(Novi List) Dirljiva je i briga aktualnog ministra obrazovanja Željka Jovanovića za zdravlje, higijenu i prehrambene navike naših školaraca, i to u vrijeme kada je sve više učenika koji se moraju odreći marende u školi, kada se uvijek isti učenici, zbog oskudice, ne prijavljuju za skupe ekskurzije i izlete… Drukčije kazano, ako nemaju kruha, neka jedu kolače!?!
Danas počinje škola. Zadovoljstvo zbog povratka u školske klupe, nakon ljetnog raspusta, mnogima će pomutiti kriza i neimaština. Broj onih kojima prihodi neće dostajati za opremanje školske djece (pre)skupim udžbenicima i priborom ove je jeseni zasigurno veći nego ikad u protekla dva desetljeća, otkako je Hrvatska »uzela svoju sudbinu u vlastite ruke«. Uz prosječna hrvatska primanja, puno je i uz jedno ili dvoje djece, a ako ih je više, to postaje nemoguća misija.
Ako se ostvare sve crne prognoze – a kako se vladajući nose s krizom, teško da neće – pred nama je teška jesen i najteža godina od stjecanja samostalnosti. Pad gospodarstva će se nastaviti, broj nezaposlenih će rasti. Dakle, rast će i broj siromašnih, a time i broj djece koja će se umjesto u novoj jakni morati stisnuti u iznošenoj jakni starijeg brata, ili onoj iz Caritasa.
Stoga ne čudi što se ove godine broj onih koji su, bilo preko interneta, bilo na improviziranim buvljacima, pokušavali pronaći udžbenike, mjerio tisućama, unatoč strogom prijekoru nakladnika kako je prodaja udžbenika bez izdavanja računa – nezakonita. I u vrijeme najveće krize nakladnici će na prvo mjesto stavljati vlastite profite.
Dirljiva je i briga aktualnog ministra obrazovanja Željka Jovanovića za zdravlje, higijenu i prehrambene navike naših školaraca, i to u vrijeme kada je sve više učenika koji se moraju odreći marende u školi, kada se uvijek isti učenici, zbog oskudice, ne prijavljuju za skupe ekskurzije i izlete… Drukčije kazano, ako nemaju kruha, neka jedu kolače!?!
Ministar se pritom hvali kako je učitelje i profesore rasteretio ocjenjivanja na polugodištu, iako mu oni neće tek tako zaboraviti što je već njihove kolovoške plaće »rasteretio« za tri, pet, sedam ili devet posto, ovisno o radnom stažu, proglasivši dodatak kojim ih je nagradila vlada Ivice Račana »nezakonitim«. Čak je, dakle, i Račan shvaćao da se učiteljima i profesorima moraju povećati plaće, kao što danas, recimo, francuski predsjednik Francois Hollande ulaže u obrazovanje i nova učiteljska i profesorska radna mjesta. Hollande upravo obrazovanjem želi potaknuti gospodarski rast, no u našoj »državi znanja« obrazovanje je trošak.
Iako ministar Jovanović tvrdi da će Hrvatska postati zemlja »jednakih šansi za sve«, sve prisutnije socijalno raslojavanje među školarcima kazuje nam da pristup kvalitetnom obrazovanju – a to je jedan od temeljnih preduvjeta za uspjeh u globaliziranom svijetu – nije više isti za sve učenike.
Ekonomska kriza već je odavno postala socijalna, društvena i egzistencijalna, produbljujući raslojavanje u društvu, pa i u školi. Puno je onih koji će tražiti i dobiti pomoć, no nije malo ni onih koji to neće učiniti, jer bi to bilo priznanje neuspjeha. Oni su pravi test ne samo za državu, nego i za cijelo društvo.
Svakim novim danom postaje jasnije kako će svijet u kojem će današnji školarci živjeti biti još zahtjevniji od našega. Njihova generacija prva je u poslijeratnoj povijesti koja će živjeti gore od svojih roditelja. Ima li uopće roditelja koji svojoj djeci ne želi pružiti sve, ali baš sve, kako bi ih pripremili za bolji život? I ima li onda išta strašnije od nemoći da to i ostvare?