(Slobodna Dalmacija) Mjesec je dana otkako je Vedran Mornar preuzeo ministarsku palicu od Željka Jovanovića na mjestu čelnog čovjeka resora obrazovanja, znanosti i sporta. Dvije stvari upadaju u oči – Mornar se u javnosti puno manje pojavljuje od Jovanovića.
Druga, još se uvijek čekaju jake teme iz njegova resora koje Mornar namjerava nametnuti kao prioritetne u svome mandatu. U dva navrata dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu i profesor računarstva na tome fakultetu, nestranački ministar u SDP-ovoj Vladi, unatoč kratkom mandatu koji je pred njim odlučan je unijeti, ili barem postaviti temelje, za ozbiljne promjene u obrazovanju. Sport, cjeloživotna strast njegova oca, legendarnoga Zvone Mornara, za Mornara mlađeg nije top-tema.
– Najradije ne bih bio u medijima. Nažalost, u medijima se završi kad se dogodi nešto loše, umjesto kad se dogodi nešto dobro – komentira ministar.
Hoćete reći da je Željko Jovanović radio loše?
– Ma ne, ne mislim tako. Evo, malo prije sam razgovarao s profesoricom Havranek – mi smo 46 tisuća djece “izmaturirali”, upisali na visoka učilišta bez ikakvog problema, ili s minornim problemima, i to nije vijest. Ali je vijest policija u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja.
Zato kažem da je možda bolje što manje biti u medijima. Što se tiče izostanka jakih tema u resoru, normalno bi bilo ljudima dati sto dana da se snađu i da počnu funkcionirati. U ovih prvih mjesec dana nisam stigao puno raditi na konkretnim pitanjima, imao sam posla oko ekipiranja zamjenika, pomoćnika, sagledavanja problema u sustavu.
Vaši prvi potezi odaju dojam da rušite ključne projekte Željka Jovanovića – zdravstveni i građanski odgoj, Pravilnik o normi učitelja, upisna pravila, primjerice, za nacionalne manjine?
– Krivi je dojam. Na primjer, oko zdravstvenog odgoja nisam još napravio baš ništa…
Kako ništa? Potpuno suprotno od svog prethodnika susreli ste se odmah s čelnim ljudima Katoličke crkve msgr. Želimirom Puljićem i kardinalom Josipom Bozanićem, primili ste čak i predstavnike udruge ‘Grozd’.
– Najprije moram reći da ja nikada nigdje nisam rekao da odustajem od građanskog i zdravstvenog odgoja, kako se to plasiralo u jednim novinama. Da, s kardinalom i nadbiskupom vrlo sam otvoreno razgovarao o spolnom odgoju i eksplicitno sam pitao misli li Crkva doista da od djece treba skrivati da postoji spolni odnos, da ih se ne bi trebalo upoznati s rizicima koji ti spolni odnosi nose. Nije uopće sporno! Crkva podržava da djeca uče o tim temama, ali im, primjerice, nije prihvatljivo da se nameće rodna ideologija. Moramo poštovati čl.63 Ustava koji određuje pravo i slobodu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece.
Znači niste protiv toga da se uvede alternativni program zdravstvenog odgoja ili barem alternativni modul o spolnosti?
– Osobno bih dopustio alternativni program, ali bih više volio kad bismo se dogovorili oko svjetonazora i oko sadržaja. Čemu ideologija? Uloga škole je djecu pripremiti za život. Ako je neka tema sporna, bolje je izostaviti je, a djeci dati stotinu drugih vrijednih informacija. Neće zato biti puno lošije pripremljena za život.
Koliko sam shvatila, idete u reviziju postojećeg i donošenje novog programa zdravstvenog odgoja?
– Radi se na tome. Tim koji je pripremio zdravstveni odgoj sada uočava izvjesne manjkavosti, dupliciranje sadržaja u postojećem programu. Na kraju krajeva, zašto je nužno da u četvrtom modulu imamo rodnu ideologiju? Ne pripada li ona više u područje građanskog odgoja? Kao ministar ne bih nikada inzistirao na nečemu ako znam da postoji značajan broj građana Hrvatske kojima je to blago rečeno granično.
Kažete da ste od uvođenja građanskog odgoja kao obveznog predmeta od ove jeseni odustali jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za uvođenje još jednog obveznog predmeta u škole.
– Nismo od njega odustali, ovdje je samo pitanje načina provođenja u nastupajućoj školskoj godini. Građanski odgoj ide kao obvezan program, ali međupredmetnih sadržaja. Od ljudi kojima vjerujem još se niti jedan nije izjasnio da građanski odgoj treba biti zaseban predmet. Osim toga, nisu pripremljene zakonske pretpostavke za njegovo uvođenje kao zasebnog predmeta i nije imalo smisla to forsirati u tako kratkom vremenu.
