Imbečili svih zemalja, ujedinite se

piše: Žukov!

Jamačno ste već čuli za onu kako je krucijalna razlika između liječnika i njihovih pacijenata u tome što bi se na pacijentima vremenom ipak trebalo primijetiti neko poboljšanje. Kad je riječ o hrvatskoj prosvjeti ne možemo biti čak ni autoironični; hrvatsko je školstvo, naime, kronični pacijent. Nažalost, oni koji bi ga trebali ozdraviti djeluju još bolesnije. Doduše, ovo ljeto kao da se glupost cijelog univerzuma odlučila ujediniti i dokazati koliko je Nietzsche bio u pravu detektiravši kako se čovjek u davna vremena razvio od majmuna, istovremeno ostavši do danas veći majmun od ijednog majmuna. Prva supersila svijeta tako je u strahu od naroda koji nema što jesti, dok se njihovi čelnici infantilno svađaju čiji je veći (nuklearni arsenal, razumije se, nisam mislio na anatomiju, mozak pogotovo), zemljom slobodnih i domom hrabrih valjaju se horde rasista, dok ulicama europskih gradova manijaci gaze bogobojazne kršćane.

Ni u svijetu, dakle, baš ne cvatu ruže, al što u nas raste trnje, to nisu istine. Prosječni se hrvatski muž, dakako, nimalo ne zamara gore spomenutim ugrozama – wannabee domoljubi su odavna poplavili, pardon, preplavili Hrvatsku, lokalni feudalci legalizirano gaze sve što hoda, plovi ili pliva, a premlaćivanja i silovanja, pa makar i obrazovnog sustava, ionako su samo zločin iz strasti, sasvim uobičajen sa subote na nedjelju diljem Hrvatske. Kad se, dakle, ne bojimo života u ovakvom društvu, što bismo se bojali smrti? Domaća javnost, dalekovidna kakova već jest, bavila se ovo ljeto sasvim konkretnim prijetnjama po hrvatsko žiće – zbog Piranskog zaljeva pozivalo se na barikade (toliko da je nezamijećeno Vlada Zakonom o koncesijama tajkunima predala cijelu obalu), za šankovima su bjesnjele polemike o trgu nazvanom po čovjeku koji je, iako uzemljen prije skoro četiri desetljeća i danas izvor frustracija svakog pravog domoljuba; dok su obalom harali apokaliptični požari, vatrogasci su djelovali voznim parkom koji više ni na Borneu ne bi prošao na tehničkom, ali su zato ministri na požarišta dovoženi u blindiranim Audijima. Baveći se ovim životnim temama, Hrvatima su promakle neke druge, primjerice, da će nam uskoro biračko tijelo biti brojnije u dijaspori nego u zemlji (iako i sad imamo glasače dijaspore koji su odavna u zemlji). Dok je čovječanstvo zakoračilo na Mjesec, spustilo se na dno Marijanske brazde, dok Bugarska i Gana razvijaju svemirski program, Hrvati se nisu makli dalje od Sutjeske i Bleiburga.

