i elektronički imenici gdje god je to moguće. Najesen će početi pilot-projekti po županijama u kojima će se krenuti u uvođenje obveznoga jednogodišnjeg predškolskog obrazovanja. Ministarstvo priprema građanski i zdravstveni odgoj koji bi u program ušli sljedeće školske godine. Namjera je da se kroz zdravstveni odgoj đake uči o spolno prenosivim bolestima, štetnosti alkohola i droga te o nasilju u društvu i među mladima. Kroz građanski odgoj cilj je djecu osvijestiti kao građane te ih naučiti toleranciji prema drugima i funkcioniranju demokratskog društva. Osnovnim školama će građanski odgoj biti ugrađen u nastavu, dok će srednje škole moći odlučiti žele li ga kao samostalni predmet ili kao dio nekih drugih. Ravnatelji uskoro više neće moći raditi bez licencije, no još se radi na pravilniku koji će urediti uvjete za stjecanje te isprave. U Ministarstvu upozoravaju da učitelji, nastavnici i stručni suradnici moraju svakih pet godina obnavljati licenciju za rad i dokazati da su osposobljeni za posao, dok sada ravnatelji nemaju nikakvu obvezu. Ravnateljica VII. gimnazije Ljilja Vokić ne vidi smisao većine Jovanovićevih promjena, ali ga podupire u zabrani prelaska iz jedne škole u drugu.

– Pozdravljam tu njegovu odluku! I predlažem mu da propiše da djeca u osnovnu školu moraju ići u svojoj četvrti. Ovako je u jednoj školi 15 đaka, a u drugoj gužva. Za ravnatelje ne znam što mogu uvesti jer već postoje uvjeti, potrebno je samo da se ravnatelji tehnološki usavršavaju. Zdravstveni odgoj već provodimo kroz satove razredne zajednice – kaže Vokić.

U visokom obrazovanju ministar Jovanović je odlučio da će ograničiti rad profesorima na 65 godina. Želi tako dati priliku znanstvenim novacima da se zaposle. Sa sveučilištima će potpisati trogodišnje programske ugovore kroz koje bi sveučilišta dobila novac za provođenje strategije koju imaju u tome razdoblju.

Kritika sveučilišta

No i jedno i drugo je loše rješenje, poručuje Ksenija Turković, prorektorica na Sveučilištu u Zagrebu.

– Zabrinjava nas što se manjak novca rješava kroz zakonske reforme, bez analize posljedica. Kadrovska politika se ne smije tako provoditi, već se mora voditi računa o kvaliteti obrazovanja. Za programskim ugovorima vapimo, no neprovedivi su. Za njih je potrebna nacionalna strategija, država mora dati smjernice u kojem pravcu se želi razvijati da bi sveučilišta napravila plan koji kadar obrazovati. Potreban je i novac, a ni njega nema – poručuje prorektorica K. Turković.

1. obvezna godina dana predškolskog

2. elektronički imenici gdje je to moguće

3. zdravstveni i građanski odgoj u osnovnim školama

4. novi gimnazijski programi

5. učenici se poslije 31. ožujka neće moći seliti iz jedne škole u drugu, osim ako je riječ o promjeni mjesta stanovanja

6. uvodi se licenciranje ravnatelja, a bit će doneseni i jasni kriteriji za odabir, kojih dosad nije bilo

7. elektronički upisi u srednje škole

8. programski ugovori za visoko školstvo

9. umirovljenje profesora starijih od 65 godina

- U gimnazijama kreću novi programi, od jeseni u šest škola krećemo s eksperimentalnim izvođenjem građanskog odgoja, vjerojatno od jeseni krećemo i s određenim elementima zdravstvenog odgoja. Osniva se Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje, koje će biti savjetodavno tijelo ministru za pitanja u predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju, imenovat će ga Hrvatski sabor.

Predlaže se čitav niz promjena vezano za imenovanje ravnatelja. Uvodi se licenciranje ravnatelja, a bit će doneseni i jasni kriteriji za odabir, kojih do sada nije bilo. Bit će reguliran i prelazak iz jedne škole u drugu, pa se učenici neće moći seliti iz škole u školu nakon 31. ožujka, osim ako se radi o promjeni mjesta stanovanja, najavio je Jovanović.

Na trodnevnom stručnom skupu ravnatelja u Zadru sudjeljuje i mr. Ton Duif, predsjednik Europske udruge škola koji će prenijeti iskustva škola u EU.

