(N1) Blaženka Divjak mrtva je ozbiljna raspravljala s montažerima centralnog grijanja, konobarima i šoferima s generalskom penzijom: o modernoj školi koja uči djecu „da znaju iznijeti argumente“ i „kritički razmišljati“ ministrica Divjak živo je, eto, razgovarala s Ljubom Ćesićem Rojsom, vozačem autobusa…
“Cjelovitom kurikularnom reformom želi se izbjeći puko učenje činjenica, i postići da učenik na kraju obrazovne godine budeu stanju objasniti kako nešto djeluje, da razumije i da zna iznijeti argumente, da zna kritički razmišljati i prepoznati problem”, u kratkim je crtama ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak nekidan opisala prototip hrvatskog učenika za dvadeset prvo stoljeće, kuštravog balavca koji će iz cjelovito kurikularno reformirane škole izaći kao dovršeno, aktivno misleće biće koje zna činjenice, ali gleda u kontekst, razumije svijet i propituje kanone.
Pomislio bi čovjek da to govori ministrica obrazovanja Finske ili Kanade – svakako neke od onih dalekih mitoloških zemalja u kojima djeca uče točna pitanja, a ne krive odgovore – samo da se u velikoj učionici, u kojoj je blagoglagoljala o modernoj školi za novo doba, na zidu iza njene glave nisu postrojili, s desna na lijevo, Franjo Tuđman, Kolinda Grabar-Kitarović, Gojko Šušak i raspeti Isus Krist, a pred njom dvadesetak kuštravih, znatiželjnih glava pod generalskim šapkama.
Tu, eto – u prostorijama Hrvatskog generalskog zbora – ministrica obrazovanja je, kažu izvještaji, s dvadesetak generala puna tri sata najozbiljnije razgovarala o reformi obrazovanja. O potrebi da “učenik na kraju obrazovne godine bude u stanju objasniti kako nešto djeluje” Blaženka Divjak mrtva je ozbiljna raspravljala s montažerima centralnog grijanja, konobarima i šoferima s generalskom penzijom: o modernoj školi koja uči djecu “da znaju iznijeti argumente” i “kritički razmišljati” ministrica Divjak živo je, eto, razgovarala s Ljubom Ćesićem Rojsom, vozačem autobusa koji je prestižni zagrebački Prometni fakultet nakon dvanaest godina dopisnog studiranja završio kod mentora što je pravomoćno osuđen zbog veleprodaje ispita – generalom i eruditom koji je tu stvar, to naime “kako nešto djeluje”, kritički promislio još dok je mlada Blaženka trkeljala doktorat, onom svojom glasovitom sentencom: “Ko je jamio, jamio je.”
“Cjelovitom kurikularnom reformom želi se izbjeći puko učenje činjenica, i postići da učenik na kraju obrazovne godine bude u stanju objasniti kako nešto djeluje, da razumije i da zna iznijeti argumente, da zna kritički razmišljati i prepoznati problem”, svečano je tako, pobijedivši malu tremu, izrecitirala Blaženka Divjak, nakon čega se, jasno, javio i ćelavi rmpalija, najveći mangup u razredu.
– To je lako. Evo rečemo ja sam prepoznao jedan.
– Jedan što?
– Jedan problem.
– Izvolite, generale Rojs.
– Domovinski rat.
– Da, jasno, rat. Dakle, Domovinski rat – nakašljala se gospođa ministrica, pa progutala knedlu kalibra 125 milimetara.
Divno to, naime, izgleda i zvuči, to da se zna razumjeti, iznijeti argument i kritički razmisliti, nasuprot pukom onom, kako je rekla, “učenju činjenica”, ali kako ćemo – to zanima naše generale – kritički promisliti, metnimo samo zadnji primjer, bezočnu objedu HTV-ova novinara Aleksandra Stankovića da je veličanstveni Domovinski rat ujedno bio i građanski?
“Neupitno je da je temelj moderne hrvatske države Domovinski rat, te da to treba i povijesno tako predstaviti. Domovinski rat nije bio građanski rat, već pravedan oslobodilački i obrambeni rat od nametnute agresije, i ta će se činjenica učiti u hrvatskim školama”, spremno je onda – prenose izvještaji sa sastanka – izrecitirala ministrica Divjak, a ona knedla u grlu zavonjala joj, božeprosti, na govno.
Mrtva-hladna, jedna je doktorica znanosti i ministrica obrazovanja pred priučenom i priprostom generalskom huntom natašte pojela govno, pa najprije objavila kako se reformom želi “postići da učenik zna kritički razmišljati” i “izbjeći puko učenje činjenica”, a onda, samo trenutak-dva kasnije, o istom trošku dodala i kako je “neupitno da Domovinski rat nije bio građanski rat” i kako će se “ta činjenica učiti u hrvatskim školama”. Kako, međutim, “kritički razmišljati” o “neupitnim” stvarima? Kako – to zanima hrvatske učenike – “izbjeći puko učenje činjenica” kad bude trebalo napamet “učiti činjenice” o svetosti Domovinskog rata?
Nevažan je, jasno, Domovinski rat. Važnija od njega već je i ona, kako se zove – da, činjenica – da Blaženka Divjak, imenovana pritom iz kvote građanskog HNS-a, pristaje biti tek tanašni sopran u generalskom zboru, da dakle ministrica o reformi obrazovanja uopće razgovara s oficirima. To kad ministrica obrazovanja o poticanju “kritičkog razmišljanja” kod učenika razgovara s vojskom – kojoj je sav smisao da “učenici” do kraju vojnog roka ne razmišljaju ništa ni o čemu, ni kritički niti ikako – ima točno onoliko smisla kao kad bi, štajaznam, žene o svojim pravima razgovarale sa biskupima. Samo kad bi to u Hrvatskoj bila stvar smisla, a ne sistema.