Vratimo se krucijalnim promjenama koje mislite uvesti u škole. Prije svega izmjene kurikuluma, odnosno, zastarjelih nastavnih planova i programa. Jesu li formirane radne skupine?
– Upravo ih osnivamo, odnosno radimo na prijedlogu organizacijske strukture. Naša je procjena da će u ovaj posao trebati uključiti najmanje tri stotine ljudi u različitim skupinama, da će one morati funkcionirati cijele godine, da će neki od tih ljudi biti toliko opterećeni poslom i možda će morati privremeno zamrznuti poslove na kojima inače rade.
Posao za tri stotine ljudi će vjerojatno koštati?
– Zato namjeravamo sredstva namaknuti dijelom iz europskih fondova i nešto manje iz državnog proračuna. Ako uspijemo, posao bi mogao biti gotov za godinu dana, do početka školske godine 2015./2016., što ne znači da će se te godine već moći raditi prema novim programima. Slijedi edukacija nastavnika, priprema nastavnih sadržaja. Dio njih već bi mogao biti u digitalnom obliku pa će trebati osigurati zakonske pretpostavke da digitalni udžbenik bude jednako vrijedan papirnatom.
Kada najranije možemo očekivati ‘novu školu’?
– Nadam se 2016./2017. Jasno, tu je situacija s novim udžbenicima koji ulaze u škole ove jeseni i koji se u nastavi moraju koristiti najmanje četiri godine. Ti su udžbenici rađeni na starim nastavnim planovima i programima, no pitanje je ima li smisla zbog tih udžbenika odgoditi reforme za četiri godine. Za novu školu ionako ćemo morati raditi potpuno novi zakon o obrazovanju. Vidjet ćemo hoće li to biti dva zakona, jedan za osnovnu, a drugi za srednju školu, ili jedan zajednički.
Idealu da djeca uče s razumijevanjem, da primjenjuju naučeno, da logički zaključuju, da ne uče bespotrebne podatke, godinama težimo. Da ne budemo apstraktni, navedite kako bi, recimo, u toj novoj školi trebao izgledati sat matematike?
– Taj bi sat trebao prvo krenuti od problema. Dakle, ne od teme i teorema, nego postaviti nekakav problem. “Perica stoji ispred zgrade, udaljen je od zgrade 20 metara, zgrada je visoka 50 metara, koliko je on udaljen od vrha zgrade“? E, sad će se tu negdje uvesti informacijsko-komunikacijska tehnologija, animacija, pa će iz toga onda nastati Pitagorin poučak. A sad je obrnuto. Svi nastavni sadržaji trebaju krenuti od problema. Idemo vidjeti zašto je došlo do Prvog svjetskog rata, a ne: “U subotu 28. lipnja 1914. Gavrilo Princip je…“ Nećemo tako naučiti povijest. Često se šalimo da sada pitamo djecu koliko je bilo mrtvih pod Siskom, a uskoro ćemo pitati i kako su se zvali…
Možemo li sada raščistiti temu male mature na kraju osnovne škole?
– Poznato je da sam ja oduvijek bio zagovornik male mature, ali nećemo je uvoditi jer protivnika ima više. U razgovoru s nastavnicima složili smo se kako je puno prihvatljivije uvesti kontinuirano vanjsko vrednovanje učenika. Znači, standardizirani testovi u svakom razredu, rezultati kojih bi se, uz ocjene, vrednovali prilikom upisa u srednje škole.
Kada planirate krenuti s vanjskim vrednovanjem?
– Ja bih već sad pokušao s nekim ispitom vanjskog vrednovanja, čisto da vidimo kakva nam je situacija na terenu. Tu će nas kočiti financije, ali par milijuna kuna dati za takav ispit najbolje je uložen novac. Izborit ću se da se ta sredstva pronađu.
Već od sljedeće godine?
– Da. Zašto ne, ja bih već sadašnjim petim, šestim, sedmim i osmim razredima dao da pišu takav ispit, koji ne bi provjeravao jesu li djeca naučila koliko je žita u Mađarskoj požnjeveno ili koje se godine rodio Karlo Veliki. Tu bi bila pitanja za koja se ne mora učiti i “bubati”.
Znači koncept PISA-e, međunarodnog ispitivanja čitalačke, prirodoslovne, matematičke i financijske pismenosti na kojemu naši đaci ispadaju ispodprosječno pismeni?
– Otprilike tako. Da vidimo jesu li u tih osam godina pripremljeni za nastavak školovanja. Jesu li u stanju shvatiti što će se dogoditi s njihovim novcima ako ih stave u banku na dvije godine uz određenu kamatu? Upisi u srednje škole će napokon biti potpuno pravedni kad dođemo do modela 60:40, to jest kada 60 posto bodova budu nosili rezultati vanjskog vrednovanja, a 40 posto ocjene.