I tako je pred mnogim roditeljima koji mogu birati u koju osnovnu školu će upisati dijete (a birati se uvijek može) Sofijin izbor: odabrati dobru školu koja će ga naučiti što treba, ali će biti suzdržana s ocjenama – zbog čega je moguće da dijete neće upisati željenu gimnaziju – ili odabrati školu za koju se zna da poklanja ocjene i tako osigurati upis, ali riskirati loše obrazovanje.

Moj sin uspio je sakupiti mizernih 50 bodova. Škola koju je pohađao ima stroge kriterije i razred koji je on završio imao je 2 superodlikaša i 5 odlikaša od ukupno 26 učenika. Ostali razredi uglavnom su bili na tom nivou. Pokušao sam razgovarati sa nekim profesorima da mu daju priliku kako bi popravio ocjenu međutim jasno su dali do znanja da to ne bi bilo fer prema drugim učenicima i željena gimnazija pa makar i u krugu 20-30 km od Zagreba ostala je neostvaren san. Na kraju se pokazalo da bi negdje i upao ali nismo mogli riskirati jer papire možeš predati samo na jednu školu i ako tu izvisiš ostaju ti varioci i tokari u drugom roku. I to je po meni još jedan problem kojeg bi trebalo riješiti.

Uglavnom, upišemo ga u jednu našu veoma dobru tehničku školu. Zanimljivo da je tu školu upisao i sin od kuma koji također dolazi iz okolice Zagreba i to iz škole u mjestu sa 2-3 tisuće stanovnika. On je imao 61 bod ali njega kao ne zanima gimnazija isto kao i prijatelja iz razreda koji se zaustavi na 58 bodova. Krenu oni zajedno u školu i to u isti razred. Sada pred kraj godine moj sin će vjerojatno razred završiti sa odličnim uspjehom. Mali od kuma ima jedinice iz matematike i fizike koje se vuku čitavu godinu, a njegov kolega je tome dodao i hrvatski.

Sve je tu jasno ali ja ozbiljno razmišljam da napišem pismo ministarstvu ili podignem nekakvu tužbu protiv škole u koju je išao moj sin. Zvuči apsurdno jer ustvari prozivam ljude koji uredno rade svoj posao ali nisu li oni na taj način debelo uskratili mog sina i to svjesno jer su svakako znali kako sistem funkcionira i kako se radi u školi udaljenoj ni 10 km? Upravo zbog apsurdnosti ove situacije mislim da bi jedna tužba iako besmislena nekim ljudima otvorila oči i možda izazvala medijski interes. Naslov poput “Škola koja radi svoj posao uništavaju živote mladim ljudima” možda bi imao efekta iako je to teško vjerovati budući da oni sa 5.0 očito čine većinu pa se ne bi stvorila kritična masa.

Moj mlađi sin također ide u tu osnovnu školu i bolji je đak od starijeg sina ali na 5.0 ne mogu ni pomišljati. Sada je 6. razred i to će biti 4.7-4.8 uz zaista iznimne napore i rad.

Učenici Područne škole u selu Vrtlinska pokraj Čazme, primjerice, nastavu zimi slušaju uz zvukove pucketanja drva koje izgara u peći. Pomalo romantično, reći će ravnateljica OŠ Čazma Anđelka Turković, ali sigurno im nije baš ugodno kad moraju u jakni ići u toalet, jer se grije samo učionica. Škola je osnovana davne 1881. godine, pohađa je 24 đaka iz Vrtlinske i okolnih sela, a od tada do danas kao da se ništa nije promijenilo. Kada snijeg zimi prekrije obronke Moslavačke gore, spremačica Ljiljana Radan zna da mora doći u školu ranije kako bi naložila vatru i ugrijala učionicu.

Škola je prilično očuvana jer smo je tijekom godina obnavljali. Pomagali su svi: selo, grad, roditelji. Nemamo ni priključak na vodu, pa se ona crpi iz bunara. To nam nije problem jer smo praktički smješteni u netaknutoj prirodi i djeca uživaju na svježem zraku. Međutim, problem je što peć na drva ne može zagrijati cijelu školu pa u nekim prostorijama bude hladno – objašnjava ravnateljica Turković.

Vodu iz bunara crpe i u Područnoj školi Ivanovo selo pokraj Grubišnog polja. Cijelo selo nema vodovod, pa tako ni škola. Tamo je tek osam đaka, uglavnom češke nacionalnosti, pa se zbog malog broja učenika razmišlja i o zatvaranju škole.

