Prvomajska poslanica: Gdje ste bili 1789.?

piše: Žukov!

Bila je to dobra godina. Plemstvo, sviklo da stoljećima ima sva sredstva za proizvodnju, sve društvene privilegije, a nikakvu odgovornost, otuđeno od naroda na čijoj grbi je živjelo u svojim dvorcima, brojalo je zadnje dane, uvjereni da – imaju državu. Zakone su krojili prema svojim potrebama, jer, oni su bili zakon. Manjina je imala sve, osim poreznih obaveza prema državi. Većina, prosta rulja sitnog zuba poznatija kao narod, nije imala ništa, osim obaveza financiranja manjine. Ovakvo prirodno stanje stvari branila je Crkva sijući u narodu nebeska dobra te smatrajući, razumije se, da zbog toga ima sva prava da žanje zemaljska. Predvodnica  Europe, Francuska, imala je, zlu ne trebalo, i čitavu armiju ratnih veterana, kojih dvjesta tisuća momaka, i glomaznu državnu upravu da opslužuju poredak. Kad su je njeni najbolji sinovi doveli do bankrota, imala je Francuska i umješne financministre, prvo Turgota, a potom bankara Neckera, koji su državni proračun krpali, gle čuda – poreznom reformom; oni, naime, poreze nisu plaćali. Za svaki slučaj, tu je bio i Le Chapelierov zakon, koji je većini radnika branio udruživanje u sindikate ili organizaciju štrajkova. I onda, spomenute 1789., plebs je, ničim izazvan, odlučio da je dosta da ga netko … u zdrav mozak. Od Vandeje do Rajne, i od Artoisa do Provanse digla se kuka i motika, padale su krunjene glave; u kolovozu je de la Faye objelodanio Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Prosvjetitelji su izokrenuli stari svijet naopačke zaključcima kako vlast ne proizlazi iz volje Božje ni političke, već iz naroda, kako su svi jednaki pred zakonom i u pravima, kako je neotuđivo pravo pojedinca pravo na slobodu pisanja, mišljenja ili umjetničkog stvaranja, i kako, na kraju, Crkvu treba šupirati u sakristiju. Stvoreni su temelji moderne, građanske i demokratske Europe.

Njima Agrokor, narodu hard-kor

Otprilike dva stoljeća kasnije, nedokučivi je Jahve odlučio pružiti priliku i Hrvatima da pokažu što umiju. Budući da su čudnovati putevi Njegovi, dao im je i najhrvatskiju od svih stranaka i zagorskog Bismarcka da ih na tom trnovitom putu vode. Plan se, međutim, ponešto izjalovio – mitski je utemeljitelj narod svoj izveo iz mraka jednoumlja na svjetlo bezumlja, dok se istina razmicala pred njim kao Crveno more pred Mojsijem, oživotvorujući tisućljetni san Hrvata o dvjesto bogatih obitelji. Dobili smo tako malu skupinu na vrhu hranidbenog lanca koja ima sredstva za proizvodnju, društvene privilegije, a nikakvu odgovornost.  Za razliku od francuskog, domaće državno plemstvo i danas živi u dvorima, Banskim ili Kulmerovim, svejedno, i zakone kreiraju prema vlastitim potrebama jer – oni su zakon. Too big to fail, too big to jail! Imamo i armiju ratnih veterana, kojih pola milijuna, a državna uprava mogla bi nam servisirati barem jednu Kinu. Sličnost s Francuskom je frapantna – Japa nam je namro državu posve nalik kulturnu svijetu kasnofeudalnog doba; dijele nas samo, otprilike, dva stoljeća. Le Chapeliera odavna nema, ali čak se ni Joža Manolić nije u stanju sjetiti nekog ozbiljnijeg štrajka u Hrvata, pogotovo u obrazovnom sustavu. Njima Agrokor, a narodu hardcore – Hrvati su, naprosto, i u 21. stoljeću veći kmetovi nego su Francuzi bili u 18. Francuski su prosvjetitelji vodili društvo fast forward; cvijet domaće inteligencije, utjelovljene u  Akademiji i Rektorskom zboru, još nije, izgleda, došao do Adama Smitha. U tom ružičnjaku prije ćete naći G–točku nego ljude spremne javno progovoriti o situaciji u hrvatskoj znanosti ili obrazovnom sustavu.

Učitelji sa završenom autoškolom

Blagodati besplatnog opismenjavanja u Hrvata mogu se uživati od marijaterezijanskih vremena; majka monarhije barem je dokinula progone vještica koji su uprav ovih dana u Hrvatskoj u zenitu. Sasvim je uobičajeno u nas da klinci prvi sat nastave slušaju o velikom prasku i evoluciji, a drugi o stvaranju svijeta u sedam dana. Da bi nam obrazovanje zakoračilo u novi milenij bila je zamišljena reforma školstva koju su zdrave progresivne snage desne provenijencije, prijahavši na vlast, zaustavile. Hrvatskom historiografijom tako danas dominiraju revizionisti koji naučavaju kako je Jasenovac bio oaza humanizma i tumače kako ZDS zapravo vuče podrijetlo iz junačkih starih oratorija, gajeći mit o tisućljatnom martirstvu Hrvata. U društvu koje kronično pati od upalne infekcije iracionalizma generali sa završenom autoškolom i zaručničkim tečajem predaju povijest, a konobari ili švelje matematiku; u bircevima i po pijacama bjesne učene panel – diskusije o komadima (kazališnim, razumije se). Nakon što je bivša prosvjetna vlast postigla nemoguće i na ulice izvela desetke tisuća ljudi zbog zaustavljanja reforme školstva, ista je galopom nastavljena – cijelu stvar vodi profesorica koje se sjećam sa studija jedino po tome da je se nikako ne sjećam jer prije bi čovjek uhvatio Šeksa s mineralnom u ruci nego dotičnu za katedrom. Reforma je ubijena umjetnim održavanjem na životu jer je za potrebe ciljanog biračkog tijela naprosto nepotrebna, ako ne i opasna.

Kakva je budućnost obrazovanja u Hrvata najbolje pokazuje nedavno održani Marš za znanost. Naš svijet, iako mu prosvjednički potencijal uglavnom ne doseže dalje od vlastita kauča, začudo je popratio svjetske trendove te se priključio pobuni kontra komercijalizacije znanosti i utjecaja politike na istu. Paralelno, potpuno ignorirajući ovaj event, ministar hrvatske pameti zakračunao se skupa s prvacima Akademije na skupu posvećenom Danu planete Zemlje. Kad je sastanak na vrhu završio, svečano su, teatralno skidajući očale s korijena nosa, objavili svoj mudrorijek – Marš za znanost ocijenjen je nepotrebnim. Potrebno je, kažu, promišljati! I onda tako promišljajući, čovjek ne može a da se ne upita – gdje su više te vijesti iz Augsburga? Ili je zakazala glasovita švapska pedanterija, ili je gužva na Bregani? Promišljam kako to licemjerno zvuči kad o važnosti STEM područja u hrvatskim školama elaboriraju snage koje su Hrvatsku vratile u predindustrijsko doba i dovele do tog da, osim oružja, više ne proizvodimo gotovo ništa; oni koji su jednog od najvećih svjetskih eksperata s tog područja požurivali da iseli jer ovo je, kažu, slobodna zemlja?! Kako za koga, i kako od čega!

Ili fetvom ili letvom

Koliko je Hrvatska danas slobodna i tolerantna, pokazuje i odnos prema kulturi. Jedna je kazališna predstava ovih dana postala primordijalni problem cijele zajednice, pogotovo hrvatske demokratske. Blažena je država koja i nakon četvrt stoljeća teatra ovoliko drži do kazališta. Ne ulazeći u umjetničku vrijednost ovog komada, čovjek ostane zblenut kad vidi sijaset enciklopedista, renomiranih kazališnih kritičara i ljudi od pera kako s pjenom na ustima nude svoje stručno mišljenje. Ili fetvom, ili letvom, kad već nisu u stanju mozgom i tipkovnicom. To su oni koji si uzimaju za pravo određivati što se smije, a što ne smije misliti, kako treba glasati, koga je dopušteno voljeti, s kim spavati, koja umjetnost je „državna“; to su oni koji uskaču u tuđe živote, u tuđe novčanike, spavaće sobe, a povremeno i u tuđe reproduktivne organe. Nije daleko neka nova Bartolomejska ili Kristalna noć, kad je mrak u glavama već tu. Pozivajući se na vjeru, takvi bi danas vjerojatno i Krista proglasili komunjarom i ateistom koji im kvari biznis koji su razvili od Njegova nauka, kao što i ono francusko „jednakost, bratstvo sloboda“ neodoljivo podsjeća na neke slične devize s ovih prostora. Hrvati, naprosto, kao da su nemoćni ići ukorak s civilizacijskim normama koje vrijede s onu stranu Alpa; impotencija je ovdje prvenstveno kulturološki i duševni, a ne medicinski pojam. U tom kontekstu treba promatrati i nadolazeći Praznik rada – kao svojevrsni danse macabre hrvatskog radništva, jer ništa u ovoj zemlji nije devalviralo do te mjere, do razine apsurda, kao vrijednosti rada. Sve to pokazuje koliko je nužna reforma obrazovnog sustava, koliko je važnije misliti nego vjerovati, biti nego imati, napisati nego prepisati, boriti se nego odustati. Obrazovanje jedino može odgovoriti na pitanje koju smo to evolucijsku fazu preskočili. Dotad, s pravom se možemo pitati – gdje smo bili 1789.?