Ljeto iza nas bilo je vrlo signifikantno i za domaći obrazovni sustav, osobito po pitanju izdvajanja za školstvo i razvoju situacije oko kurikularne reforme. To da za prosvjetu novca nema vijest je otprilike  koliko i da je Branko Bačić upisao tečaj hrvatskog, međutim, ovo ljeto hrvatska je Vlada nadmašila samu sebe. Krajem lipnja je, tako, objavljen nacrt Zakona o pravima hrvatskih branitelja, kojim se povećavaju proračunska izdvajanja za tu kategoriju, uvećana za apanaže bojovnicima iz susjedne države. Sredstva koja i teisti i ateisti izdvajaju za Crkvu neupitna su; blasfemično bi bilo i pomisliti drugačije. Vladajući su, kako i priliči onima s posebnim potrebama, povećali i iznose povlaštenih mirovina, i to umah za 10%; borbene avione kupujemo kao da je riječ o setu kineskih gedora! Uostalom, možete li i zamisliti da bi se na tim stavkama štedjelo; kad bi se u razumne okvire sveli iznosi koje isplaćujemo domoljubima i Crkvi, u znak žalosti janjci bi bili spušteni na pola ražnja, a ekipa iz prvih redova na misama morala bi usred ljeta otvarati kišobrane kad bi krenule verbalne eskapade s oltara! Istovremeno, ista ta Vlada odbija ispoštovati potpisani, ej, potpisani sporazum i povećati sredstva za obrazovanje za 6%; dug u zdravstvu penje se, otprilike, u stratosferu! Nekome, očito, itekako odgovara da hrvatsko društvo bude nepismeno i bolesno, jer samo takvo društvo miri se s ovakvim potezima. S opisanim se, po svemu sudeći, mire i obrazovni sindikati, jer hlebincima još nije jasno da se s ovakvom Vladom – ne pregovara. Ponovit ću stoga još jednom – potezom pera povećane su ne radničke, već povlaštene mirovine za 10%, a za obrazovanje nema sredstava za povećanje od 6%! Nama je tih 6% obećano isplatiti na tri rate, a čak ni za to sredstava nema. Ovdje ne svjedočimo neznanju ili nesposobnosti vladajuće kleptokracije – ne, ovdje se radi o evidentnom iživljavanju nad najobrazovanijim sektorom u državi, o ataku na zdrav razum i budućnost ove zemlje. Sindikalnim ocima očito nije jasno da se kod nas stvari ne rješavaju za stolom, nego pod stolom; prosvjeta je svedena na to da prosjači, da se ponižava, da moljaka za svoje. U tom svijetu polusvijeta sindikati su svoji na svome – ta nas zastupaju ljudi s plaćom od cca 2000 eura, plaćom koju im isplaćujete vi, svaki mjesec, za što – da bi vas uredno svaki puta prodali! Tko je od njih spreman spustiti se na prosječnu učiteljsku plaću, pa biti vjerodostojan na pregovorima s vjerodostojnima? Kad je Macron najavio izmjenu francuskog Zakona o radu sindikati javnih službi su mu za jesen najavili građanski rat. U Ateni gore ulice. Hrvati se ubiše tipkajući; iako mu je pater patriae tepao da je sitnozuba stoka, očito je da ovaj narod zuba nema (što se očituje redovito na Thompsonovim koncertima). Uostalom, kad se Vilim vine na 10 000 metara visine, iz poslovne klase ne vidi se najbolje realitet hrvatske prosvjete. Ne vidi se, recimo, da su usred turističke sezone carinici, piloti i Jadrolinija najavili štrajk, dok naši sindikati bježe od štrajka u lipnju kao vrag od tamjana. Umjesto da članstvo vrši pritisak na sindikalne gurue, oni na ministarstvo, ministarstvo na Vladu, pa da od tolikog tiskanja jednom već pukne taj gnojni čir, ne zbiva se ništa. Meanwhile, Pisa testovi nam jasno otkrivaju u kojem pravcu se krećemo, imamo najneobrazovanije ravnatelje u Europi, a zagrebačko sveučilište na najnovijoj ljestvici svjetskih sveučilišta nije, za razliku od ljubljanskog ili beogradskog, ni među prvih 500! Doduše, kad se sjetim da su tamo diplomirali Mile Ćuk ili Ljubo Rojs, ne mogu reći da se tome čudim. U hrvatskim školama nekad je visio Broz, danas vise raspela, ali obrazovni sustav sveudilj postaje sve sličniji onima subsaharske Afrike. To što podnosi hrvatska prosvjeta nije podnio ni Onaj na križu, iako, da je nedokučivi Jahve namijenio Hrvatima da razapnu Krista kao što razapinju svoj javni sektor jamačno bi se Novi Zavjet morao pisati iznova – domaći bi farizeji  nesumnjivo ukrali i križ, i čekić, i čavle.

Drugi moment koji je obilježio netom prošlo ljeto jesu zbivanja oko kurikularne reforme. Tu je situacija donekle drugačija nego s materijalnim stanjem sustava. Naime, hrvatska javnost , koju načelno ne zanima ništa dublje od, štajaznam, dekoltea Lidije Bačić, pokazala je zavidno zanimanje za ovu temu, pa je vlast morala nastupiti lukavije. Početkom srpnja tako je objavljeno kako se Nacrt akcijskog plana za provedbu Strategije i Strategija sama propisno razlikuju – iz plana je izbačeno podosta ciljeva oko, recimo, učenika s teškoćama, romskom manjinom, kompetencijama ravnatelja, e – školom… Otkrilo se da su natječaji za voditelje reforme provedeni onkraj zakona, da određene osobe ne udovoljavaju uvjetima iako su uvjeti bili personalizirani, da neke druge osobe ključne za provedbu reforme već mjesecima ne rade ništa. Otkrilo se, ukratko, ono što se odavna zna – u sjeni raste samo plijesan, a u sjeni kurikularne reforme hrastovina je pustila korijenje duboko u obrazovni sustav i koči provedbu reforme. Ministrica očito nema podršku ni u Vladi koje je član, iako se ne može reći da nije znala u što se upušta. Uvođenje informatike u redovnu nastavu jedini je potez koji miriše na 21. stoljeće, iako nije jasno kome će se uzeti da bi se našla dodatna dva sata u rasporedu. Po kojekakvim opskurnim portalima likovi s prostatama većim od mozga dižu napitnice u čast zaustavljanja reforme; kad s takvima raspravljate na mreži nikad niste sigurni urlaju li ili im je komad janjetine zapeo kod caps lock tipke. Jedan od takvih ovih je dana na nekom portalu koji se poziva na hrvatsku kulturu (od kulture, doduše, tamo nema ni k, ali prilično je dobar za opstipaciju) komentirajući crnogorsko preuzimanje reforme, prosuo – pa zamislite samo kakav je taj Jokićev kurikulum, kad ga četnici preuzimaju (riječ je o prosvjetnom radniku, učitelju)?! Zaključak se, pogađate, nameće sam od sebe – hrvatskom školstvu ne treba toliko reforma. Treba mu jedan dobar klistir! Kakav je odnos vladajuće stranke prema reformi i školstvu uopće, ako je i bilo ikakve sumnje, jasno ko dan pokazuje primjer koji je ovih dana sablaznio čeljad u jednoj maloj otočnoj općini na jugu Hrvatske. Nakon što je načelnik donio odluku o dodjeli besplatnih udžbenika učenicima tamošnje škole, lokalna je ekspozitura najhrvatskije od svih stranaka, u želji da napakosti načelniku koji je „njihov, a ne naš“, pisala Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske zahtijevajući poništenje te odluke, pozivajući se pritom na činjenicu kako je ista stupila na snagu danom objave u Službenom glasniku općine, umjesto osmog dana nakon objave (zbog vremenske stiske, da djeca navrijeme dobiju udžbenike). Ako vas je ovaj čin neviđenog domoljublja, brige za školu i učenike, kao i demografsku sliku jedne otočne sredine osupnuo, bolje sjednite, jer gluposti ovdje nije kraj – potpuno istu administrativnu grešku prilikom donošenja odluke o dodjeli besplatnih udžbenika počinila je i županija. U slučaju, dakle, da sud uvaži ovu blistavu predstavku općinskih organa dotične stranke (jedini organ koji nije sudjelovao u ovome bio je, po svemu sudeći, mozak) i sruši odluku, udžbenike neće vraćati samo prvašići spomenute općine, već i svi prvašići u županiji!

Na ovom mjestu jedino mi još na um pada doktor Luigi i ono legendarno – ma che imbecili… ujedinjeni i institucionalizirani, nadživjet će i Jožu Manolića, pa kud ne bi reformu školstva. Reformu koja je, po svemu sudeći, već odavna upokojena!