Iza nas je ‘velika matura’, državna matura koja je pokazala da i dalje naši učenici u prosjeku dobivaju trojke, iako ocjene iz škole pokazuju nešto drugo. Nezadovoljnici postavljaju pitanje na što smo u proteklih pet godina ‘ulupali’ više od 200 milijuna kuna?
– Ne, nije potrošeno toliko novca. A i da jest, novac za državnu maturu najbolje je potrošen novac u obrazovanju. To što je prosječna ocjena trojka je logično i tako treba biti. No, matura je pokazala koliko je nerealno ocjenjivanje u našim školama. U školi je petica najčešća ocjena, na maturi je praktički izuzetak. Analizom zadataka vidite da učenici još nešto i znaju kada treba “nabubati“ napamet, ali kada treba logički zaključiti, tu su puno lošiji.
Vi ste spominjali potrebu revidiranja koncepta mature?
– Samo u onom dijelu da bude više pitanja s razumijevanjem. Također, ukinuo bih polaganje izbornih predmeta koji imaju mali broj kandidata. Slažem se i s onima koji kažu kako nam ne trebaju dvije razine za obvezne predmete. Definitivno gimnazijalcima ne bih dopustio polaganje obveznih predmeta na osnovnoj, B razini.
Zašto ste protiv objave rang-lista škola prema uspjehu na državnoj maturi?
– Kod nas je malo drukčija situacija. Na svjetskoj razini najbolja sveučilišta prije svega koštaju i treba unaprijed znati što se to toliko plaća. Kod nas je školstvo besplatno. Što ćemo dobiti ako objavimo da strukovna škola u nekom gradiću ima lošije rezultate od elitne gimnazije?
Kakva je to poruka? Da djeca još više trebaju odlaziti iz malih sredina? Osim toga, uspjeh na maturi nije jedini pokazatelj (ne)kvalitete neke škole. Tu je još niz drugih pokazatelja – rezultati drugih vrsta vanjskoga vrednovanja, podrška učenicima, školsko ozračje, sudjelovanje u raznim projektima i slično. Dakle, mnogo je čimbenika koji utječu na kvalitetu jedne škole i ocjenjivati je na temelju samo jednoga pokazatelja ne čini se opravdanim. Moji su prethodnici imali praksu neobjavljivanja rang-lista škola i pri tome ću ostati.
Što mislite o uvođenuju devetogodišnjeg obveznog obrazovanja?
– Nemam ništa protiv. Ako završimo kurikularne reforme za godinu dana, moguće je 9-godišnju školu uvesti već 2016./2017.godine. Za to sam da u prvi razred obvezne škole djeca kreću sa šest godina života, a ne sa šest i pol kako predlaže Strategija.
MARIJANA CVRTILA
„U razgovoru s nastavnicima složili smo se kako je puno prihvatljivije uvesti kontinuirano vanjsko vrednovanje učenika. Znači, standardizirani testovi u svakom razredu, rezultati kojih bi se, uz ocjene, vrednovali prilikom upisa u srednje škole.“
S kojim to nastavnicima – zagrebačkim?
Pozdravljam inicijativu da se pokrenemo s mrtve točke. Treba iz izjave izbaciti strukturu „uz ocjene“ iz dva razloga: prvo, jer već i ptice na grani znaju da je u RH ocjenjivanje prenapuhano, a drugo jer ovakav način provedbe ne donosi ništa osim (opet) dvostrukog posla za učitelje.
Nadalje, iako u teoriji dobra zamisao, u praksi se ne korelira s utopijom istraživačkog rada i veće autonomije nastavnika koji bi i dalje bili prisiljeni do tog famoznog testa „dostići“ određene ciljeve iz plana i programa/kurikuluma ili kako god da će se zvati za godinu dana. Znači, ne mijenjamo način rada, samo naslov. S tim su kolege već upoznati.
Standardizirani testovi nas dovode opet do frontalne nastave i forsiranja dijela sadržaja koji su u tom testu zastupljeni. Kao što se pokazalo u praksi prije prvog (famoznog) vanjskog vrednovanja kada su na dva tjedna „zaustavljeni strojevi“ i manično se „ponavljalo“ za vanjsko vrednovanje da ne bi neki kolega bio optužen da djeca nisu nešto znala riješiti. (Pametni su ubrzo odustali od ove prakse, ali šuška se da se u nekim školama i danas provodi ovo suludo ponavljanje).