Voda iz bunara

Problem je kad padnu velike kiše jer se voda zamuti pa nije za piće. Koristimo je samo za sanitarne čvorove i pranje ruku. Djeca piju flaširanu vodu. Zgrada je stara 53 godine, instalacije su dotrajale, pročelje se runi, uvjeti nisu dobri za rad – priča Drago Pušić, ravnatelj OŠ Ivana Nepomuka Jemeršića iz Grubišnog Polja.

U Osnovnoj školi Mirkovci pokraj Vinkovaca, pak, nemaju problema ni s vodom ni s grijanjem, ali zato je škola pretrpana učenicima jer nema dovoljno prostora, pa djeca nastavu slušaju u hodnicima i podrumu. Zgrada je sagrađena prije 250 godina, školu pohađa 265 učenika u 18 razrednih odjeljenja, a na jesen će imati još više đaka. Učionice su pretprane, radi se u dvije smjene, a učitelji često ostaju dulje na poslu kako bi svim učenicima održali nastavu.

- Nastojali smo izbjeći rad u tri smjene pa smo dio učenika smjestili u podrum, dio ih u hodnicima sluša nastavu, zbog čega su uvjeti jako teški. Često imamo i predsatove, a gotovo uvijek se ostaje dulje u školi. Do prije nekoliko godina ložili smo i peć na drva, ali sad imamo centralno grijanje. Najveći problem nam je prostor pa u učionicama sjedi duplo više učenika nego što bi trebalo. Potrebno je sagraditi još osam učionica kako bi svi učenici mogli neometano pratiti nastavu – kaže ravnatelj škole Anto Vidović.

Problem s nedostatkom prostora imaju i u Osnovnoj školi Zlatar Bistrica, međutim, s tim se nekako nose, ali s dotrajalim instalacijama teško izlaze na kraj. Ako su, primjerice, uključeni reflektori u sportskoj dvorani, onda u nekoj od učionica zna nestati struje pa učenici sjede u mraku.

Istekao rok trajanja

- Nemamo dovoljno učionica, nemamo kuhinju, pročelje je derutno, nedostaje nam dio stolarije, ali najveći su problem električne instalacije. Zbog toga ponekad nestane struje u učionicama ako je istodobno svjetlo upaljeno u više prostorija. Naši učenici osvajaju brojna priznanja na županijskim i državnim natjecanjima, imamo velik broj nadarenih učenika iz likovne ili tehničke kulture, a nemamo kabinete. Potrebna nam je pomoć jer ponekad nemamo dovoljno sredstava ni za energente – navodi ravnateljica OŠ Zlatar Bistrica Božena Slunjski.

A što tek reći na školu kojoj je istekao rok trajanja? Da, u Hrvatskoj je i to moguće. Osnovna škola Podrute u Novom Marofu smještena je u montažnoj zgradi koja je bila namijenjena za uporabu na rok od 30 godina. Ravnateljica škole Dragica Hrenić kaže kako je škola lijepo očuvana, ali eto, ima taj jedan mali problem – prije dvije godine istekao joj je rok trajanja!

- Zakonski rok je istekao, ali škola je u dobrom stanju jer je održavana. Ja sam 20 godina ravnateljica i znate što to znači kad žena održava školu. Međutim, s obzirom na zakonske rokove, moramo sagraditi novu zgradu. Imamo 174 učenika u devet razrednih odjeljenja i imamo prostora, ali treba mijenjati kompletnu stolariju, električne instalacije i vodovodne cijevi. Prije smo se grijali na lož ulje, ali prije dvije godine uveli smo plin, izmijenjeno je i krovište i mogu reći da s Varaždinskom županijom imamo dobre odnose i sve što nam je potrebno, oni nam osiguraju – kaže ravnateljica Hrenić.

Ovo je današnja slika hrvatskog školstva. Škole su derutne, nemaju dovoljno prostora, radi se u dvije, negdje i u tri smjene, a o sportskim dvoranama, knjižnicama i multimedijalnim centrima da i ne govorimo. Prosječna starost osnovnih škola u Hrvatskoj je 43 godine, srednjih 54, a najveći broj sagrađen je u razdoblju od 1951. do 1990. godine i potrebna im je hitna obnova, dogradnja ili gradnja novih objekata. Zato Vlada kreće s ambicioznim projektom gradnje, dogradnje, obnove i opremanja škola prema javno-privatnom partnerstvu. Projekt je vrijedan 6,2 milijarde kuna, pri čemu bi Europska investicijska banka sudjelovala u gradnji sa 50 posto, uz kamate od 3,5 posto, dok bi druga polovica bila iz fondova ili drugih banaka. Projekt JPP-a obuhvatio bi 338 građevina u cijeloj Hrvatskoj.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg