Što sve treba promijeniti u školama

(Večernji list) Kroničan nedostatak novca, zastarjeli nastavni planovi i programi, preopširan sadržaj i prevelik broj predmeta, potplaćeni nastavnici s degradiranim položajem u društvu i nezadovoljni učenici koji se godinama žale da moraju “štrebati” nepotrebne činjenice koje im nikada neće trebati i od kojih nema nikakve koristi slika su današnjeg stanja hrvatskog školstva. Tome treba pridodati i nejednaku opremljenost škola – jedne, doduše rijetke, smještene su u novim, modernim zgradama i imaju vrhunsku tehnološku opremljenost, a druge, većina, zaostale su u 80-im godinama prošlog stoljeća. No, ono što neupućene može šokirati jest podatak da još uvijek ima škola koje rade u tri smjene, ali i škola koje su sličnije onima iz 19. nego iz 21. stoljeća.

Birokrati sve propisuju

– Prije svega treba ujednačiti uvjete rada u školama, a paralelno s tim promijeniti nastavne planove i programe te način poučavanja koji još uvijek nije okrenut djetetu – kaže bivši ministar obrazovanja dr. Radovan Fuchs. Dekan zagrebačkog Učiteljskog fakulteta prof. dr. Ivan Prskalo naglašava da je nužno mijenjati odnos društva u cjelini prema obrazovanju te upozorava da “politika, kada ne može riješiti druge, ponajprije gospodarske probleme, kreće u reformu obrazovanja”. Upozorava da prvo treba zaustaviti “poplavu novih predmeta”, napraviti analizu stanja i iz predmeta izbaciti nepotrebne sadržaje te učiteljima omogućiti puno više slobode nego što je imaju.

– Učiteljima se nekakvim pravilnicima određuje čak i kako će djecu ocjenjivati. Pa zar im to, nakon pet godina studija, treba propisati neki birokrat – ogorčeno se pita dekan Prskalo dodajući da je za pokretanje reforme obrazovanja čuo, ali kako njegovu instituciju, koja obrazuje učitelje, nitko nije kontaktirao niti se s njihovim stručnjacima konzultirao.

Čemu ta rudna bogatstva

Fuchs smatra da je reforma zakašnjela. – Idealno je vrijeme za početi reformu – ironično komentira naglašavajući da se s takvim poslom ne kreće nekoliko mjeseci prije izbora. Učenici najčešće prigovaraju da su zatrpani nepotrebnim predmetima i nepotrebnim gradivom, koje im ne ostavlja vremena da nauče ono što će im trebati u životu.

– Tko će se od nas ikada više sjetiti kada su vladali pojedini, u povijesti manje važni vladari, nataliteta u nekoj afričkoj zemlji ili rudnog bogatstva u nekoj maloj zemlji… Gradivo treba pod hitno smanjiti – kaže Karlo Horvat, učenik drugog razreda daruvarske gimnazije. – Preopširno gradivo oduzima nam vrijeme i energiju – zaključuje njegova starija kolegica, maturantica iste gimnazije Klara Penezić.

1. PREMALO JE NOVCA

Za obrazovanje ga nikad nije bilo dovoljno, ni u godinama kada se prividno živjelo u izobilju. U posljednjih nekoliko godina obrazovni sustav preživljava na minimumu. Kada treba štedjeti, najprije se reže na obrazovanju. Iskustva drugih zemalja, primjerice Irske ili ranije Finske, pokazuju da je za razvoj zemlje nužno ulaganje u obrazovanje.

2. ZASTARJELI NASTAVNI PLANOVI I PROGRAMI

U osnovnim školama dijelom su modernizirani prije desetak godina, u vrijeme provođenja HNOS-a, ali u gimnazijama nisu dirani od devedesetih godina prošlog stoljeća. Prema svojedobnim procjenama stručnjaka, iz programa bi se moglo izbaciti i tridesetak posto gradiva.

3. ZASTARJELI NAČIN POUČAVANJA

Djeca su još uvijek objekt, a ne subjekt. Nastava je predavačka, nastavnik izgovori ono što misli da treba, a u obradu nove lekcije rijetko se uključuju učenici. Oni sudjeluju samo kao slušači koji će kući još jednom pročitati lekciju i, kada dođe vrijeme ispitivanja, to reproducirati.

4. ŠTREBANJE

Kakvog smisla ima da učimo na pamet poziciju gradova, planina, rijeka i ostalog, kako bismo to mogli ucrtati u tzv. “slijepu” geografsku kartu. Čemu bubanje godina koje zaboravimo nakon testa ili ispitivanja… – pitaju se učenici. Svega toga trebalo bi ih poštedjeti.

5. PREVIŠE PREDMETA S PREOPŠIRNIM SADRŽAJEM

Taj problem posebno je izražen u srednjim školama, pogotovo u gimnazijama. – Trebali bismo imati 7- 8 obveznih predmeta, a ostale izabrati u skladu s onim što želimo studirati. Ovako smo primorani učiti i ono što nam je nevažno za nastavak obrazovanja pa se ne možemo dovoljno posvetiti onom važnom – kaže gimnazijalac Karlo Horvat.

6. NEJEDNAKI UVJETI RADA U ŠKOLAMA

Negdje jedva da imaju kredu i ploču, negdje imaju “svemirsku” opremu i nove zgrade. A zgrade i opremanje škola u rukama su lokalne zajednice, odnosno gradova i županija koji za školstvo gotovo nikada nemaju novca, pa čak i oni najbogatiji. Postoje ideje da bi država osim plaća trebala financirati gradnju i opremanje škola kako bi se standard izjednačio.

7. POTPLAĆENI NASTAVNICI

Degradiran im je položaj u društvu. Nekad je zanimanje učitelja i profesora bilo cijenjeno, jamčilo je dobar društveni i materijalni status. Odavno nije tako pa su učitelji prisiljeni paralelno raditi i druge poslove kako bi mogli živjeti. Nužno je povećanje njihovih plaća, što su shvatili i kreatori nove reforme obrazovanja. No kada će se ono i dogoditi, nitko ne zna.

8. PRETEŠKE ŠKOLSKE TORBE

Iako se godinama govori o njihovom rasterećenju, učenici još uvijek na leđima nose preteške komplete knjiga. Unatoč svim kozmetičkim zahvatima na udžbenicima, pa i neznatno manjoj gramaži papira na kojem su otisnuti, bitnog smanjenja težine nema. S novim programom i redukcijom sadržaja i udžbenici bi trebali postati lakši, ali i kvalitetniji.

9. INFLACIJA ODLIKAŠA

Posljedica su popuštanja nastavnika pred pritiskom učenika i roditelja za što boljom zaključnom ocjenom kako bi se dijete moglo upisati u željenu srednju školu. Rješenje je, smatraju mnogi, u uvođenju male mature nakon osmog razreda.

10. NEODGOVARAJUĆA PRAKSA

U strukovnim, a posebno u obrtničkim školama praksa se često svede na pospremanje prostora i kuhanje ili donošenje kave. Učenicima se mora omogućiti obavljanje praktičnog dijela nastave u dobro opremljenim radionicama ili laboratorijima.