Tko ne vjeruje može slobodno pogledati kontroverzu koja je proizašla iz američkog „No child left behind“ programa u kojem su federalne vlade davale financijsku potporu školama, a za uzvrat su djeca morala doseći standardizirani nivo čitalačkog i matematičkog znanja. Kod njih su posljedice bile rigorozne: učitelji čiji učenici nisu položili test su otpuštani. To je, naravno, rezultiralo „nastavom za test“ gdje su se isključivo „drilala“ pitanja iz testa te je izostala kreativna i istraživačka nastava, kao i poučavanje sadržaja koje test nije obuhvaćao. Kao i u Hrvatskoj, Ameri su ideju proveli „u roku odmah“, a sad godinama vijećaju da li ju ukinuti ili ne (usprkos pokazateljima da ta praksa ne valja).
Sva sreća da smo mi pametni pa se to kod nas dogoditi neće ……
Vratimo se natrag na moju nekulturnu i zajedljivu primjedbu s početka teksta (koja je u potpunosti neopravdana i necivilizirana – nadam se da će mi kolege oprostiti): iako se tu i tamo javi koja ptičica-cvrkutalica koja ponekad otpjeva pjesmicu kako Hrvatska NIJE Zagreb, ovo se pitanje uglavnom kod nas prešućuje, dok u školstvu primjenjujemo stvari isključivo na temelju iskustva iz centra. Nijedan ministar ni “stručnjak za obrazovanje“ se ne može prisjetiti da prilike i mogućnosti nisu iste za sve učenike, a pogotovo ne za učenike iz velikih gradova koji masovno nakon škole imaju razne aktivnosti (nerijetko radi ambicioznih roditelja) i onih iz manjih mjesta koji ni uz najbolju volju nemaju mogućnosti za „dodatnu nastavu“ (životnu/iskustvenu). To, naravno, ne znači da su svi učenici iz manjih mjesta manje uspješni, ali znači da je to značajan faktor u ukupnoj uspješnosti.
Što nas dovodi do pitanja s „velike mature“: kad shvatimo da su nam učenici iz osnovnih škola „neuspješni“ hoćemo li doista krenuti u rasterećenje programa (koje dosad nije uspjelo nikome) ili ćemo jednostavno smišljati sve jednostavnije i jednostavnija pitanja (ili postotak uspješnosti) dok ne dođemo do razine zatupljenosti (vidi: matematika, državna matura).
I za kraj: osobno ne smatram da je kolegama iz Zagreba lakše ili bolje raditi nego nama ostalima. Dapače, znam da im je još i teže zbog prevelikih pritisaka i roditelja i stručnih službi. Znam i da doživljavaju ponižavanja i mijenjanje ocjena na Učiteljskim vijećima, konstantne terore nadzora i prijava, ispade bahatih i prepotentnih učenika i da sve to trpe šuteći i da njihovi slučajevi nikad ne završe u novinama. Moje pitanje nipošto nije bio napad na njih niti na njihov rad, nego isključivo na zanemarivanje ministarstva kad se poteže pitanje uvjeta rada i dostupnosti sadržaja, kao i „kvaliteti“ učenika (socioekonomski status itd.).
Jao slušam danas u dnevniku vezano za onog doktora koji je snimao pacijentice… novinari kažu kako će one dobiti odštetu.
Da li je itko od kolega koji je bio sniman na bilo koji način u razredu dobio ikakvu odštetu? Dosta toga su znali pisati i na facebook. Tada isto nema odštete 😀
Jednoj kolegici su vrata pala na glavu jer su učenici ista tako postavili, drugu su ogradili klupama, a jednoj su kolegici bacili koš na glavu.
Dosta toga ima i na youtubu (iz susednih država još više materijala nego kod nas- tamo je očito još gore- )
Ma kako god da prođeš ne dobiješ nikakvu odštetu budeš samo predmet sprdnje. Neki kolege su dobili otkaze jer navodno, kako naši pedagozi ono kažu “..nemaju pravilnu komunikaciju s učenicima..”, ispali su nesposobni, poniženi i kakvi sve ne, razboljeli su se.. Eto- to su dobili!
Vjerujem da od sindikata isto nisu dobili nikakvu pomoć.
Onda nedavno u novinama piše kako će se kažnjavati neodgovrne pacijente koji ne podignu nalaze ili nešto sl. jer to je jedini način da se napravi reda u sustavu…
A što će naše ministarstvo poduzeti protiv bahatih učenika i roditelja-kako će nas zaštiti? Postoji li tu ikoji način kojim se može donekle napraviti reda u našem sustavu?
Programi su nam predobri, a i djeca koja to odrađuju. Moramo prestati proizvoditi radnu snagu za izvoz i omogućiti svojoj djeci da rade u Hrvatskoj. Teško, nije ako znamo broj stanovnika jednog grads u Americi i bogatstva Hrvatske zajedno sa svojim građanima. Lijep pozdrav