“Sada kad mogu reći kakve škole trebaju biti, roditelji đaka šute”

(Večernji list) Osim što znaju sve o nogometu, građani Hrvatske sve znaju i o školstvu. Znaju što bi sve trebalo promijeniti, koje sadržaje iz nastavnih programa izbaciti, kako koncipirati udžbenike, koliko bi sati djeca trebala provesti u školi, koliko bi morale biti teške školske torbe, s koliko godina bi djeca trebala krenuti u školu, što bi u njoj trebala učiti iz kojeg predmeta, koji su im predmeti i znanja važni za uspjeh u životu, a koji su potpuno nebitni…

Roditelji, bake i djedovi, sestre, braća i tete naših školaraca imaju viziju kako bi trebala izgledati moderna škola, koliko bi stranih jezika učenici morali svladati, po kojim bi se kriterijima mogli upisivati u određenu srednju školu, treba li državna matura i zašto, je li selekcija za upis na fakultete dobra ili nije, imamo li inflaciju odlikaša ili ne, poklanjaju li se ocjene i zašto…. Kratko rečeno, o obrazovanju svi sve znaju.

Ili se barem tako mislilo dok na javnu raspravu prije više od mjesec i pol dana nije stigla Strategija razvoja odgoja, obrazovanja i znanosti koju je izradio tim više od stotinu stručnjaka na čijem je čelu premijerov savjetnik za obrazovanje i znanost prof. Neven Budak.

Većina tribina loše posjećena

Javna rasprava o tom dokumentu ogolila je činjenicu da Hrvati sve znaju i sve mogu samo do trenutka dok ne treba djelovati konkretno. Što potvrđuje i podatak da je na predloženu strategiju, prema riječima prof. Budaka, do sada pristiglo samo 36 primjedbi ili prijedloga, kako god.

– Većina je poluprivatne naravi – kaže prof. Budak i dodaje da su na nekim javnim tribinama imali dobre rasprave na kojima su im podršku dali učitelji i profesori.

No, dojam je da većina tih tribina nije bila osobito posjećena, a najbolji su primjer tribine u Zagrebu i Zagrebačkoj županiju.

Na svakoj od njih bilo je manje od deset ljudi. Zašto je to tako, odnosno zašto u kuloarima imamo štošta reći, a kad treba nešto konkretizirati, zamuknemo, pitali smo sociologa prof. Zorana Malenicu.

Utjeha – pričanje po kuloarima

– To je ozbiljan problem, a posljedica je toga da su ljudi svjesni da je malo normalnih situacija u kojima mogu realizirati neko svoje pravo pa im onda kao utjeha ostaje pričanje po kuloarima o tome što bi oni sve napravili kad bi bili u prilici. Što je najgore, misle da na taj način daju svoj doprinos promjenama, što apsolutno nije točno. Tako se samo stoji na istim pozicijama, prihvaća se sve i upada u sustav koji postoji – objašnjava prof. Malenica te dodaje da ljudi mogu zazirati i od preopširnih dokumenata, što Strategija jest, koje ne stignu u cijelosti pročitati, pa se onda ne usuđuju ni konkretno predlagati. Lakše im je zadržati se na površnom komentiranju.