(RTL)
piše: Zrinka Pavlić
Nemam inače običaj dva dana za redom pisati o istoj emisiji, ali sinoćnja epizoda ‘Otvorenog’ o reformi obrazovanja i jučerašnjim prosvjedima protiv njezina zaustavljanja bila je takva da je se jednostavno ne može ignorirati. Iako je u studiju HRT-a uz voditelja Mislava Togonala sjedilo šestoro ljudi, dvojica od njih – i to obojica akademici – pokazali su da ne uspijevaju održati ni minimalnu razinu ponašanja u raspravi na javnom mediju, odnosno da je način na koji raspravljaju o svojim stavovima i s onima koji te stavove ne dijele otprilike na razini birtijskog nadvikivanja. I pritom mi se čak čini da nepravedno diskreditiram birtijske bukače.
Riječ je o Ivici Kostoviću, koji je u ‘Otvoreno’ bio pozvan vjerojatno zato što je bio ministar znanosti i tehnologije, te o Slobodanu Prosperovu Novaku, koji je u emisiju vjerojatno bio pozvan zato što je Slobodan Prosperov Novak. Obojica, rekoh, akademici, obojica s pedigreom koji obuhvaća najuglednije domaće i strane visokoobrazovne ustanove, obojica osobe čije bi obrazovanje, lik i habit trebali značiti i sposobnost raspravljanja s neistomišljenicima – u emisiji su nastupili kao da im ni do vlastita ugleda ni do teme o kojoj raspravljaju uopće nije stalo.
Nisu se ni Kostović ni Prosperov Novak u emisiji suviše bavili onime što bi obrazovanje u Republici Hrvatskoj trebalo biti, kako bi se mogli poboljšati rezultati učenika iz domaćih škola na standardiziranim testovima, nisu baš previše ulazili u to koji bi trebali biti ciljevi kurikularne reforme onako kako je oni vide niti time kako bi je se moglo što prije implementirati u škole. A, ne. Njima je najvažnije bilo što više puta uzviknuti kako je prijedlog reforme Borisa Jokića bio fijasko, sve one koji su sudjelovali u jučerašnjim prosvjedima nazvati izmanipuliranima, prosvjede nazvati sramotnima i predizbornim skupovima te ih usporediti s Lenjinom, isticati stvari kao što su ‘Ne može se djeci u školi govoriti da nema Boga ako im se kod kuće govori da ima Boga’ kao ključan problem Jokićeve reforme i posprdno odbacivati taj prijedlog reforme kao ‘štosove’.
Nije im pritom bilo previše važno ni to što su ljudi koji su sudjelovali u izradi prijašnjeg prijedloga kurikularne reforme rekli da sadašnja skupina koja to radi – koristi dobar dio Jokićevih materijala, što šefica Povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja čak i nije zanijekala. Nisu se baš previše obazirali ni na napomene Sunčice Findak o tome da se u Hrvatskoj u zadnjih 27 godina promijenio 21 i ministar obrazovanja, a da se u školama zapravo ništa nije promijenilo. Nije ih uspijevao omesti ni voditelj Mislav Togonal, koji ih je u nekoliko navrata upozoravao da moraju sugovornicima dopustiti da dođu do riječi, a i primjedbu Nevena Budaka – da nije istina da nitko ništa nije odgovorio na više od tri tisuće komentara na prijedlog kurikularne reforme – nisu uopće uzeli u obzir.
Kraće rečeno, njihovo je sudjelovanje u sinoćnjem ‘Otvorenom’ bilo savršena ilustracija tragedije na koju se svodi rasprava o bilo čemu važnom u Republici Hrvatskoj. Vrlo su precizno pokazali kako to izgleda kada dvojica bučnih apologeta jedne ideologije uopće ne žele raspravljati o onome što je doista važno – poboljšanju obrazovanja u hrvatskim školama – nego im je jedino važno ispaliti što više vrijednosnih sudova kojima će diskreditirati one s kojima se ne slažu.
Znaju i Kostović i Prosperov Novak na što se ljudi koje smatraju svojom ‘bazom’ pale. Zbog toga i strateško spominjanje Lenjina uz one koji su jučer prosvjedovali zbog zaustavljanja kurikularne reforme, ali i spominjanje Boga uz ‘našu djecu’. Znaju i da je puno važnije istaknuti da je Jokića ‘imenovao Milanović’ – jer će oni na čiju podršku računaju odmah na spomen bivšeg premijera začepiti nos – nego konkretno definirati što ih to točno toliko smeta u bivšem prijedlogu kurikularne reforme da su se toliko zajapurili. Znaju vrlo dobro što rade, jedino što ne znaju jest ponašati se primjereno svojem akademskom statusu i raspravi u javnom mediju. Ali to njihovi podržavatelji ionako vjerojatno i ne očekuju. Njima je vjerojatno dovoljno isticanje suprotnosti Bog-Lenjin.
Nama ostalima – bez obzira što mislili o kurikularnim reformama, Borisu Jokiću, Dijani Vican, obrazovnom sustavu, Bogu i Lenjinu – ostaje samo da zaprepašteno i u nevjerici buljimo u Kostovića i Prosperova Novaka. Jedino što nam preostaje jest pitati se bi li ta dvojica tako razgovarala s neistomišljenicima da su na Harvardu ili Yaleu, gdje su neko vrijeme predavali. Bi li i tamo potezali argument iz rubrike ‘ne može se djeci kod kuće govoriti jedno, a u školi drugo’ ili bi se tamo možda ipak sjetili da ‘ono što se djeci govori kod kuće’ baš i nije neki pouzdan akademski argument za pobijanje školskog programa jer djeca dolaze iz različitih sredina i kod kuće im se govore kojekakve stvari, uključujući i, ne znam, to da će im od kave izrasti rep? Bi li i na Yaleu i Harvardu sugovornike koji se s njima ne slažu diskreditirali time da bi njihove programe nazivali štosovima?
Ne bi, naravno. Tamo bi razgovarali kao akademici i intelektualci, držeći se teme i onoga što je u njoj važno. No ono što je razina za Harvard i Yale očito, prema Prosperovu Novaku i Kostoviću, nije razina koju je potrebno održavati pred gledateljima Hrvatske televizije. Njima se može servirati birtijsko nadvikivanje, strateško zazivanje Lenjina i Boga te apsolutno kidnapiranje emisije. Stvarno možemo biti ponosni na svoje akademike.