Nakon što su društvo i država pokazali da im nije stalo do obrazovanja, djece i budućnosti, jedino što je učiteljima ostalo na raspolaganju jest da se pobrinu za sebe

piše: Gavran

Naravno, u svakom žitu ima kukolja. I Å¡to je polje loÅ¡ije i zaostalije, to ima viÅ¡e kukolja. A Hrvatska je poprilično zaostala i koji god dio polja pogledate, ima ga poprilično. Učitelji tu nisu nikakav izuzetak, a, ako ćemo iskreno, vjerojatno su bar malo bolji od prosjeka. Ali da kukolja ima – ima. 

I, naravno, otkako je svijeta i propagande, jedna od osnovnih lekcija u udžbeniku je da, kad ste aktivni u medijskom cirkusu i protiv sebe imate heterogenu skupinu, iz nje na površinu izvlačite ono najgore. Kukolj. Kojeg, naravno, ima. Jer ga ima svuda.

Pa su tako i dvije bitne stavke u aktualnom medijskom ratu protiv učitelja ukazivanje na loÅ¡e učitelje neradnike i, drugo, činjenica da se “učitelji bore samo za sebe i svoje plaće”, a za djecu ih, kao, “nije briga”.

Dok je prava istina da je, budimo iskreni, malo čudno za skupinu ljudi koja je, kao svoj životni poziv, odabrala raditi s djecom, reći da ih “nije briga za djecu”.

Neke, naravno, nije briga. Jer su kukolj. A kukolja ima svuda, pa tako i ovdje.

Međutim, ono što svi zanemaruju je da su učitelji, na kraju, najmanje odgovorni za brigu o djeci.

Jer, najjednostavnije rečeno, učitelj je dirigent. Međutim, note je napisao netko drugi, zgradu je podigao netko drugi, repertoar je odredio netko drugi i, na kraju, i cijeli zbor i orkestar je organizirao, vodi, financira i oprema netko drugi.

A taj netko drugi je odlučio da će dirigent imati potprosječnu plaću, da će note biti zastarjele, da će repertoar biti jeftin, da će se probe održavati u šupljoj zgradi u kojoj prokišnjava krov, a da će instrumente imati tek svaki drugi svirač, a ostali neka se snađu. Štajaznam, neka od kuće donesu metle pa neka se prave da su violine.

A dirigent sve to gleda i trudi se od sirotinjski sklepane družine sastaviti nekakvu predstavu. Pokušava korigirati note, pa se pobune roditelji. Pokušava prerasporediti svirače tako da sve skupa ima smisla, pa dođe inspekcija. Ali kad učitelj potroši svoje novce da, ako ništa drugo, od svoje plaće kupi komplet udaraljki tako da ritam sekcija ne mora lupati u stare lonce, nitko se ne buni. To je normalno.

I, naravno, ima i kukolja. Ima drigenata koji bez problema četiri sata dnevno mašu rukama lijevo-desno, jedan-dva, odrade repertoar koji zbog svih navedenih razloga više zvuči kao deranje mačaka, kad im šihta završi, odrade papirologiju i odu kući. Jer kukolja ima svuda, pa tako i ovdje.

I u već tko zna koliko desetljeća nitko se nije potrudio utvrditi koliko to točno ima kukolja. Jer kukolj je zapravo koristan; kad god se banda pobuni, da se ima u Å¡to uprijeti prstom i reći, evo, pogledajte, ovi se bune, niÅ¡ta ne rade, orkestar zvuči kao mačke u veljači, samo mlate rukama lijevo-desno jedan-dva, a posljednji put smo bili na Euroviziji kad je BalaÅ¡ević pjevao “Triput sam video druga Tita” (nemojte cjepidlačiti, ovo je metafora).

I u već tko zna koliko desetljeća nitko se nije potrudio utvrditi koliko to ima kukolja jer, zapravo, nikog nije briga. Note su i dalje zastarjele, repertoar je jeftin, ali nema veze, roditelji su sretni Å¡to je dijete na toplom… Na izborima pobjeÄ‘uju isti oni koji bacaju novce svuda osim u obrazovanje, Å¡kole stoje neožbukane, padaju stropovi, a nacija, druÅ¡tvo, roditelji, zadovoljavaju se frazama i floskulama u koje ni sami viÅ¡e ne vjeruju i nastavljaju poklanjati povjerenje onima koje nimalo nije briga za budućnost njihove djece. 

I dok je tako, dok je evidentno da nikoga nije briga za djecu i budućnost, dok je prosvjeta zadnja rupa na svirali i dok je jedino pitanje tko je od neprekinutog niza ministara od 30 godina samo tko je najgori (a konkurencija je uistinu žestoka), Å¡to drugo preostaje učiteljima nego da se bore za jedino za Å¡to su im na raspolaganju legalna sredstva? Jer kad traže nove programe, igorira ih se. Kad traže bolju – ili, zaista, ikakvu opremu – neÅ¡to se obeća, a jedina materijalna popuna doÄ‘e ako se pokaže da netko može debelo zaraditi, pa makar projekt bio potpuno promaÅ¡en. Kad traže novu legislativu, odbija ih se s nesuvislim obrazloženjima. I Å¡to je onda drugo preostalo nego da se, u sveopćem ludilu, gdje ionako nitko ne gleda dalje od svog nosa, ako uopće i gleda, pokuÅ¡aju domoći svog minimalnog i jadnog komadića kolača, okrajka, sramotnog u usporedbi sa svime drugim Å¡to se baca u vjetar ili trpa u privatne džepove? Jer jedina moć koju učitelji imaju je kroz sindikate – korumpirane, nesposobne i ziheraÅ¡ke kakvi već jesu, ali trenutno jedine koje imaju, uostalom, kakvo druÅ¡tvo, takvi sindikati – a jedina borba za koju imaju oružje je ona za vlastiti materijalni status. Ne može se ići u Å¡trajk za bolje opremanje Å¡kola niti se može obustavljati rad zbog idiotskih pravilnika, sudovi su ukidali Å¡trajkove i za manje. Ali se može, eto, zbog plaća.

Pa ako je u današnjem društvu jedini status onaj kojeg imaš u džepu, pa onda hajde, borit ćemo se za to, jer za drugo ne možemo.

A ako učitelj dobije koju stotku više na račun, vjerojatno će neka učionica i biti bolje opremljena. Jer ako je ne opremi učitelj iz vlastitog džepa, kako izgleda, neće nitko drugi.