Što se pak blasfemije o građanskom ratu i dogme o velikosrpskoj agresiji tiče, ja bih se, štoviše, istog časa složio s ministricom da karakter Domovinskog rata učenicima trebaju tumačiti sami članovi Hrvatskog generalskog zbora. Evo, recimo, general Branimir Glavaš.
Slikovito bi general Glavaš, kako sam ja to zamislio, znatiželjnoj djeci ispričao kako se onomad optužen za ratne zločine pred sudom branio da se, citiram, “za zločine počinjene do 8. listopada 1991. ne mogu iz Ženevske konvencije primjenjivati kriteriji međunarodnog sukoba, nego kriteriji građanskog rata”, jer je sve “do 8. listopada 1991., kad je na snagu stupila odluka Hrvatskog sabora o prekidu svih veza s bivšom državom, rat u Hrvatskoj bio građanski”. Vidite kako je zajebano “kritičko razmišljanje”.
Ali, rekoh, nevažan je Domovinski rat. Već sutra, uostalom – primjerice u razgovoru s članovima Hrvatske biskupske konferencije – jednako će ministrica obrazovanja podsjetiti kako je “neupitni temelj moderne hrvatske države” povijesna odanost Hrvata Kristovoj Crkvi i Svetoj stolici, pa jednako svečano obećati kako će se “i ta činjenica učiti u hrvatskim školama”. Jednako, konačno, kako je u nedavnom razgovoru s članovima Hrvatske udruge poslodavaca “neupitni temelj moderne hrvatske države” bio školovanje stručnjaka u STEM-području, odnosno – kako se čulo – stvaranje “radnika novog doba” i “konkurentne radne snage”, kakva će valjda iz reformiranih škola moderne hrvatske države izlaziti kad djeca nauče “i tu činjenicu”.
Općenito, za sustav kojim se “želi postići da učenik zna kritički razmišljati” i “izbjeći puko učenje činjenica”, u ambiciozno reformiranom hrvatskom školstvu malo je previše “učenja činjenica” i “neupitnih” dogmi s vetom na “kritičko razmišljanje”.
Što bi bilo – evo samo jedan primjer – da je nesretni general Branimir Glavaš prihvatio “neupitnu” i “puku činjenicu” kako je Domovinski rat bio obrana od srpske agresije, što bi dakle bilo da Glavaš nije bio “u stanju objasniti kako to djeluje”, da nije “razumio i iznio argumente”, da nije, ukratko, “znao kritički razmišljati” o Domovinskom ratu, pa “prepoznao problem” sa Ženevskom konvencijom i pravnom definicijom ratnog zločina? Ako je Hrvatska, naime, “neupitno” nastala u “oslobodilačkom obrambenom ratu od nametnute agresije”, onda je Glavaš “neupitno” ratni zločinac, a ako nije, onda je Hrvatska, jebiga, nastala u građanskom ratu. Vidite kako su dogme zajebane. Svaka u neka doba u ustima zavonja na pojedeno govno.
Zato je, eto, važno uvođenje STEM-a u hrvatsko obrazovanje, čemu je ministrica Divjak osobito posvećena. Razvikani STEM – Science, Technology, Engineering and Mathematics – učenicima daje odgovore na sva njihova pitanja: i tko i što i gdje i kada i čime i kako i koliko, naročito “koliko”, na svako dakle osim “zašto”. Zato, kad se već pitamo, ono “Science” u prvom slovu akronima uključuje i neurokemiju i bioinformatiku i astrofiziku i nanotehnologiju i softverski inženjering, ali ne i filozofiju, sociologiju, književnost ili glazbenu psihologiju. Zato STEM, religija za vjeronauk dvadeset prvog stoljeća, “radnika novog doba” priprema isključivo prirodnim i tehničkim znanostima, ali ne i onim društvenim i humanističkim.
Zato da ne pitaju zašto.
Zašto? Zato. Zato, recimo, što je “zašto” podjednako najopasniji neprijatelj i tog “novog doba” i hrvatske države: zato što “zašto” jednako pita i zašto su se devedeset prve u Osijeku ubijali Srbi, i zašto Bog ne voli žene, i zašto bi čovjekov cilj i smisao trebali biti izvrsnost, kompetitivnost i konkurentnost na tržištu rada. I zašto bi uopće za bogatog poduzetnika programirao strojeve što će proizvoditi stvari koje neće moći kupiti jer su na tržištu rada izvrsniji, kompetitivniji i konkurentniji strojevi koje je za bogatog poduzetnika sam programirao?
Zato ministrica o reformi obrazovanja razgovara s generalima: zato što Hrvatskoj u dvadeset prvom vijeku ne trebaju oni koji razumiju, već oni koji kažu “razumijem”.
Zato, konačno, valja “postići da učenik bude u stanju objasniti kako nešto djeluje, da razumije i da zna iznijeti argumente, da zna kritički razmišljati i prepoznati problem”: primjerice onaj kad je čovjek u stanju objasniti kako nešto djeluje, kad razumije i zna iznijeti argumente, kad zna kritički razmišljati i prepoznati problem.
Što bi rekao general Rojs: tko je shvatio, shvatio je.